Ahmet Hromadžić objavio je 1984. godine roman-bajku “Patuljak iz Zaboravljene Zemlje”. Hromadžić je svoje djelo isprepleo irealnim i realnim motivima. U ovom djelu pisac isprepliće svijet i motive Zaboravljene Zemlje s motivima svog svijeta, te motive svog djetinjstva s kasnijim razdobljima svog života, kada ponovno, nakon petnaest godina, odlazi u svoje selo. On svoje djelo započinje pričom o Sunčanu i Pahuljici, no nakon određenog dijela priče, pisac zaustavlja radnju te se prebacuje na priču o tome kako je, gdje i kada prvi puta ispričao priču o Sunčanu i Pahuljici. Tijekom cijelog djela pisac stalno objašnjava zašto je prekinuo priču te odgovara na neka imaginarna pitanja, za koja pretpostavlja da ih čitatelj postavlja tijekom čitanja. Na kraju djela, posljednje poglavlje knjige naziva “Pitanje na koje nisam mogao da odgovorim”. Unutar tog poglavlja pisac objašnjava zašto je napisao knjigu. Posljednju rečenicu upućuje direktno čitateljima te ih moli za pomoć. Moli da mu jave ako saznaju nešto o Sunčanu.
Jezik i stil djela prilagođeni su djeci. Ima puno opisa te zanimljivih dijaloga. Jedna od najzanimljivijih stvari u djelu su zapravo pitanja koja Hromadžić postavlja čitateljima. Na ta pitanja on ponekad odgovori, a ponekad ostavlja čitatelju da sam promišlja o odgovoru, pa tako budi zainteresiranost čitatelja. Hromadžićev stil pisanja vrlo je komunikativan u odnosu na čitatelja, slikovit je te izrazito lako čitljiv. Građu za ovaj roman, kao i za ostala svoja djela, pronašao je u podneblju Bosanske Krajine, gdje je pisac proveo djetinjstvo i mladost. Pišući ovo djelo, on je pisao o svijetu djetinjstva, svojim vršnjacima i prijateljima.
Pouka ovog romana je da u životu treba biti uporan, strpljiv i snalažljiv. Također, treba biti spreman žrtvovati se za drugoga i spreman patiti za drugoga, upravo kao što je Sunčan pošao tražiti Pahuljicu, a da ni to učinio, morao je ostaviti sve iza sebe. Pisac u ovom romanu uzdiže empatiju te upornost kao najviše vrednote koje bi svatko trebao posjedovati. Te uzvišene ideale manifestira kroz lik Sunčana, koji je uporan, hrabar, neustrašiv, odvažan te sa svima želi ostati u prijateljskim odnosima, a nikoga ne želi povrijediti. Ovo djelo je upravo zato vrlo primjereno djeci jer se djeca mogu poistovjetiti s likom Sunčana i naučiti ponešto od njega. Mogu naučiti kako biti dobri i odani prijatelji, ali kako biti i uporni te nikada ne odustajati od svojih ciljeva.
Djelo Ahmeta Hromadžića “Patuljak iz Zaboravljene Zemlje” vrlo je zanimljivo, budući da se pisac ne zadržava na dosadnim i nepotrebnim opisima, već opisuje samo ono što je bitno za priču. Također, zanimljivost i napetost priče postiže vrlo zanimljivim prekidanjem radnje te mijenjanjem mjesta i vremena radnje. Uvodi i pitanja koja postavlja čitatelju te tako komunicira s čitateljima.
Vrsta djela: roman-bajka
Tema djela: avanture patuljka Sunčana iz Zaboravljene Zemlje
Mjesto radnje: Zaboravljena Zemlja, neimenovane obale i mora, pisčevo selo
Vrijeme radnje: nepoznato
Kratak sadržaj
Djelo je podijeljeno na 17 poglavlja, tj. kratkih cjelina.
U Zaboravljenoj Zemlji
Prvo poglavlje je predgovor u kojem pisac opisuje mjesto radnje gdje priča započinje, a to je Zaboravljena Zemlja. To je bila zemlja koju su lađe oprezno zaobilazile zbog strašnih vjetrova. U toj zemlji živjeli su patuljci, te brat i sestra, Sunčan i Pahuljica. Živjeli su u koraljnoj kućici i bili jako sretni sve do jednog dana.
Kad Sunčan nije bio kod kuće
U drugom poglavlju počinje prava priča. Jednoga dana, Sunčan je bio u lovu, a Pahuljica u koraljnoj kućici na obali. Odjednom se na pučini pojavio jedrenjak koji je plovio s namjerom da se usidri uz obalu, što je bilo vrlo opasno jer su vjetrovi bješnjeli. Ali jedrenjak je ipak uspio doći do obale. Pahuljica se nije sakrila, pa su je mornari, prema kapetanovom naređenju, oteli i otplovili.
Prazna je koraljna kućica
Kada se Sunčan vraćao iz planine na kojoj je lovio, jedva je čekao vidjeti Pahuljicu, pa se žurio da što prije stigne kući. U susret su mu doletjeli galebovi, vičući kako su mu odveli sestru Pahuljicu. Sunčan je mislio da se šale, no kada je ušao u koraljnu kućicu, Pahuljice nije bilo. Shvatio je da galebovi nisu lagali. Nije znao što učiniti, ali nešto je morao. Otišao je kod patuljka kovača iz Vatrenih Pećina i zatražio njegov savjet. Kovač mu je savjetovao da pođe preko mora i potraži Pahuljicu. Sunčan je zaključio da je spreman žrtvovati svoj život da nađe Pahuljicu i da je vrati u Zaboravljenu Zemlju. Kovač mu je dao oružje koje nikada nije imao niti jedan patuljak, mač blistav kao mjesečina, oštar kao munja te strijele kojima se mogu obarati zvijezde s neba. Sunčan gubio niti trenutka te je odmah počeo pripremati mali čamac, ukrcao se u njega te već prije izlaska sunca, krenuo u avanturu života, a da to nije niti slutio. Nije znao kuda bi krenuo te je pitao vjetrove i vodu. Oni su šutjeli. Kada se spustila noć, pitao je zvijezde, međutim one su odgovorile kako su spavale dok se otmičari odvodili njegovu sestru. Iako nije znao kamo su odveli njegovu voljenu sestru Pahuljicu, rekao je kako se neće zaustaviti te da se neće vratiti sve dok je ne nađe. Plovio je tako mjesecima. Počeo se pitati hoće li ikada pronaći svoju sestru, ali govorio je sam sebi kako je Pahuljici još teže – zato je kako mora naći. Najednom, zapazio je lađu na pučini. Bila je to prva lađa koju je ugledao otkad je isplovio s obale Zaboravljene Zemlje.
Pahuljicu su ugrabili vjetrovi
U međuvremenu, kapetan je imao plan za Pahuljicu. Budući da do sada nitko nije stao na obali Zaboravljene Zemlje, on je Pahuljicu htio imati kao dokaz, da bi mu drugi mornari povjerovali da je to učinio. Uz to, htio ju je prodati za mnogo novca i zlata. Pahuljica je bila jako tužna. Stalno je pitala galebove za svoga brata, no nitko ga nije poznavao. Tada su južni vjetrovi saznali za poraz sjevernih vjetrova kod Zaboravljene Zemlje. Počeli su im se zbog toga rugati. Kada već sjeverni vjetrovi nisu mogli potopiti jedrenjak, u pobjedu su krenuli južni vjetrovi. Stvorili su veliko nevrijeme, puno grmljavina i munja. More je poludjelo, svi su bili u panici.
Kada su shvatili da to nije obično nevrijeme, već da je to zbog Pahuljice, poslali su nju da porazgovara s vjetrovima, no oni se nisu zaustavili. Kada su shvatili da je bitka izgubljena, kapetan je naredio da se u vodu spuste čamci za spašavanje. Žalio je za izgubljenom lađom, rekao je ako ikada više bude plovio, da se više nikada neće usidriti na obali Zaboravljene Zemlje. Ona mu je donijela samo nesreću. U oluji i nevremenu Pahuljica je pala u more. Vjetrovi su je zarobili. Nakon duge borbe, strašno nevrijeme je prošlo.
Među patuljcima divljacima
Jedrenjak je ostao ploviti na pučini. To je bio upravo onaj jedrenjak na koji je naišao Sunčan. Sunčan je zatim pitao ribe za Pahuljicu, no one nisu ništa znale. Kada je pao mrak, zvijezde su mu rekle da su Pahuljicu južni vjetrovi odveli u olujni zamak. Sunčan je znao samo da se olujni zamak nalazi na otoku usred mora. Mora će ga tražiti jer nitko nije znao gdje se točno taj zamak nalazi.
Posvuda je pitao gdje je olujni zamak, no to nitko nije znao. Lutao je tako posvuda. Na obalama krajeva tropskog sunca pojavili su se, naoružani kopljima, patuljci i zarobili ga. Patuljci nisu bili ljubazni. O Sunčanovoj sudbini trebao je odlučiti veliki vrač. Nakon što mu je vrač rekao da mora umrijeti, Sunčan je izvadio svoj mač. Od straha su patuljci popadali po zemlji, a vrač je pobjegao u svoju kolibu. Sunčan je rekao kako im ne želi nauditi. Rekao je patuljcima da se ne bi trebali pokoravati vraču jer je vrač zapravo neznalica. Sunčan se oprostio od patuljaka te otplovio.
U olujnom zamku
Južni vjetrovi su, upravo kako su zvijezde rekle Sunčanu, odnijeli Pahuljicu u svoj zamak na pustom otoku. Vjetrovi su dobro čuvali svoj zamak te nitko od pomoraca nije ulazio u vode oko otoka. Znali su da se od tamo ne bi vratili, već bi ih vjetrovi od bijesa potopili. Pahuljica se stalno kod galebova raspitivala o Zaboravljenoj Zemlji. Pitala je hoće li možda letjeli tamo, kako bi po njima poslala poruku svom bratu Sunčanu. Budući da je Pahuljica bila dobra prema galebovima, odlučili su pomoći joj. Odletjet će do Zaboravljene Zemlje i reći Sunčanu da se njegova sestra Pahuljica nalazi u olujnom zamku. Dugo je čekala galebove da se vrate, a kada su se napokon vratili, rekli su joj da su našli Zaboravljenu Zemlju, ali da Sunčana nije bilo. Već ju je odavno otišao tražiti. Galebovi su joj tada rekli da će joj opet pomoći. Tražiti će Sunčana po morima da mu kažu gdje se Pahuljica nalazi.
Od toga dana Pahuljica je postala veselija. Bila je uvjerena da će galebovi pronaći Sunčana i da će se brzo skupa vratiti u Zaboravljenu Zemlju. Međutim, kako su dani prolazili, a galebovi nisu pronašli Sunčana, počela se plašiti da mu se nešto dogodilo. Nije znala da li je on uopće živ. Pahuljica se naglo razboljela te je postala sve slabija. Samo je htjela vidjeti Sunčana po posljednji put, da se oprosti s njim. Kada se već pomirila s činjenicom da ga više nikada neće vidjeti, galebovi su joj javili da su ga našli.
Nakon ovog poglavlja pisac prekida priču o Sunčanu i Pahuljici. Uvodi novu radnju i počinje pričom o tome gdje je prvi puta pričao priču o Sunčanu i Pahuljici.
Tvrđava nad izvorom rijeke
Priča počinje u doba kada je pripovjedač tj. pisac bio dječak. Tada je najčešće posjećivao staru tvrđavu u svome selu. Kada je završio osnovnu školu, otišao je iz sela i nije se vratio punih petnaest godina. Pokušao je pronaći stare prijatelje, no većina njih je također otišla iz sela. U selu je ostalo mnogo uspomena pa je odlučio otići na mjesta na kojima se igrao. Prvo je otišao do tvrđave na brdu. Tamo se često igrao s dječacima iz sela. Bila je to tvrđava puna tajni i neistraženih prostorija. O njoj su se pričale mnoge legende. Nitko se, osim jednog dječaka, nije mogao popeti na bedeme tvrđave. Taj dječak zvao se Jelen. Jelen je bio glavni, on je bio dječak koji je u svemu bio prvi. Kada se pisac popeo na brdo, tvrđava je bila ista, ništa se nije izmijenilo, osim što tamo više nije bilo njegovih prijatelja. Tada je začuo dječje glasove, u tvrđavi su se igrali dječaci. Pozvao ih je da mu priđu. Oni su ga pitali tko je on, a on je odgovorio da je pisac koji je nekada živio u ovom selu. Crnokosi dječak ga je upitao je li čuo da u toj tvrđavi žive patuljci? Pisac je odgovorio da su oni nekad tu živjeli, čaj je poznavao dječaka koji je bio među patuljcima. Počeo im je pričati priču.
Praznik proljeća
Pričalo se da u tvrđavi živi starica. Međutim, nitko nije vjerovao u to, pa čak ni djeca. Ali priča u koju se vjeruje je da u tvrđavi žive patuljci koji su se nastanili u podzemnim prostorijama. Izlazili su na bedeme samo noću. Tada bi se zabavljali ili išli u planine u lov. Svake godine, patuljci iz tvrđave slave svoj praznik – praznik proljeća. Tada slave oko izvora rijeke. Patuljci su bili vrlo oprezni i nisu željeli da ih ljudi vide.
Jelen traži patuljke
Neki od dječaka vjerovali su da patuljci žive u tvrđavi, a neki nisu. U jednoj prepirci, Jelen je rekao da će provesti noć na bedemu tvrđave i sačekati patuljke. Kao dokaz, uzet će im luk sa strijelama i donijeti ih u selo. Isprva su svi bili oduševljeni, ali onda su shvatili da je to zapravo jako opasno. Jelena je bilo strah, ali to nije htio pokazati. Pred zalazak sunca popeo se na bedeme, a dječacima rekao da dođu ujutro. Uskoro je pao mrak i Jelen je bio sav u strahu, ali nije mogao natrag u selo, jer je posvuda oko njega bio mrak. Sve je bilo tiho, dok odjednom nije čuo glasove. Kajao se što se odlučio na ovaj pothvat. Na sreću, ti zvukovi bile su samo sove koje su odjednom izletjele iz tvrđave. Jelen je malo odahnuo. Čekao je dugo i mislio kako se patuljci neće pojaviti, međutim odjednom je ugledao patuljka. Patuljak mu je rekao da zna da Jelen čeka patuljke i da je došao jer vjeruje da mu nije ugodno samome na bedemu. Patuljak se zvao Sunčan (da, to je isti onaj Sunčan iz Zaboravljene Zemlje!).
Zatim se radnja ponovno seli na priču o Sunčanu i Pahuljici.
Sreća koja nije dugo trajala
Sunčan je i dalje tražio olujni zamak po moru, a budući da nije bio ucrtan niti u jednoj karti, jedino ga je upornošću mogao pronaći. Na sreću, pronašli su ga galebovi te su mu rekli da će ga odvesti do olujnog zamka, gdje se nalazila njegova sestra Pahuljica. Bio je presretan. Galebovi su vukli njegov čamac, a trebalo im je deset dana i deset noći da konačno stignu do olujnog zamka. Budući da su vjetrovi čuvali Pahuljicu, u zamak se moglo ući samo oko ponoći, kada oni zaspu. Tek u ponoć, čamac je pristao uz obalu. Sunčan i Pahuljica napokon su se susreli. Pahuljica je nažalost izgubila svijest te ju je Sunčan uzeo i pojurio prema sjeveru. Na sreću, vjetrovi nisu ništa primijetili. Pahuljica je govorila kako neće stići do Zaboravljene Zemlje jer joj se bliži kraj. Željela je samo još jednom vidjeti izlazak sunca. Sunčan je zaustavio čamac na pustoj obali. Sjeli su na kamen i gledali izlazak sunca. Pahuljica je rekla Sunčanu, kada se vrati, neka pozdravi sve u Zaboravljenoj Zemlji u njeno ime. Sunce je izašlo te ga je Pahuljica vidjela posljednji puta. Tiho je umrla. More, galebovi, Sunčan, svi su plakali. Poslije podne, Sunčan je napokon ustao te napravio grob. Pahuljicu su sahranili na nepoznatoj obali. Podignut joj je najljepši spomenik na svijetu, pun srebrnih školjki i crvenih koralja. Galebovi su odlučili stalno održavati stražu. Tako Pahuljica nije ostala sama.
Kuda će ga odvesti daleki putevi
Sunčan je bio tužan, nije znao što da napravi. Nije se mogao vratiti u Zaboravljenu Zemlju bez Pahuljice, a nije mogao ni vječno ostati na nepoznatoj obali. Odlučio je krenuti i bilo mu je svejedno kuda. Sunčan je lutao godinama, a najbolje se osjećao u planinama. Jednoga dana, iznenada je u planinama čuo plač. Kada je vidio malu djevojku, prišao joj je. Mala djevojka zvala se Zvjezdana i bila je iz plemena patuljaka Mjesečevih Poljana. Oni su bili pokoreni od strane patuljaka iz bijelog dvorca. Patuljci s Mjesečevih Poljana bili su robovi. Zvjezdana je plakala jer su patuljci iz bijelog dvorca naredili da se u planini pronađe cvijeće mudrosti, ali nitko nije znao kako to cvijeće izgleda. Sunčan im je htio pomoći, a kad je Zvjezdana čula da je to Sunčan iz Zaboravljene Zemlje, jako se obradovala. Za Sunčana su čuli svi patuljci. O njemu i njegovom strašnom maču postojala je i legenda.
Sunčan je vodio patuljke te su opkolili dvorac. Patuljci u dvorcu nisu se uspjeli snaći i bitka je bila završena – patuljci s Mjesečevih Poljana su pobijedili. Patuljci su Sunčanu ponudili mjesto poglavice njihovog plemena. Razmišljao je do zore te ipak odlučio prihvatiti ponudu i ostati. Rekao im je da će biti poglavica, ali ne zna koliko će dugo ostati jer se mora vratiti u Zaboravljenu Zemlju. Na Mjesečevim Poljanama bilo je lijepo, no mir nije dugo trajao. Dogodio se potres, pa su kameni zidovi bijelog dvorca popucali. Patuljci su, na čelu sa svojim poglavicom Sunčanom, otišli iz dvorca. Lutali su planinama skoro godinu dana, a prije zime stigli su do stare tvrđave na brdu. Odlučili su ostati tamo do proljeća, no ostali su tamo mnogo duže.
U podzemlju tvrđave
Radnja se vraća na događaj kada je Sunčan iznenadio Jelena na vrhu bedema. Upravo tu noć kada je Jelen došao, vršile su se posljednje pripreme za put u Zaboravljenu Zemlju. Tamo je krenulo pleme patuljaka s Mjesečevih Poljana, pod Sunčanovim vodstvom. Jelen ih je zatekao na bedemu u posljednjem trenutku. Sunčan je pozvao Jelena u goste u podzemlje tvrđave. Jedan od patuljaka bio je jako nepovjerljiv. Govorio je Sunčanu kako ga on ne bio odveo dolje. Bio je to patuljak koji se zvao Ljutica. U Sali je Zvjezdana svirala kako bi zabavila gosta. Svirala je pjesmu o Zaboravljenoj Zemlji, koju Jelen nikada neće zaboraviti jer je bila predivna. Sunčan je dopustio Jelenu da dođe sljedeći put sa svojim prijateljima. Jelen je bio presretan. Sunčan je otpratio Jelena na bedem tvrđave te su se pozdravili. Jelen je zaspao na bedemu, a ujutro su ga probudili dječaci. Bili su vrlo nestrpljivi te im je Jelen ispričao što mu se dogodilo. Neki su mu vjerovali, a neki nisu. Rekao je da će uvjeriti one koji mu ne vjeruju. Sljedeći dan naći će se na istom mjestu kako bi i oni imali priliku vidjeti patuljke.
Ljutica više ne miruje
U međuvremenu, Ljutica je bio jako ljubomoran na Sunčana i na to kako svi slušaju samo njega. Kovao je plan kako da on zauzme mjesto poglavice. Sljedećeg dana, patuljci su spavali – svi osim Ljutice. Ljutica je u to vrijeme otišao u naselje šumskih patuljak, na obali planinskog jezera. Tamo se sastao s Jastrebom, poglavicom plemena. Oni su bili saveznici. Ljutica je Jastrebu obećao Sunčanov vatreni mač, ako mu Jastreb pomogne da postane poglavica. Budući da im je ovo bila posljednja prilika da provedu svoj plan, prije nego Sunčan odvede patuljke u Zaboravljenu Zemlju, odlučili su se provesti plan u djelo. Plan je bio da Jastreb sa svojom vojskom dođe do tvrđave. Ljutica je našao odanog patuljka da Sunčanu u toku noći ukrade mač. Tako će Sunčan biti nemoćan i neće se moći suprotstaviti Jastrebovoj vojsci. Ljutica se vratio u tvrđavu, a da nitko nije niti primijetio da je otišao. Patuljci su se počeli buditi, a Ljutica se ponašao kao i obično. Ljutica je pitao Sunčana hoće li dječak noćas doći, a Sunčan je odgovorio da neće. Ljutica je u sebi razmišljao, ako neće noćas, neće nikada.
Jelen je uzalud čekao
Jelen je bio nestrpljiv te jedva čekao da uvjeri svoje prijatelje u istinitost priče. Jedni su bili uvjereni da će patuljci doći, a drugi su govorili da neće. Sunčan se nije pojavljivao. Prošlo je jutro, a Sunčan nije došao. Jelen je uzalud čekao te otišao uvrijeđen i ljut iz tvrđave jer se osramotio pred dječacima. Više ih nije mogao uvjeriti u istinitost priče.
Kako se završila jedna noć
U to vrijeme u tvrđavi, Ljutica je bio nestrpljiv. Bila je to odlučujuća noć za njegov plan. Pred samu ponoć, u Sali su uhapsili Ljuticu. Izdao ga je patuljak koji je trebao ukrasti vatreni mač. Sunčan je na sav glas rekao patuljcima kako Ljutica želi postati poglavica. Patuljci su željeli staviti Ljuticu u tamnicu te otići do Jastreba u šumu, obračunati se s njim. Sunčan nije želio borbu te je predložio da krenu u Zaboravljenu Zemlju, a da Ljutica ostane sam u tvrđavi. Patuljcima se to nije svidjelo. Bili su ljuti, ali su na kraju poslušali Sunčana. Čim su napustili tvrđavu, Ljutica je otišao do Jastreba i sve mu ispričao. Jastreb je bio bijesan što se nije dočepao vatrenog mača te ga je potjerao. Ljutica je lutao šumom, ali svugdje su mu šaputali da je izdajica. Svi su mu zatvarali vrata. Na kraju je umro na vrhu planine, nesretan i sam, a vrlo dugo se nije niti znali da je umro.
O jednom neveselom događaju i jednoj odluci
Jelen nije znao ništa o Sunčanovom odlasku i o tome što se zapravo dogodilo. Dugo vremena nakon toga odlazio je u tvrđavu s nadom da će se Sunčan ipak pojaviti. Nakon nekog vremena je prestao. Došlo je ljeto te su dječaci provodili dane na obalama rijeke. U selu se pojavio novi dječak, Đurđevak, koji je došao iz grada. On se odmah dokazao da trči, skače i sve radi bolje od ostalih dječaka. Nisu mogli ostati nepobijeđeni, pa su dječaci rekli Jelenu da zaboravi ono s patuljcima te da pobijedi Đurđevaka. Rekli su Đurđevaku ako pobijedi Jelena da je onda najbolji u selu.
Prvo su skakali u dalj, rezultat je bio neriješen. Đurđevak je predložio da plivaju do otoka, ali Jelen nije htio. Predložio je Đurđevaku da idu u tvrđavu. Ako se popne na bedem, onda će Jelen priznati da je u svemu pobijeđen. Đurđevak je pristao pokušati. Kada su došli u tvrđavu, Đurđevak je pogledao i rekao da se neće penjati jer je previše opasno. Rekao je da odaberu nešto drugo i odustao. Dječaci su bodrili Jelena da mu pokaže kako se penje. Jelen se lagano penjao, no ispod ruke mu se okliznuo kamen i pao je. Isprva su mislili da je mrtav, no prevarili su se. Jelen je bio živ. Svi su se počeli grliti i bili su jako veseli. Nakon tog događaja, Jelen je odlučio da više neće posjećivati tvrđavu, ali nikad nije zaboravio susret s patuljcima. Jelen je često pjevao pjesmu o Zaboravljenoj Zemlji, čak ju je i sanjao. Nakon sna, bio je uvjeren da je Sunčan napustio tvrđavu i otišao u Zaboravljenu Zemlju. Sunčan je odlučio postati mornar i pronaći zaboravljenu Zemlju. Nakon mnogo godina, Jelen je postao mornar i otplovio dalekim morima, no ne zna se da li je pronašao Zaboravljenu Zemlju.
Pitanje na koje nisam mogao da odgovorim
U posljednjem poglavlju pisac piše kako je tako završio priču koju je pričao dječacima ispod tvrđave. Zatim ga je jedan od dječaka upitao zašto ne napiše knjigu o Sunčanu, Pahuljici i Zaboravljenoj Zemlji. Pisac se čudio. Svi dječaci su rekli kako bi voljeli da napiše knjigu i pisac je pristao, ali je rekao da će mu za to trebati vremena. Pisac je održao obećanje i napisao knjigu. Čim je knjiga bila odštampana, požurio je u poštu i poslao knjigu dječacima. Dugo je čekao odgovor i bio nestrpljiv hoće li im se knjiga svidjeti. Konačno, stigao mu je odgovor. Dječacima je bilo najvažnije da saznaju je li Sunčan stigao u Zaboravljenu Zemlju. Nažalost, pisac im nije mogao dati odgovor jer nije niti on to znao, ali je obećao dječacima ako ikad sazna, da će napisati knjigu o čitavom Sunčanovom putovanju – od stare tvrđave do Zaboravljene Zemlje. Nije znao hoće li ga moći ispuniti. Na kraju pisac moli sve čitatelje da mu se jave ako saznaju išta o Sunčanu ili ako su negdje sreli njega ili njegove patuljke.
Likovi: Sunčan, Pahuljica, vjetrovi, galebovi, zvijezde, mora, kapetan i mornari, Jelen, dječaci, Zvjezdana, pleme patuljaka s Mjesečevih Poljana, Ljutica, Jastreb, Đurđevak
Analiza likova
Sunčan – patuljak koji sa svojom sestrom Pahuljicom živi u Zaboravljenoj Zemlji. Nakon što su oteli Pahuljicu, pokazao je koliko je zapravo hrabar, neustrašiv i odvažan. Ali uz sve to, ono što mu je najviše koristilo, bila je njegova upornost. Nakon mnogobrojnih neuspješnih pokušaja, on je i dalje ustrajao u svom cilju da pronađe sestru Pahuljicu. Kada je već skoro odustao i dalje ga je vodila misao da se neće vratiti u Zaboravljenu Zemlju bez svoje sestre. Nakon što mu je sestra umrla, bio je jako tužan te je odlučio nastaviti putovati, lutati svijetom, pa gdje dođe. Nikada nikoga nije osuđivao, uvijek je sve želio riješiti na prijateljski način, na mirni način. Tako je i Ljuticu, koji ga je izdao samo ostavio u tvrđavi. Nije ga niti zatvorio, niti se svađao s njim. S njegovim saveznikom Jastrebom se također nije htio boriti. Znao je da bi u borbi poginuli i njegovi patuljci, pa je i to htio riješiti mirnim putem. Njegovu dobrotu možemo vidjeti i u načinu na koji je riješio sukob kada su ga zarobili patuljci divljaci na obalama tropskih šuma. I tamo nije htio nikoga kazniti, jednostavno je upozorio patuljke na njihovog vrača i otišao. Na svome putu, Sunčan je sve prepreke prevladavao te nakon svega i dalje ostao pozitivan, pun nade i razumijevanja za sve. Njegova najveća vrlina je upravo upornost.
Pahuljica – Sunčanova sestra koju su prvo oteli mornari te su je onda zarobili vjetrovi u olujnom zamku. Ona je bila vrlo vesela i presretna u Zaboravljenoj Zemlji, sve dok je nisu oteli. Bila je dobra, ali i naivna. Dobrota joj se itekako isplatila te su joj upravo zato galebovi pomogli. Umrla je na nepoznatoj obali, ali sretna jer je uspjela vidjeti Sunčana i izlazak sunca po posljednji put.
Jelen – dječak koji je živio u piščevom selu i koji se s dječacima igrao na tvrđavi na kojoj se prije punih petnaest godina pisac igrao. Bio je hrabar, spretan te najbolji u svemu, naspram svih ostalih dječaka. Saznajemo da nije toliko neustrašiv koliko je mislio jer ga je ipak bilo strah kada je ostao sam na bedemima tvrđave.
Pleme patuljaka s Mjesečevih Poljana – bili su jako sretni što ih je Sunčan spasio od patuljaka iz bijelog dvorca. Ponudili su Sunčanu mjesto poglavice. Slušali su Sunčana u svemu. Čak i kada se nisu slagali s njegovom odlukom, ipak su postupili kako je Sunčan htio jer su ga jako cijenili i bili mu izrazito zahvalni što ih je spasio od ropstva.
Ljutica – patuljak koji je bio jako ljubomoran na Sunčana i koji je htio postati poglavica. Izdao je Sunčana te na kraju ostao u tvrđavi sam. Krenuo je lutati planinama i na kraju umro sam, kako je i zaslužio.
Ahmet Hromadžić biografija
Ahmet Hromadžić je rođen 11.10.1923. u selu Bjelaju kraj Bosanskog Petrovca. U rodnom mjestu završava osnovnu školu, a srednju tehničku školu pohađao je u Zagrebu i Sarajevu.
Svoju karijeru i pisanje je započeo kao novinar Oslobođenja 1944. godine, a kasnije je bio urednik. Pisao je priče, a prvi roman “Labudova poljana” objavljen je 1952.godine u Sarajevu.
Pisao je knjige za odrasle i djecu, ali njegovo je književno stvaralaštvo bilo više usmjereno dječjoj literaturi i pričama koje su pripadale vremenu njegova života. U pričama je opisivao svoje rodno mjesto i netaknute ljepote prirode koja se tamo nalazi. Među njegovim najpopularnijim knjigama ističu se: “Patuljak vam priča”, “Okamenjeni vlakovi” i “Patuljak iz Zaboravljene Zemlje”.
Bio je književni kritičar i za svoje radove je dobio nagrade i priznanja. Njegove su knjige zastupljene u osnovnim školama, te od 2007. osnovna škola u njegovom rodnom mjestu nosi naziv po njemu.
Autor: P.P.
Komentariši