U pjesmama srpskog i bosansko hercegovačkog pisca Aleksa Šantića, stihovi često dobivaju tugaljivi ton, nezavisno od teme o kojoj se radi. Autor obrađuje ljubavne pjesme čije su teme usamljenost, neostvarena ljubav, promašenost života i njegova ukletost. Sve su to značajke moderne poezije.
Pisac nam donosi ispovjednu, intimnu liriku, nostalgiju, samoću i tugu što se najbolje može uočiti u pjesmi “Pretprazničko veče”. Kroz stihove se protežu motivi suosjećanja, patnje, stradanja i žrtve koje je najbolje predočio pjesmama “O klasje moje”, “Hljeb”, “Moji očevi”, “Pjesma podzemna”, “Moja otadžbina”, “Ostajte ovdje”, “Mi znamo sudbu”.
Pjesma “O, klasje moje” prvotno je izašla pod nazivom “Muka”, a Šantić ju je napisao 1910. godine, odmah nakon što je Austro-Ugarska zauzela Bosnu i Hercegovinu (1908. godine). Bosna i Hercegovina je Turke – koji su prije toga zauzeli Bosnu i Hercegovinu zamijenila novim porobljivačima – Austro-Ugarskom. U oba slučaja radilo se o teškom vremenu Bosne i Hercegovine koje je provela pod okupatorom. Narod je teško živio, a posebice težak bio je život na selu. Zemlja je bila pod vlasništvom gazda, a seljak je bi samo najamni radnik čija zarada nije bila dovoljna da može prehraniti obitelj. Iz tog razloga, ova pjesma spada u socijalnu pjesmu. U njoj se ocrtava težak život seljaka koji su tada živjeli na području Hercegovine.
O, klasje moje – analiza pjesme
Pjesma “O, klasje moje” spada u književni rod lirike, a radi se o socijalnoj pjesmi. Tema pjesme je težak položaj seljaka (kmetova, ratara) u tadašnjim društveno-feudalnim odnosima.
Autor nam porukom ili idejom govori da za seljaka nema spasa sve dok se ne promijeni sustav u kojem siromašni gladuju, vuku, tegle i žive u neimaštini dok gazde uživaju u bogatstvu i provode se.
Pjesma započinje stilskom figurom – apostrofom. Ovim izražajnim sredstvom pjesnik se obraća bićima i predmetima koji trenutno nisu prisutni. On gleda klasje žita na poljima svoje domovine te mu se obraća.
“O, klasje moje, ispod golih brda!
Iako na prvi pogled možemo pomisliti da će pjesma dalje nastupiti u vedrom i veselijem tonu, događa se upravo suprotno. Pjesnik nas uvodi u jedno tužno, sumorno i tugom nabijeno raspoloženje.
“Moj crni hljebe, krvlju poštrapani.”
Što pjesnika navodi da ovako razmišlja i čemu možemo zaslužiti to da je njegovo raspoloženje toliko sumorno? Ratari su svojem krvlju i znojem natopili hleb. No, očekivano, bogat urod za koji su bili zaslužni skromni seljaci neće otići u njihove kuće, već kod bogatih otimača (gazde). Kroz metaforu pjesnik ih uspoređuje s gladnim pticama, odnosno grabljivicama.
“Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih tica, moja muko tvrda?”
Teške i sumorne slike tada na trenutak zamijenjuju vedri tonovi i radost.
“Skoro će žetva… Jedro zrnje zrije…
U suncu trepti moje rodno selo.”
No, to kratko traje jer odmah, poput bljeska munje dolaze nove slike.
“Svu muku tvoju, napor crnog roba,
Poješće silni pri gozbi i piru…”
Cijela pjesma govori o tome koliko je u to vrijeme seljak bio u neravnopravnom položaju naspram bogatog sloja, no, ipak, spomenuto se najbolje može uočiti u završnim stihovima pjesme.
“A tebi samo, ko psu u sindžiru…
Baciće mrve… O, sram i grdoba!…
I niko neće čuti jad ni vapaj –
Niti će ganuti bol pjanu gospodu…
Seljače, goljo, ti si prah na podu,
Tegli i vuci, i u jarmu skapaj!”
Aleksa Šantić biografija
Aleksa Šantić jedan je od najznačajnijih srpskih pjesnika novije lirike. Rodio se 1868. godine u Mostaru gdje je proveo i veći dio života. Otac mu je rano umro pa se o njemu brinuo stric. Imao je još sestru Radojku i dva brata, Jakova i Peru.
Život je proveo u trgovačkoj obitelji gdje nitko nije mario za njegov talent. Nakon što je završio trgovačku školu u Trstu, a nakon toga i u Ljubljani, vratio se u svoj rodni Mostar.
Njegovo pjesničkom stvaralaštvo obilježilo je prijelaz iz 19. u 20. stoljeće. Pisao je povezivajući ideje i patnje toga vremena. Njegova poezija prepuna je emocija, od velike tuge, ljubavi, bola i prkosa pa sve do opisa socijalno ugroženog naroda koji pati, a kojemu je i sam pripadao.
Pisao je o svojoj rodnoj grudi i domaćem ognjištu u pjesmu “Moja otadžbina”. Njegove najpotresnije pjesme u kojima pjeva o patnji onih koji zauvijek napuštaju svoj dom i odlaze u svijet su: “Hljeb” i “Ostajte ovdje”. Patnju i mučenje naglasio je i u pjesmi “Mi znamo sudbu”. Smatrao je da su to najvažniji trenuci povijesne sudbine srpskog naroda.
Njegova ljubavna poezija razvila se pod velikim utjecajem sevdalinke – ljubavne muslimanske pjesme. Ambijent koji se spominje u njegovoj ljubavnoj poeziji su bašta, šedrvana, hamama…Djevojke o kojima piše su lijepe i izazovne, ali ipak pomalo skrivene ljepote. Upravo takva pjesma je “Emina” koju je narod prihvatio kao sevdalinku, a samo rijetki znaju da je ona upravo Šantićevo djelo.
Umro je u rodnom Mostaru, 2. februara 1924. godine od tuberkuloze.
Autor: M.L.
Komentariši