Stjepan Čuić relativno je nepoznat autor na donedavnom popisu lektire za osnovne i srednje škole. U svojim pripovjetkama opisuje razdoblje u kojem je živio. U kratkim djelima, jasnim i razumljivim jezikom govori o političkim temama, ljubavnim i društvenim.
Čuićeva zbirka pripovijedaka dijeli se u tri dijela. Prvi dio sastoji se od 7 pripovijetki, drugi dio od pet pripovijetki, a treći od samo jedne pripovijetke.
Autor u svojim pripovijetkama ističe društveno-političke stvarnosti (sukob dvaju nepomirljivih agensa – slobode i vlasti), a u prepoznatljivim okvirima stvarnosti autor nastoji književno artikulirati svoje kritičke ideje. Možemo uočiti komunikaciua sa stvarnošću, otkrivanje njezine anomalije i izopačenosti te razotkrivanje pojma vlasti i njezine apsurdne logike te povijesnih zadanosti.
Stil je lapidarni, dijalozi su eliptični, može se uočiti odustajanje od deskripcije i maksimalna funkcionaliziranost likova. Spisateljska strategija krajnjega redukcionizma.
Kratak sadržaj
U Mideni iznad vrta Bože Čulovića jednog je jutra osvanuo natpis Ž. K. P. J. Bože je bio nepismen pa nije znao što znači taj natpis, koji je bio načinjen od kamenja. No, vidio je da je natpis napravljen od kamenja iz njegova zida. To ga je razljutilo pa je vratio kamenje u svoj zid.
Dok se odmarao od obavljena posla, u daljini je ugledao naoružane policajce (milicajce). Počeli su ga ispitivati o paroli, a Bože nije razumio o čemu se radi. Kada su ga pitali gdje je nestalo kamenje, onda je on objasnio da je on to svoje kamenje vratio na mjesto kamo pripada.
Bože nije bio učen čovjek pa nije niti razumio da je taj natpis nešto značio, tj. predstavljao. Policajce je naljutilo što se Bože prema paroli odnosi kao prema običnom kamenju pa su ga odlučili privesti u stanicu na razgovor. Tamo su pokušali doznati shvaća li kakvo je Božo zlodjelo napravio, koliku je štetu nanio.
No, s obzirom na to da Bože nije znao čitati i pisati, njemu je jedini problem bio što je netko razrušio njegov kameni zid i sada postoji opasnot da mu na zemlju uđu goveda i pojedu posađeni krumpir. Bio je ljut na razbojnike koji su to učinili i nije mu bilo jasno zašto policajci ne žele ništa učiniti da pronađu krivce za Božino kamenje:
“Ti su nešto napisali? Mojim kamenjem! Bogati, ja znam da se piše perom, ali da se piše kamenjem, nisam znao. Imate li vi uopće pero? Pa ja ću vam dati. Ionako ne znam pisati, ali imam pero. Imam i olove.”
Policajci više nisu znali provocira li ih i laže Bože ili je uistinu neuk. Policajat komandir odlučio je poslati svoje suradnike s Božetom na planinu, da Bože ponovno učini parolu. Na planini su se zadržali toliko dugo dok Bože, uz milicijsko naganjanje, nije složio parolu jer su tragovi u travi nestali i sam nije znao kako što složiti. Policajci su mu puškom u travi obilježili kamo treba staviti kamenje kako bi mu pomogli.
Mlađi je milicajac rekao da je lakše s čovjekom kada ga se opismeni (Bože je sada naučio bitna četiri slova pa g je policajac smatrao pismenim). Zapitao je Božeta je li mu sad jasno što je učinio maknuvši parolu pa je Bože dao potvrdan odgovor, iako nije shvaćao. Objasnio je da mu nije bio cilj razoriti parolu, već vratiti kamenje u njegov zid. Policajci su mu nisu vjerovali, tjerali su ga da pročita svoj kameni uradak. No, Bože nije znao.
Policajci su zaključili da je najbolje da Bože parolu pročita pred komandirom u stanici. Iako je Bože smatrao da je ispravio svoju grešku, komandir je odlučio da je ipak Bože kriv jer je sabotirao parolu, a za čin sabotaže mora se odgovarati. Ponudio mu je dvije mogućnosti: čuvanje parole od nepismenih ili ograđivanje parole žicom, kolcem i kamenjem. Bože se primio posla i ogradio parolu. Nakon posla sjeo je na konja i otišao do stanice. Komandir mu je rekao da je dobro obavio posao. Potom su se obojica okrenuli da vide parolu, no u vrtu je bilo pregršt goveda od kojih se parola nije niti vidjela.
Iako je neuki Bože ponovno postavio kamenje u obliku režimske parole, ona se u travi nije vidjela. Time se sugerira besmislenost postavljanja parole na ironičan način (parola se ne vidi zbog svinja koje su došle u Božin vrt, a toga se Bože i bojao, ali ga policajci nisu uopće doživljavali). Njegov se strah obistinio nauštrb policijske naredbe, što je prikazano na humorističa način.
Vrsta djela: pripovijetka
Mjesto radnje: Midena (planina u Bosni i Hercegovini) i policijska stanica
Likovi: Bože Čulović, milicajci (policajci)
Analiza likova
Bože Čulović – nepismen, radišan, priprost, pravedan.
Milicajci (policajci) – komandir, stariji milicajac, mlađi milicajac. Ljudi koji su radili u sklopu ondašnjeg političkog sistema.
Stjepan Čuić biografija
Stjepan Čuić rođen je 1. travnja 1945. u Bukovici pokraj Tomislavgrada. Školovao se u Osijeku. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je diplomirao književnost i ruski jezik te jugoslavistiku.
Godine 1989./1990. lektor je hrvatskoga jezika u Bambergu. Devedesetih godina piše kolumne (“Vjesnik”, “Slobodna Dalmacija” i dr.). Radio je na Trećem programu Hrvatskog radija kao glavni urednik. 1965. godine objavio je prvu zbirku pjesama “Iza bregova”. a 1985. godine, mnogo godina poslije objavio i poemu “Otok” (u suradnji s Virgilijem Nevjestićem).
Godine 1971. objavljuje zbirku pripovijesti “Staljinova slika i druge priče” (1971., 1975., 1995.), koja mu je pribavila nagradu “Sedam sekretara SKOJ-a”, a 1979. godine knjigu “Tridesetogodišnje priče”.
Godine 1980. pojavljuje se roman “Dnevnik po novome kalendaru” (knjiga je pisana 1972./1973.). Sljedeće, 1981. objavljuje drugi roman “Orden”. On je izazvao velike reakcije tadašnje vlasti. 1983. godine, uoči premijere, zabranjena je izvedba kazališne adaptacije romana.
1986. godine u Sarajevu izlazi nova knjiga “Pripovijesti”, s Ivanom Lovrenovićem. 1993. godine objavljuje svoje kolumne pod naslovom “Abeceda licemjerja”, a 1994. godine “Lule mira”.
Napisao je i roman za mladež “Tajnoviti ponor”. Prevodio je s ruskoga jezika (Puškin, Zinovjev).
Godine 2006. počela su izlaziti Čuićeva djela: “Staljinova slika i druge priče”, “Tridesetogodišnje priče” (2006.), “Dnevnik po novome kalendaru”, “Orden” (2007.).
Radio je kao voditelj Tribine DHK te je bio dopredsjednik (od 2003. do 2005.) te predsjednik Društva hrvatskih književnika (od 2005. do 2008.).
Autor: L.M.
Komentariši