U pjesmama srpskog i bosansko hercegovačkog pisca Aleksa Šantića, stihovi često dobivaju tugaljivi ton, nezavisno od teme o kojoj se radi. Autor obrađuje ljubavne pjesme čije su teme usamljenost, neostvarena ljubav, promašenost života i njegova ukletost. Sve to govori nam da se radi u modernoj poeziji.
Pisac nam donosi ispovjednu, intimnu liriku, nostalgiju samoću i tugu što se najbolje može uočiti u pjesmi “Pretprazničko veče”. Kroz stihove se protežu motivi suosjećanja, patnje, stradanja i žrtve što najbolje možemo vidjeti u pjesmama “O klasje moje”, “Hljeb”, “Moji očevi”, “Pjesma podzemna”, “Moja otadžbina”, “Ostajte ovdje”, “Mi znamo sudbu”.
Pjesmu “Moja otadžbina” autor Aleksa Šantić napisao je 1908. godine. Te iste godine Bosna i Hercegovina je pala pod aneksiju Austro-Ugarske. Pjesma je prožeta motivima rodoljublja, snažnih i dubokih osjećaja i dinamičnog ritma. Uz sve to, istiniti događaji daju joj još veću snagu.
Moja otadžbina – analiza pjesme
Pjesnik stihovima govori jednostavno, prosto i jasno, ali jako zanimljivo. Na početku pjesme govori djelujući lirskom inercijom. Ona se nalazi u tome da stih “na plačem samo…” sugerira da je toj radnji prethodio još neki događaj.
“Ne plačem samo s bolom svoga srca
rad zemlje ove uboge i gole;
mene sve rane moga roda bole,
i moja duša s njim pati i grca…”
Pjesnik osjeća veliku bol u svome srcu zbog svog naroda koji pati.
“mene sve rane moga roda bole,…”
Nadalje, govori subjektivnim, lirskim “ja”, što je prirodna posljedica jakih osjećaja koji progovaraju iz njega. On osjeća kao da je sjedinjen sa svojim rodom i sa svojom zemljom.
Druga strofa razvija dalje njegove osjećaje, osjećaje o ljubavi i boli koji se sve više razvijaju, što možemo uočiti u drugoj strofi.
“Ovdje u bolu srca istrzana
ja nosim kletve svih patnja i muka,
i krv što kapa sa dušmanskih ruka,
to je krv moja iz mojijeh rana…”
Pjesnik s prvim stihovima obje strofe spominje srce što nije slučajno. Srce je najveći patnik zbog toga što pati njegov rod i siromašna zemlja. U pjesniku se isprepliću različiti osjećaji, od tuge, patnje, bola pa sve do nesreće.
Katreni nam donose osnovne motive, osjećaje i raspoloženja. U tercenima samo trenutak pjesnika dijeli od pojedinačnog do općeg. Pojedinac i rod se izjednačavaju u patnjama i boli. Bol koju izražava lirski subjekt nije u ovom slučaju individualna, već je bol svih, cijelog naroda – “duša miliona”.
Posljednja strofa pjesme djeluje smirujuće i poprima mirniji ton. Osjeća se spokoj i traži poruka pjesme, a poruka čini cijela strofa.
“I svuda gdje je srpska duša koja,
tamo je meni otadžbina moja-
moj dom i moje rodjeno ognjište…”
Dakle, poruka pjesme je jasna. Tamo “gdje je srpska duša koja”, tamo je i njegova otadžbina. Gdje god postoji jedan Srbin, pjesnik se osjeća kao da je tamo i njegov dom i njegovo ognjište.
Aleksa Šantić biografija
Aleksa Šantić jedan je od najznačajnijih srpskih pjesnika novije lirike. Rodio se 1868. godine u Mostaru gdje je proveo i veći dio života. Otac mu je rano umro pa se o njemu brinuo stric. Imao je još sestru Radojku i dva brata, Jakova i Peru.
Život je proveo u trgovačkoj obitelji gdje nitko nije mario za njegov talent. Nakon što je završio trgovačku školu u Trstu, a nakon toga i u Ljubljani, vratio se u svoj rodni Mostar.
Njegovo pjesničkom stvaralaštvo obilježilo je prijelaz iz 19. u 20. stoljeće. Pisao je povezujući ideje i patnje toga vremena. Njegova poezija prepuna je emocija, od velike tuge, ljubavi, bola i prkosa pa sve do opisa socijalno ugroženog naroda koji pati, a kojemu je i sam pripadao.
Pisao je o svojoj rodnoj grudi i domaćem ognjištu u pjesmu “Moja otadžbina”. Njegove najpotresnije pjesme u kojima pjeva o patnji onih koji zauvijek napuštaju svoj dom i odlaze u svijet su: “Hljeb” i “Ostajte ovdje”. Patnju i mučenje naglasio je i u pjesmi “Mi znamo sudbu”. Smatrao je da su to najvažniji trenuci povijesne sudbine srpskog naroda.
Njegova ljubavna poezija razvila se pod velikim utjecajem sevdalinke – ljubavne muslimanske pjesme. Ambijent koji se spominje u njegovoj ljubavnoj poeziji su bašta, šedrvana, hamama… Djevojke o kojima piše su lijepe i izazovne, ali ipak pomalo skrivene ljepote. Upravo takva pjesma je “Emina” koju je narod prihvatio kao sevdalinku, a samo rijetki znaju da je ona upravo Šantićevo djelo.
Umro je u rodnom Mostaru, 2. februara 1924. godine od tuberkuloze.
Autor: M.L.
Komentariši