Muza Ćazim Ćasić bosanskohercegovački je književnik hrvatske narodnosti, koji je djelovao u vrijeme preporoda i svojim književnim radom uvelike je utjecao na taj kulturno-politički pokret. Prije svega bio je vrlo značajan pjesnik, čija se poetika nije odražavala samo na njegov književni rad, nego i na čitav život. Bio je boem i filozof čija su se promišljanja odražavala i na njegovu poeziju. Kroz svoje stvaralaštvo, uvelike se doticao Islama, odnosno tradicije sufizma, svojom poetikom dosta nalikujući na velikog pjesnika Hafiza. Ipak, pjesništvo mu se može svrstati i u ono madrigalsko, kojim oponaša velikog njemačkog pjesnika Heinricha Heinea. Zato se za Ćasića kaže da mu pjesništvo varira između erotike i mistike, pišući i o svojim porivima, ali i o duhovnim težnjama.
Svojim pjesmama Ćatić je uvelike utjecao na razvoj hrvatske i bošnjačke moderne lirike, odnosno njene druge etape. Pjesme su mu govorile o njegovoj intimi, ali i o univerzalnosti, spajajući vlastiti identitet s prirodom, time ujedinjujući čovjeka i svijet, ali i čovjeka i univerzum, što je odlika modernističke književnosti. Sve to ovaj pjesnik čini koristeći stilske figure poput simbola i metafore, u sve to miješajući učenje sufizma, odnosno istočnjačkog misticizma. U pjesmama se osvrće na nekoliko glavnih subjekata – na sebe, prirodu, svijet i ženu, zbog čega se može reći da su mu i teme i ideje bile, jednom riječju, životne.
Sljedeći česti motiv, odnosno krajnja ideja njegove poezija bila je ljubav. Ipak, ona nije nužno bila romantična, štoviše, Ćatić o ljubavi govori kao o duhovnom osjećaju, kao o božanskoj ljubavi, načinu života i putu ka uznesenju. Uz motiv ljubavi kod Ćatića se često vežu i negativni osjećaji, poput patnje, očaja, tuge i boli, jer osim o duhovnoj, ona često piše i o neostvarenoj ljubavi. Govori o njoj kao o neuspjehu, ali i kao o putu ka sreći, miru i ljepoti kojim rado polazi. Motiv žene, odnosno ljubavi prema njoj, široko je tematski u njegovom pjesništvu. Piše od raznim aspektima ljubavi, od one platonske, do duboko duhovne i tjelesne, gdje mu iskazane pjesničke slike dosežu elemente erotike.
Upravo soneti Ćatića često govore o toj patnji i boli. Govore o nesrećama, poraženosti, nedostižnoj ljubavi, nedostatku sreće. Osim toga, pjesnik se pokušava ostvariti i u rodoljubnom pjesništvu, tražeći i svoj nacionalni identitet i okvire u koje bi se mogao svrstati.
Moja ispovjest – analiza pjesme
“Moja ispovijest” pjesma je bosanskohercegovačkog pjesnika Muse Ćazim Ćasića. Ovo je jedna misaona pjesma, napisana u sedam strofa jednakih duljina. Svaka strofa ima po pet stihova i to jedanaesteraca. U pjesmi je rima postojana i to unakrsna, stoga je i njen ritam stabilan i jasno izražen. Iako bi se očekivalo da ova pjesma govori izravno o autoru, odnosno lirskom subjektu koji ga predstavlja, ona prije svega govori o onome kakav pjesnik ne želi biti. Govori o svim onim ljudima koji su mu mrski i čije ponašanje ili jednostavno osobnost, ne podnosi. Vrlo je zanimljivo da su među tim tipovima ljudi i oni koje današnje, moderno društvo, ima naviku opravdavati i sažalijevati, kao što su na primjer prosjaci.
To vidimo već u prvoj strofi, koju pjesnik otvara iskazivanjem tipa čovjeka kojeg najmanje poštuje:
Kako je gadno ulizica biti
I drugom smradne cjelivati stope!
Kako je gadno, proseć suze liti,
Da tuđi skutovi u njima se tope –
Kako je gadno rob ljudima biti!
Lirski subjekt unosi motive ulizica, prosjaka i robova stavljajući ih u istu skupinu ljudi koje ne podnosi. Ulizice ne voli jer se, svojom voljom ponizuju pred drugima, baš kao i oni koji prose. Čak i motiv roba ovdje nije prikazan kao nešto što je određeno čovjekovom sudbinom, već kao i ulizivanje – vlastitom odlukom. Motiv roba ovdje ne prikazuje čovjeka koji služi drugima jer nema izbora, već onoga koji se sam ponižava, puzi pred ljudima i ovisi o tuđoj milosti jer ne želi preuzeti svoj život u vlastite ruke. Za to pjesnik krivi manjak samosvijesti, ponosa i strasti, što vidimo u drugom stihu:
Kako je nisko nemat’ samosvijesti
I u svom srcu ponosa i žara,
Pa tuđim znojem kruh natopljen jesti
Kraj snažnih ruku i umnoga dara –
kako je nisko nemat’ samosvijesti!
U trećem stihu primjećujemo odličnu metaforu: “Pod tuđim znojem kruh natopljen jesti”. Ona odlično prikazuje odvratnost iskorištavanja tuđeg rada, čiji se plodovi otimaju i nezasluženo uživaju. Ova se metafora može odnositi na mnogo toga – ne samo na moljakanje milostinje, nego i na ljude koji se smatraju gazdama i koji onima koji pošteno zarađuju svoj kruh, uvijek otimaju svoj danak, bez da su maknuli prstom.
U trećoj strofi lirski subjekt napominje da mrzi one “što pred drugima puze” i one “što ništa ne rade”. Vidi se očiti prijezir prema neradnicima, lijenčinama, dokoličarima, uz koje stavlja i one koji nemaju obraza i vječito se smatraju manjima od drugih. Motiv puzanja može se staviti uz nisko samopouzdanje i osjećaje nevrijednosti, ali i uz moljakanje, prošnju, stavljanje sebe u submisivni položaj kako bi iz toga nešto iskamčili.
Lirski subjekt nadalje govori da se on, za razliku od gore navedenih, nikome ne ispričava, ne opravdava se nikome za život koji živi, ponosan je na ono što jest i ono što ima jer je sve stekao svojim radom i svojom zaslugom:
I nikad nikom “Pardon” neću reći,
Jer svojim carstvom svojevoljno vladam;
Ja sâm otvaram vrata svojoj sreći,
Pa kad uživam, ili kada stradam,
Ja opet nikom “Pardon” neću reći.
Bilo mu loše u životu ili dobro, odnosno bilo da uživa ili strada, lirski subjekt je nepokolebljiv u namjeri da drži glavu visoko i ne opravdava se ni za ono dobro ni za zlo koje čini ili koje mu se događa. U tome je metafora riječi “Pardon”. Važno je samo da se radi, pošteno i čisto, što vidimo u sljedećoj strofi i za pjesnika je sasvim nevažno kakva je to vrsta rada – može biti ratovanje ili pisanje, odnosno “budak” ili “pero”, važno je samo da se nešto radi i nekako pridonosi: “Pa za me pero i budak je isto.”
Osim rada, lirski subjekt cijeni i slobodu i jaku volje. Kaže da ona može i brda da sruši, jer sve što čovjek naumi, uz radi i ustrajnost može i ostvariti. To je i glavna ideja ove pjesme. Dok oni koji rade pokreću svijet, oni koji lijeno dokoličare, spadnu na to da moraju moliti tuđu milostinju kako bi uopće preživjeli. U posljednjoj strofi autor kaže da cijeni i razum i to toliko da pred njim kleči i moli:
Razume ljudski ti si boštvo moje,
Pred kojim klečim i molitvu zborim.
Ja tebi palim tamjan krvi svoje
I tebi samo pred mihrabom dvorim,
Razume ljudski ti si boštvo moje!
Upravo je razum vrhunac čovjeka i ono što nas razlikuje od ostalih bića na zemlji, zato ne čudi da je upravo on i jedan od glavnih motiva i iznositelja ideje ove pjesme.
Muza Ćazim Ćasić biografija
Muza Ćazim Ćatić bošnjački je pjesnik i književnik, hrvatske narodnosti. Rođen je 1878. godine u mjestu Odžak. Tamo je pohađao osnovnu školu i mekteb, islamsku vjersku školu. Dok je bio još mlad umro mu je otac, nakon čega mu se majka preudala i cijela obitelj preselila se u Tešanj. Tamo je najprije učio za brijača kod svog očuha, a onda upisao medresu kod tešanjskog muftije Mesud efendije Smajbegovića. Učio je turski, arapski i perzijski jezik, što će se kasnije odraziti i na njegovu književnost.
1898. godine Ćatić odlazi u Carigrad kako ne bio regrutiran u vojsku, ali zbog manjka novca, uskoro se morao vratiti u Tešanj. Ipak je pristupio vojsci i tri godine služio u Tuzli i Budimpešti. 1902. godine ponovo se vratio u Carigrad, gdje je završio četvrti razred gimnazije. U Sarajevu, gdje se preselio ponovo zbog materijalnih prilika, upisao je šerijatsku sudačku školu, ali je isključen iz nje prije nego ju je uspio završiti zbog svog boemskog načina života. U to je vrijeme već radio kao urednik lista Behar, družeći se s raznim književnicima i novinarima. Peti razred sudačke škole pohađao je privatno i po posebnoj dozvoli Zemaljske vlade uspio je i diplomirati, ali je potpisao da se tom diplomom neće moći služiti.
1909. godine Ćatić se seli u Zagreb na studij Prava, gdje u dvije godine boravka nije uspio položiti ni jedan ispit. Družio se sa zagrebačkim književnicima u Matoševom pjesničkom krugu, među kojima je, uz Matoša, bio i Tin Ujević. Nastavio je sa svojim književnim, ali i boemskim životom. Nakon dvije godine u Zagrebu, ponovo se morao vratiti u Tešanj. Tamo je radio u banci, ali je s posla otpušten ponovo zbog lošeg načina života. Slično mu se dogodilo i u Bjelini, gdje je radio u gruntovnici kao pisar.
1912. godine, dok je radio u banci, čak je pomišljao i na samoubojstvo, ali istovremeno, to je bilo vrijeme kada je pisao svoju najbolju poeziju. Iste godine odlazi u Mostar i tamo preuzima vođenje časopisa Biser. Napokon se mogao posve posvetiti književnom radu. U to je vrijeme napisao 12 knjiga i prijevoda. Pisao je i eseje, kritike, prevodio studije i naravno, poeziju.
1914. godine, početkom Prvog svjetskog rata, Ćatić je ponovo pozvan u vojsku. Najprije je služio u Tuzli, a onda u Madžarskoj. I u vojsci je nastavio s pijančevanjem. Razbolio se od tuberkuloze nakon što je jedne večeri, odlazeći pijan iz vojarne, pao i zaspao u snijegu, gdje je pronađen polusmrznut. Nakon obolijevanja i kratkog liječenja, pušten je iz vojske. Vratio se kući gdje su ga najbolji liječnici pokušali izliječiti, ali bez uspjeha. Ćatić je umro u travnju 1915. godine.
Danas mnoge škole u Bosni i Hercegovini nose ime ovog pjesnika, u čast njegovom književnom djelovanju. Smatra se najvećim pjesničkim talentom u bosanskohercegovačkoj književnosti još od Maka Dizdara.
Autor: V.B.
Komentariši