Muza Ćazim Ćasić bosanskohercegovački je književnik hrvatske narodnosti, koji je djelovao u vrijeme preporoda i svojim književnim radom uvelike je utjecao na taj kulturno-politički pokret. Prije svega bio je vrlo značajan pjesnik, čija se poetika nije odražavala samo na njegov književni rad, nego i na čitav život. Bio je boem i filozof čija su se promišljanja odražavala i na njegovu poeziju. Kroz svoje stvaralaštvo, uvelike se doticao Islama, odnosno tradicije sufizma, svojom poetikom dosta nalikujući na velikog pjesnika Hafiza. Ipak, pjesništvo mu se može svrstati i u ono madrigalsko, kojim oponaša velikog njemačkog pjesnika Heinricha Heinea. Zato se za Ćasića kaže da mu pjesništvo varira između erotike i mistike, pišući i o svojim porivima, ali i o duhovnim težnjama.
Svojim pjesmama Ćatić je uvelike utjecao na razvoj hrvatske i bošnjačke moderne lirike, odnosno njene druge etape. Pjesme su mu govorile o njegovoj intimi, ali i o univerzalnosti, spajajući vlastiti identitet s prirodom, time ujedinjujući čovjeka i svijet, ali i čovjeka i univerzum, što je odlika modernističke književnosti. Sve to ovaj pjesnik čini koristeći stilske figure poput simbola i metafore, u sve to miješajući učenje sufizma, odnosno istočnjačkog misticizma. U pjesmama se osvrće na nekoliko glavnih subjekata – na sebe, prirodu, svijet i ženu, zbog čega se može reći da su mu i teme i ideje bile, jednom riječju, životne.
Sljedeći česti motiv, odnosno krajnja ideja njegove poezija bila je ljubav. Ipak, ona nije nužno bila romantična, štoviše, Ćatić o ljubavi govori kao o duhovnom osjećaju, kao o božanskoj ljubavi, načinu života i putu ka uznesenju. Uz motiv ljubavi kod Ćatića se često vežu i negativni osjećaji, poput patnje, očaja, tuge i boli, jer osim o duhovnoj, ona često piše i o neostvarenoj ljubavi. Govori o njoj kao o neuspjehu, ali i kao o putu ka sreći, miru i ljepoti kojim rado polazi. Motiv žene, odnosno ljubavi prema njoj, široko je tematski u njegovom pjesništvu. Piše od raznim aspektima ljubavi, od one platonske, do duboko duhovne i tjelesne, gdje mu iskazane pjesničke slike dosežu elemente erotike.
Upravo soneti Ćatića često govore o toj patnji i boli. Govore o nesrećama, poraženosti, nedostižnoj ljubavi, nedostatku sreće. Osim toga, pjesnik se pokušava ostvariti i u rodoljubnom pjesništvu, tražeći i svoj nacionalni identitet i okvire u koje bi se mogao svrstati.
O Fatimi – analiza pjesme
Pjesma “O Fatimi”, slavnog bosanskohercegovačkog pjesnika Muse Ćazim Ćatića, naziva se još i “Fatima Ez-Zehra”, jer je Fatima iz Islama, o kojoj je ovdje riječ, imala devet imena – Fatima, el-Mubareka, ez-Zekijja, es-Sadika, er-Radija, el-Murdija, el-Muhaddisa, ez-Zehra i et-Tahira.
Fatima je u Islamu kćer Proroka Muhameda, koju je on jako volio. U Islamu, Fatima se smatra hazretom, Božjim veličanstvom. Ovime vidimo kako je ovaj dominantni motiv zapravo religijski , koji ovu pjesmu svrstava upravo u tu kategoriju – kategoriju religijske pjesme. U pjesmi je sadržano sve ono što se od vjerskog prikaza žene i očekuje – ona se promatra kroz prizmu kćerke, supruge i majke, a na kraju i osobe koja podnosi žrtvu radi općeg dobra.
Motiv Fatime pri tome je prikazan kao ideal. Ona je savršenstvo žene u navedenim ulogama, ipak, ne može se ne primijetiti da su sve njene uloge one u odnosu na drugog muškarca. Nekome je kćer i to savršena kćer, nekome je supruga, nekome majka, također savršena. Čak i u ulozi žrtve, ona podnosi tu ulogu naspram ostatka društva. Ni u jednom se trenutku Fatima, odnosno žena, ne spominje kao individua, kao netko dostatan sam po sebi.
Ipak, Fatimino savršenstvo potaknulo je da se na djevojke i žene, pogotovo kćeri, gleda drugim očima. One više nisu prokletstvo koje se rodi umjesto sina. Muhamed je jako volio svoju kćer, ponosio se njome i ona kao da je bila njegova preslika. Fatima je dakle – kao savršena žena stvorena od Allaha – primjer Njegove velike, čudesne moći, baš kao što je to i Prorok Muhamed, njegov poslanik, također stvoren Njegovom voljom.
Prvi stih ove pjesme govori o Fatimi upravo kao o kćerki – ona je:
Najbolja kćerka između svoju kćeri
Mirisni cvijet s Pejgamberove grane
Bijaše čista i bez ikakve mane
K'o njena srca postojana vjera.
U drugom stihu vidimo metaforu u kojoj se Fatima poređuje s cvijetom Pejgamberove grane, što je također religijski motiv. Motiv vjere spominje se i na kraju prve strofe. Fatima je bez ikakve mane upravo zbog svoje postojane vjere, kako stihovi nalažu.
U drugoj strofi na Fatimu se gleda kao na ženi, odnosno suprugu. Ona je od svih žena najvjernija. To je kvaliteta koja se kod žene u religiji najviše cijeni. Njena vjera u ovom se slučaju ne odnosi na Boga, Allaha, nego na njena muža. Osim motiva vjernosti, javlja se i motiv čednosti. Čednost je još jedna kvaliteta koja se cijenila kod žene. Fatima se stilskom figurom poredbom uspoređuje sa paomom, odnosno jabukom. Fatima je i voljena, ali i hrabra, što vidimo u stihovima:
Božanskom lavu je žarka ljubav njena
U boju zvijezda predvodnica bila.
Fatima ne samo da je bila ljubljena od Božanskog lava, nego je svojom hrabrošću i savršenstvom mogla konkurirati i samim zvijezdama. Bila je najbolja od svih njih, predvodila ih je u boju. Iako je boj, bitka, ratovanje motiv koji se vezuje uz muškarca, ovdje je jedini dovoljno jak da iskaže snagu jedne žene.
U trećoj strofi Fatima se gleda kroz ulogu majke. Prije svega, opisana je epitetima nježnosti i dobrote, inače pridjevima kojima se i inače opisuju najbolje majke. Majka mora da tješi, miluje, mora da uči dobrotu na primjeru svoje dobrote, ona je odgajateljica i njegovateljica. Fatima je sve to i najbolje od toga. U sljedeća dva stiha:
Kerbelske sokake
Svaku noć – vele – sad oblazi ona;
Vidimo da ona nije predstavljena samo kao majka svoje rođene djece, nego majka cijelog naroda, odnosno svih pripadnika jedne vjere. To da je Fatima majka svih vjernika dodatno se naglašava i u posljednjoj strofi. Ona plače na grobu Svetih žrtava, plače nad svim ljudima kao da su njena djeca, a time što s njom plače cijeli Svemir, dokaz je koliko je utjecajna i važna.
Pjesma “O Fatimi” napisana je kao sonet, što znači da se sastoji od dva katrena i dvije tercine. Prvi dva stiha u prvoj strofi su dvanaesterci, a druga dva jedanaesterci. I u ostalim strofama stihovi su ovih duljina, što je i tipično za formu soneta. Rima je u prvoj strofi obgrljena, u drugoj unakrsna, u trećoj i četvrtoj parna. Ovakva skladna struktura utječe na stalni ritam pjesme. Pjesma je zbog svog sadržaja pomalo uzvišena, kao da je oda. Atmosfera je jednako takva, ne možemo reći da je radosna, ali svakako izražava ponos i veličanstvenost jedne žene, odnosno božanstva.
Muza Ćazim Ćasić biografija
Muza Ćazim Ćatić bošnjački je pjesnik i književnik, hrvatske narodnosti. Rođen je 1878. godine u mjestu Odžak. Tamo je pohađao osnovnu školu i mekteb, islamsku vjersku školu. Dok je bio još mlad umro mu je otac, nakon čega mu se majka preudala i cijela obitelj preselila se u Tešanj. Tamo je najprije učio za brijača kod svog očuha, a onda upisao medresu kod tešanjskog muftije Mesud efendije Smajbegovića. Učio je turski, arapski i perzijski jezik, što će se kasnije odraziti i na njegovu književnost.
1898. godine Ćatić odlazi u Carigrad kako ne bio regrutiran u vojsku, ali zbog manjka novca, uskoro se morao vratiti u Tešanj. Ipak je pristupio vojsci i tri godine služio u Tuzli i Budimpešti. 1902. godine ponovo se vratio u Carigrad, gdje je završio četvrti razred gimnazije. U Sarajevu, gdje se preselio ponovo zbog materijalnih prilika, upisao je šerijatsku sudačku školu, ali je isključen iz nje prije nego ju je uspio završiti zbog svog boemskog načina života. U to je vrijeme već radio kao urednik lista Behar, družeći se s raznim književnicima i novinarima. Peti razred sudačke škole pohađao je privatno i po posebnoj dozvoli Zemaljske vlade uspio je i diplomirati, ali je potpisao da se tom diplomom neće moći služiti.
1909. godine Ćatić se seli u Zagreb na studij Prava, gdje u dvije godine boravka nije uspio položiti ni jedan ispit. Družio se sa zagrebačkim književnicima u Matoševom pjesničkom krugu, među kojima je, uz Matoša, bio i Tin Ujević. Nastavio je sa svojim književnim, ali i boemskim životom. Nakon dvije godine u Zagrebu, ponovo se morao vratiti u Tešanj. Tamo je radio u banci, ali je s posla otpušten ponovo zbog lošeg načina života. Slično mu se dogodilo i u Bjelini, gdje je radio u gruntovnici kao pisar.
1912. godine, dok je radio u banci, čak je pomišljao i na samoubojstvo, ali istovremeno, to je bilo vrijeme kada je pisao svoju najbolju poeziju. Iste godine odlazi u Mostar i tamo preuzima vođenje časopisa Biser. Napokon se mogao posve posvetiti književnom radu. U to je vrijeme napisao 12 knjiga i prijevoda. Pisao je i eseje, kritike, prevodio studije i naravno, poeziju.
1914. godine, početkom Prvog svjetskog rata, Ćatić je ponovo pozvan u vojsku. Najprije je služio u Tuzli, a onda u Madžarskoj. I u vojsci je nastavio s pijančevanjem. Razbolio se od tuberkuloze nakon što je jedne večeri, odlazeći pijan iz vojarne, pao i zaspao u snijegu, gdje je pronađen polusmrznut. Nakon obolijevanja i kratkog liječenja, pušten je iz vojske. Vratio se kući gdje su ga najbolji liječnici pokušali izliječiti, ali bez uspjeha. Ćatić je umro u travnju 1915. godine.
Danas mnoge škole u Bosni i Hercegovini nose ime ovog pjesnika, u čast njegovom književnom djelovanju. Smatra se najvećim pjesničkim talentom u bosanskohercegovačkoj književnosti još od Maka Dizdara.
Autor: V.B.
Komentariši