Plava torba

“Plava torba” zbirka je pjesama vrlo poznate pjesnikinje za djecu Mire Alečković. Mira Alečković bavila se dječjom književnošću cijeli svoj život i napisala mnogo pjesama i zbirki, tako da ova obuhvaća tek njihov jedan mali dio. Zbirka “Plava torba” podijeljena je na pet dijelova, i to: “A ja rastem”, “Veverica sanja”, “Plava torba”, “U mom gradu” i “Sanjalica”. Pjesme unutar ovih dijelova nisu nikako posebno podijeljene, niti tematski niti stilski, nego sve one govore o sličnim, malim stvarima, trenucima, životinjama i pričicama koje bi djeci mogle biti zanimljive jer se s njima mogu i poistovjetiti.

Pjesme su doista prilagođene onima najmlađima. Vrlo često su vrlo ritmične, s ponavljajućim riječima, onomatopejama i ostalim ritmičkim stilskim figurama koje od njih zapravo rade brojalice. Pjesnikinji je često važniji način na koji je pjesma napisana nego nekakva tema ili ideja koju bi mogla izreći. Oko motiva se igra upravo ritmom i riječima, nikako logikom izraza. Zato su ove pjesme i toliko zanimljive djeci, jer pjesme su napisane s dječjom razigranošću i, prije svega, posve nevinim pogledom na svijet.

Iz stihova gotovo pa pršti ljubav i zanesenost životom. Ipak, ono najizraženije – ljubav prema dvojici glavnih motiva u pjesmama, djevojčici Mili i dječaku Srđi. Možemo pretpostaviti da su to djeca autorice ili netko njoj veoma blizak, jer kroz čitanje nije teško zaključiti da su pjesme napisane upravo zbog njih i za njih. Djeca su definitivno najveća inspiracija pjesnikinje, pa tek onda na red dolaze životinje, biljke, vremenske prilike, zanimljive stvari iz svakodnevnog života i slično. Svima njima autorica je ovim stihovima udahnula neki novi život te su postali glavni akteri ove pjesmarice.

Neke pjesme napisane su i kao anegdote. Počinju vrckavo i zanimljivo, a završavaju razrješenjima u obliku šale, i to one koju svako dijete može razumjeti. Iako su ove pjesme pisane prije nekoliko desetljeća, one su i danas vrlo aktualne i to zato što je djetinjstvo, čak i u ovo suvremeno, zapravo vrlo univerzalno. Današnju djecu oduševljavaju iste stvari kao i onu iz prijašnjih vremena. I naša su djeca vrlo maštovita i vide stvari na drugačiji način od odraslih. Pjesnikinja je upravo to pokušavala dočarati u svojim pjesmama i tako se približiti gotovo svakom djetetu.

Vrsta djela: zbirka pjesama

Mjesto radnje: soba, ulica, kuća, priroda, šuma

Vrijeme radnje: neodređeno

Tema djela: razne dogodovštine, pogotovo male Mire i njena brata Srđe

Ideja djela: sve stvari i događaji, koliko god mali bili, mogu biti čarobni

Kratak sadržaj

A ja rastem

Ovo je knjiga

Ovo je jedna knjiga koja će govoriti o dječjoj sobi, golubici i bijeloj ptici, o jednoj vjeverici, krevetu s krilima, ali i zimi, proljeću i moru. Govorit će lutkama, loptama, zečevima i nanama. O magarcima i mačkama, o medvjedu i maloj Nedi. Moći ćemo čitati i o dedi i još mnogo stvari, pa ćemo moći sami izabrati što nam se od toga najviše sviđa.

Zašto su noći

Noć počne kada posljednji brod krene na put, a sve lutke zaklope oči. I djeca se tada moraju utišati i umiriti. Ali, znaju li djeca zašto pada noć? Noć padne kako bismo mogli mirno spavati i ujutro ustati vedri. Noći služe da bi se mogle gledati zvijezde i kako bi nas majka mogla ušuškati u krevet i zaželjeti nam laku noć. Noći služe da bi mjesec mogao plesti snove od zlatnih mreža. Upravo zato se treba utišati kada padne noć. Eto, sada znate čemu noći služe!

Košava

Košava je vjetar koji svojim bičevima udara po smrznutom drveću, a svojom britkom sabljom siječe grane tako da pršte i zveče. Vjetar Košava ima na tisuće usta i iz svakih ispušta oluje. Sa svojim kolima skače od krova do krova, a svojim konjima juri preko drvenih mostova. Lišće koje nosi kasnije obrste stada i nikada im nije dosta.

Zvezdice

Prva je pahulja u obliku zvjezdice pala na nos pjesnikinje, bila je to mala nestašna i nevaljala pahulja. Istopila se na nosu i pretvorila u kapljicu. Druga zvjezdičasta pahulja pala joj je načelo i tamo je umorna zastala. Treća zvjezdica pala joj je na ruke i za njom je došlo cijelo jato pahulja, pa zabijelilo cijeli kraj.

Skakalo-padalo

Jedan konopac zove se Skakalo. Pjesnikinja ga je dobila od svoje bake. Skakalo bi se moglo zvati i Padalo jer se s njime više pada nego skače. Nitko ne zna zašto taj konopac više ispada iz ruke, nego što u ruci stoji. Ali onda ga je djevojčica malo jače stegnula u ruci i sada se konopac vrti i vrti, a ona napokon zna kako se skače. Skače se pravo, skače se krivo, nekada na jednoj, a nekada na dvije noge. Nekada se skače i s noge na nogu i tako sve dok se ne nauči skakati najbolje što se može.

Da je meni

Ide Snješko korak po korak i vozi kolica, a u kolicima vreću s igračkama. U vreći su razne vjetrenjače, krpenjače, zeke bele, amrele, lopte, lutke, medeki i kuce. Hodajući, Snješko je bio udaljen jedan korak od lopte, jedan korak od zeke, a sto koraka od Sunca. Lutka je od njega bila udaljena jedan korak, a oblak sto koraka. Sto koraka išao je Snješko vozeći sa sobom kolica u kojima je bila vreća igračaka.

I pjesnikinja bi voljela imati korak dug kao sto koraka, kako bi prije Snješka došla do oblaka i sunca i onda bi uzela zvijezdu umjesto lutke i amrela kako bi joj svijetlila kada je vani tamno i crno.

Šta je sneg hteo

Danas je Beograd bio pod snijegom. Snijeg pada jer želi da je cijeli grad bijeli, svaka ulica čista i svaki krov pod snijegom. Tako će se Mila probuditi u čudu, kada vidi da su u parku jele bijele. Beograd u svom bijelom ogrtaču izgleda nekako praznično. Košava juri i vija po njemu, igra se žmurke nad krovovima, nitko je ne može zaustaviti jer je nemirna i mlada, trči poput nestašne djece. Nitko ne zna što je snijeg htio – da grad bude čist i bijel ili da Srđa ide po snijegu i pokazuje nove čizmice?

Crveno more

Gdje crveno more krije svoju boju, kad ono nije crveno? Po crvenom moru pjeni se plava boja, plavi valovi odbijaju se od stijene, ali se onda zarumene od trčanja. I kada pada crveno sunce na zapad, more se gleda crvenim očima. Plavi valovi odjednom postanu crveni, rujno se žare. Crveno more postane crveno tek kada ga umije crveno sunce.

Što spava pod jastukom

Pod jastukom stoji jedan žuti kliker. Srđa ga traži i ljuti se. Mala loptica je tu pala i tako zaspala. Pod jastukom je i crveni bombon od maline, koji je sada izgubljen. Stoji pod jastukom i rumeni se. Možda taj kliker i taj bombom žuljaju Milu dok spava, možda joj smetaju kada se okrene na leđa pa će se Mila prije probuditi i poletjeti za loptom.

Ali kada je večer, Mila treba spavati, čak i njena lutka zatvara svoje oči. Spustila se i zekina glava, a medo je pružio svoje šape. Lutka je zaspala, zaspala je i djevojčica, pa je mati poljubila i jednu i drugu. Kada majka ode, obje će se zaljuljati u san.

Magarence sanja o čičku

Malo magareće dijete slaže kocke, pa ih onda svako toliko sruši. Malog magarca zovu Mali. Dosadno mu je jer nema livade, a u krevetu ne može spavati. Vani pada snijeg i šuti, kada bi se barem vrijeme moglo pokrenuti dok se procvjeta žuti maslačak i čičkovo cvijeće lila boje. Onda bi Mali otrčao svome cvijeću. Ali uzalud sanja malo magare, jer vani i dalje vije gusti i mekani snijeg.

Prvi cvet

Jedan cvijet stoji na grani i čeka da snijeg prestane padati. Cvijet je skriven, malen je kao mala mrva i jednog dana iz njega će izaći trešnjica, samo kada bi snijeg prestao padati po njemu. Ali snijeg i dalje pada i vije, ne čuje ništa što kaže taj mali skriveni cvijet. A cvijetak se tiho i stidljivo sam sebi smije, prvo sunce ga lagano grije i on čeka da dođe proljeće.

Krevet šeta gradom

Krevet šeta po gradu, a za njim ide jato djece. Teško prolazi ulicom jer ima noge i krila pa izgleda kao sve veća letjelica. Ali djeca lijepo vide da krevet ima noge, vide to i odrasli ljudi. Skiće se krevet od kuće do kuće i traži onu svoju. Ispituje kuće žive li tu Mila i Srđa. Veliki soliter odgovara da mu je uzaludna bila šetnja jer u svakoj kući žive barem jedan Srđa i jedna Mila. Ali krevet se ne zaustavlja, neće stati, on i dalje skita gradom i raspituje se naokolo za svoju djecu.

Susret u parku

Vani je toplo pa su djeca izašla van bez kaputa. Stigla su u park i zavitlala crvenu loptu. Lopta je poletjela u drvo. Drvo je tada pogledalo po stazi i spazilo svu tu djecu. Srce mu jače zakuca od sreće; ne zna što će, savio je grančicu kao bijeli krevetić. Djeca pogledaju tko im to brani prolaz, pa vide da to nije drvo nego krevet. Kad je krevet spazio djecu, pohitao im je i radosno uzviknuo neka ga što prije vode kući!

Šetnja

Krevetić i drvo zajedno su krenulo po ulici. Skupili su sve grane kako nikome ne bi smetale. Kada ih je vidio Srđa, rekao im je da u parku već ima tristo drveća , pa neka se vrati u kuću, kako bi njima listalo. Bolje je da više ne izlazi i ne šeta.

U aprilu

Kada dođe april, sunce počne plesti svoju žutu svilu, a nebo radi plavi šator. Drveće se diže i penje prema svom tom plavilu i da nema korijenje, poletjelo bi. Grane se dižu u vis, kao da ima ruke. Te ruke su ptice pletu rukavice. Rukavice su zelene i kišom umivene. Znate li što to znači? To znači da sunce u aprilu plete svilu, nebo diže jedra na jarbolima, kako bi isplovila proljetna lađa. Ptice pletu pjesmu, a svaka pjesma rađa po jedan zeleni list i bijeli cvijet.

Ljuljaška i klackalica

Ljuljaške su okačene pa viču na nas. Klackalice se klate pa se na njima može ići gore-dolje po cijele dane. Klackalicu djeca jako vole, jer klapaju i idu gore-dolje.

Oraščić – tvrdi obraščić

Oraščić ima tvrdi obraz. On je kao drvena kutija u koji možeš udarati petom ili drvetom. Ona nema usta jer ih je oraščić negdje sakrio. Ali ako to kažemo tati, možda će on znati kako nasmijati orah i natjerati ga da nam da svoje jezgru.

Konfete

Vjeverica plete, ali plesti ne zna. Umjesto da isplete šare na vunenom šalu, od njenih petlja ispadnu konfete. Konfete koje vjeverica plete padaju na kosu, parkete, šarene haljine, na male ručice. Konfete su obliku kružića i pužića, oni su crveno, žuti, zeleni i bijeli, svuda su razasuti, svuda su se razletjelo. Ako možete, skupljajte te konfete.

Aprilska šala

April je posijao cvjetove svukuda po travi, trnju, granju… svugdje su žuti, plavi i crveni cvjetići. Djevojčica je u torbi pronašla đurđevak, a dječak je u svojoj pronašao maslačak. Ljubičicu je pronašao tata u svojoj kosi, a mama u svom džepu pticu. Ne zna se tko se to šali, mora da to April u svojoj šaci skriva cvijeće i samo čeka da nam ga svima baci.

Kocke pjevaju

Imamo ruke da držimo mostove, da spajamo kuke i držimo kuće i gradove. Svaka kocka naš je prijatelj i svaka bi se s nama igrala, bilo da je modra, žuta, plava, crvena ili bijela. Crvena kocka ima veselu glavu, plava ima žutu ženu, a bijela kocka ima crno mače. Kamo li su otišle sve te kocke? Eno ih u ormaru, u otvorenoj ladici.

Sunce

Prvi se u sobi probudio medo, pa naredio drugim igračkama da otvore prozor i balkonska vrata kako bi unutra pustili sunce sa svojom zlatnom haljinom. Došlo je napokon i cvijeće na drveće kako bi nas razveselilo, zato djeco otvorite vrata i pustite sunce unutra!

Šta je sve crveno

Crvena je bulka, crvena je lopta, crvena je mašnica djetetu u kosi. Crvena je zastava što je dijete nosi u povorci. To je zastava što spaja sve ljude, zastava slobode.

Sve oči

Potok je plitak, a more duboko. Jablan je vitak, a potok plavi. More je modro, a jablan je zelen. Oči su bistre, ali nisu sve iste boje, ipak sve su dječje oči čiste i svijetle.

Crno-bela pesma

Noć je crna kao crni gar. Mima ima crne kike jer ima i crnu kosu. Crni je vrh, crna je i strijela, ali je zato kamen bijeli, kao i bijela voda. Bijela je kapa koju nose mornari, ali je crna od žarača. Crni je gavran, bijela su stada, crna je lala, ali je bijela rada. Bijeli je i put od snijega!

Ko kuda putuje

List putuje potočićem, a zvijezda nebom. Čovjek korača po zemlji, a livadom se šeće cvijeće. Sunce hoda u svako podne po nebu, dok vuk hoda šumom. Glista se šeta po zemlji, a krtica pod zemljom. Cvjetno sjeme ide s vjetrom, a po polju trči bosi dječak. Po jezeru plovi lađa, a veliki brod morem, sve do mjesta gdje se rađa sunce.

Zašto nisam veći

Pjesnikinja se pita zašto je nisu malo polijevali da naraste velika, barem toliko da ne stane u voz. Umjesto toga ostala je mala, a mogla je biti veća i od Miće iz vrtića. Kada bi bila toliko velika ne bi morala ići u krevet prije svih ostalih.

Ko leti

Lete male kuće što su se uzduž nanizale. Trči i drveće, bježi prema nama. Po poljima jure ovce, a ptice po žicama. A mama i njena kćerka jure u vozu, izgleda kao da bježe od kuća koje su oko njih. Iz njih ostaju polja, ptice i tanke žice, ostaje i plava voda, jedna dugonoga roda, cvijet na grani… jedni što stoji su šine uz pomoć kojih ljudi lete u daljine.

Nevaljali voz

Voz ide, huči i buči, ulazi u stanicu, staje pred zastavicu. Jedva je stao koliko je hukao. Već je bio i promukao, pa hvala bogu da je prestao hukati. Voz je pravi nestaško i nevaljalko. Čini se da je s neba pao i rekao mu da ga ne može povesti jer je prevelik pa ne može stati. Ali mama mu kaže da je za vožnju premali – i kome sada vjerovati?

Ko ne spava

Ne spava radio, ne spava tata, ne spava sijalica koja osvjetljava mrak pred kućnim vratima. Nije zaspala ni česma, jer čujemo kako kaplje; nije prestala ni pjesma. Ne spava ni priča koju priča mama. Zbog te priče djeca se plaše, pa mole mamu da ostavi malo odškrinuta vrata, kako u sobu ne bi ušao mačak u čizmama ili ona džin iz Palčića. Ne spava ni plava rijeka, pa kako onda da zaspe dijete kada nitko drugi ne spava?

A ko spava

Spava livada i trava na njoj. Spava i cvijeće na polju, baš kao i stara šuma. Spava bijeli leptirić i ptica s grane. Spava šeširić od slame i malo lane. Spava i baka jer ujutro mora rano na pijacu. Spava i ključ u bravi, kao i sve igračke: pajac, lutka, medo… Spavaj i ti, ako zatvoriš oči, san će doći malo po malo i onda ćemo svi skupa ići u zemlju snova. U snu ćemo doživjeti lijepu bajku i vidjeti sanja li je i naša mama.

Na pesku

U pijesku su ostale papučice i plava kofna. Tu je i gumeni astronaut koji mirno spava pored lopatica, ribica i pačeta. Tu je i brodić koji pliva na suhom. A gdje je Bata? Bata je u vodi i ne treba mu ništa nego plavo nebo. Gleda u lađe i u sunce kako se zlati na vodi, u more kako se presijava.

Crvena bulka zelenim šeta

Bulke s crvenom kapom i bosim nožicama šetaju kosom od pšenice. Pšenica je pustila svoju zelenu kosu pa je svuda samo zeleno i plavo od neba i trave. Vidi se samo žito i nebo. Tim žitom šeta bulka, sve dok zeleno oko nje ne postane žuto, dok pšenica ne oboji svoju kosu zlatnom bojom. U čudu bulka stoji oko sveg tog zlata.

Vrteška

Vrte se konjići s bijelim repovima. Vrte se i kolica pa u krug ide cijela zaprega. Dijete bi htjelo sjesti u kola, u bijeli fijaker. Ali želi držati i ruku svoje mame dok leti tako brzo i visoko. Konji ima i grivu i uzde kao da ide na put s tim veselim kolima. Ako odu, djetetovim igračkama bit će žao što ih više nema. Meda će reći da bi i on otišao s njim vrtjeti se, samo da je znao da se ide. Magare će se ljutiti što i njega nisu poveli na put. Srđa ne čuje kako se igračke bune jer leti sa svojim konjićima. I konjići pjevaju da će jedno drugo stići. Vrti se u krug drveće, mame i djeca, sve se kreće u krug. Još samo čitatelji čekaju da se i njih pozove na vožnju.

Mamin orman

Što sve ima u ormanu, u tom neobičnom stanu? Čim ga mama otvori, pokaže se pravo carstvo za djecu. Orman krije tristo čuda, a sve složeno u kutije. U jednoj kutiji su konci raznih boja: plavi, crveni, žuti, bijeli, zeleni i crni. Tu su i jedne dječje cipelice, dvije kapice od zečje dlake, tu su i razne čarape i jednu ogledalo. Koja je najveća tajna što ju je majka skrila u ormanu?

Ljubomora

Na prozor su sletjela dva goluba jer im je hladno na mokrom drveću. Pokljucala su hranu iz ruke, pa sletjela na ormar. Uzeli su s ormana ključić i dali ga Srđi. Sada se Mila ljuti na njih, pitajući se zašto njoj nisu dali ključić. Golubovi su brzo poletjeli i donijeli joj prvi zeleni list, zbog čega se na njih naljutio i Srđa. Pitao ih je gdje je njegov listić? Ali onda se više nitko nije ljutio jer je sve zanimalo kakve tajne skriva ormar.

Čudan miš

Djevojčice nana uvijek tjera mače iz ormara. Ne morate se bojati jer ga neće tući niti ga vući za uši, samo će ga potjerati da legne pored peći i ostavi se vune, inače će dijete ostati bez svoje kape. Maloj mački ne možemo dati pticu, nego miša-igračkicu. Miš-igračka juri kada se navije, kao da je pravi miš, a mačić ga hvata. Mačka ga ne lovi jer nije gladna, a nije gladna jer jede sira i mlijeka. Ako ipak gricne tog umjetnog miša, slomit će zube.

Što kaže kapa

Jedna kapa kaže drugoj da je jednom bila kaputić mekom, bijelom zeki. Ali onda je zeko skinuo kaput i dao ga njoj. Nije mu bilo žao jer će mu do zime narasti novi, a ovako će Bata imati novu kapicu. Do zime ga majka čuva u ormaru.

Šta kažu cipelice

Cipele kažu da su jako male, pa lako stanu u kutiju. Mama je druge dala na poklon, a ove je ostavila da stoje dok ne poraste mala nožica i dok ne zapjevaju ptice. Onda će izvaditi nove cipelice i dati ih svome djetetu, koje će se čuditi i smijati. Od sveg tog smijeha na prozor će doći vrapci i golubovi, a smijat će se i granje i lišće. Dijete će nositi cipele sve dok mu pete ne počnu viriti van njih.

Baloni

Sestrica i brat stoje na balkonu i drže svatko po dva balona. Odjednom dođe vjetar i odnese im jedan balon. Ali ubrzo je i drugi poletio za njim, a ni treći nije htio stajati – popeo se visoko po krovu. Četvrti balon počeo je puzati iznad kuće i po oluku skakutati. Crven, zeleni i plavičasti baloni pravili su se ludi i za tren bili čovjeku na glavi. Žuti balon stao je na šiljak antene i pukao! Nestao je kao da je od pjene. Ostali su samo plavi i zeleni balon.

Mamin sat

Mama ima sat na ruci koji pjeva: tika taka tak. Mamin sat se na njenoj ruci sja i djevojčica bi ga rado nosila. Slušala bi ga svakog jutra i svako večer. Sat bi joj govorio kada treba ustati i spremiti se, kada treba krenuti i u vrtić stići. Ona bi mu rekla neka pričeka dok još malo drijema. Sat bi se oglasio u podne i zvao kada treba ići kući. Mila bi rekla da joj da još malo vremena za igru. Ali sat nije taj koji daje vrijeme, on ga samo pokazuje. Ide polako čak i kada svi spavaju.

Žuto i belo

Kada djeca jedu jaje, svatko ima svoje želje. Netko želi žuti, a netko bijeli dio, ali jaje je jaje i može se jesti samo cijelo! Djeca bi trebala pojesti cijelo jaje kako bi im obrazi bili rumeni, a tijelo čvrsto. Onda će se lakše okretati na ljuljački i noge će im biti brže kada bude trebalo bježati. Nitko im neće biti ravan u igranju. I zato je jaje ljuto na djecu, jer svi hoće ili žuto ili bijelo, pa pita gdje je ona djevojčica koja pojede cijelo jaje?

Najbolji brat

Brat je Mili dao dva klikera da bi joj bio najbolji brat. Mila mu je rekla da će mu dati svoju mecu i sve njeno, samo da je više ne vuče za kosu. Pozvala ga je da se igra s njom u njenoj kući jer ona ne voli igrati se rata. Brat joj je rekao da je više neće vući za kosi niti je tući jer je on najbolji brat. Ali nije prošlo ni pola sata, a brat je Milu grunuo, lupnuo je i čupnuo, a onda se čudio zašto ona plače.

Moja kuća, tvoja slama

Kraj nečije kuće cvrkuće vrabac. Kraj nečije slame stoji krava i njeno tele. Kraj nečije rijeke krekeće žaba. Kuća kraj koje pjeva vrabac je kuća moje bake i neka vrabac slobodno skače pored nje. Slama je tvoja, ali neka je tele slobodno žvače. Rijeka je naša i neka žaba slobodno kreće pored nje, jer sve su ptice, žabe i rijeke zajedničke!

Knjiga se seli

Knjiga se žali da joj je preteško stajati na Milinom krilu. Djevojčica ju je cijelu iscrtkala – na njoj je nacrtala Zorana i Danu, Ivanu i baku, kuću i psa, čak i debelog Bucu. Od toliko stvari nacrtanih u njoj, knjiga je otežala, ali za to nitko ne mari. Srđa je u knjizi nacrtao pseći rep, dva dječaka, tri automobila, četiri bijela konja, pet crnih pasa i šest šarenih ptica. Nacrtao je sedam jela, osam borića i devet dječaka, zatim deset sijalica, deset lubenica, deset nasmijanih lica i deset djevojčica. Knjizi je dosta nositi toliki teret. Uz to, strpali su je pod krevet pa mora brisati prašinu kao da je krpa. Zbog toga je knjiga počela zamuckivati priče i zaboravljati pjesme. Najbolje bi bilo da se odseli kod neke druge djece.

Crni meda iz Rusije

Crni medo iz Rusije pleše u krug; crni medo je moj prijatelj, ali ga se moj žuti medvjedić plaši jer misli da je crni medo ljut. Crni medo mnogo je jači i veći, on skače i priča priče iz Rusije kakve nitko drugi nije pričao. Zato kažemo medvjediću da se ne boji velikog mede. Medo voli jagode i uvijek ih moli. Zašto mama u kutiji krije crnog medu iz Rusije?

Tri klupe

U parku stoje tri klupe i po cijeli dan broje djecu koja se igraju u pijesku. U parku su i djeca pjesnikinje, stoje pored prve klupe, plave boje. Kraj druge, svijetlozelene klupe, stoji malo bijelo štene. Na žutu je klupu sjela baka, ona plete i čuva djecu sve dok ne padne mrak.

Neobičan crtež

Neda je nacrtala mačku kako češlja vrapca. Nacrtala je i rodu kako vozi žapca, a čaplju kako uči malu kćer od komarca. Neda je nacrtala i vuka kako daje vode ovcama, a pored toga psa kako čuva male mačiće. Tu je i slika krokodila koji prenosi djecu preko vode i malog ježa koji miluje, a ne bode. Nacrtala je i kola koja vuku ždrijebe, a u kolima mene, tebe i sebe. Neda to nije nacrtala jer je mala, nego jer je to namjerno htjela.

Strašan san

Deda je zamolio unuka da mu donese čašu vode, ali on je rekao da ne može jer je uganuo nogu. Mama ga je zamolila da joj ponese vazu za cvijeće, a on joj kaže da mu se neće. Nana ga je zamolila da joj otvori vrata, a on kaže zašto ih ne bi otvorio bata. Zamolili su ga i da odnese košulju tati, ali on je pitao zašto mu je ne bi mama odnijela.

Mami se umorila ruka i nije mogla oprati plavu kecelju, nije mogla ni skuhati ručak, pa će joj sin ići gladan spavati. Neće moći ići ni u zabavište, jer ga budilica neće probuditi – pa zašto da budi dječaka koji je uganuo nogu? Pegla neće više peglati jer su je umorila lijena djeca, a tramvaj neće voziti nego će pustiti da lijeni dječak ide pješke. Pekar neće dati kruha onome tko ne sluša svog djeda, onome tko ne otvara vrata svojoj mami niti svome ocu nosi košulju. Neka takav dječak jede samo zrak. Miša se probudio i shvatio koliko je strašan takav san.

Ja se smejem

Kada je vani sunčano, smijemo se jer nas sunce grije. Možemo vani ići goli i bosi, bez da nas zebu prsti ili nos. A kada vani snijeg pada, i njemu se veselimo, pozdravimo ga i kažemo da ćemo uzeti sanjke i zamoliti djeda da nas vozi. I kada pada kiša, nismo ljuti. Pozdravimo oblak i zaželimo mu sretan put, neka orosi polja pa da na njima naraste razno cvijeće i trave. Kada vjetar puše, i njemu želimo sretan put, a kada pada snijeg, možemo raditi Snješka i smijati se!

Dobar dan, dobre guske

Dobar dan želimo bijelim guskama u uskim čizmicama. Imaju uske vratiće i žute kljunove, a kaputi su im bijeli. Glasovi su im jako glasni, prati ih uzbudljiva dreka. Što nam govore te guske? Što bi one htjele? Ne žele ništa, samo poručuju da će zapjevati ako to djeca od njih žele. Pjevat će pjesme guske na svim jezicima, jer u cijelom svijetu guske govore istim jezikom – gakanjem!

Žablje ljeto

U žabnjaku žive jedan žabac i dvije žabe. Žedni su je u žabnjaku nema vode, pa su svi troje jako loše volje. Žedne žabe traže vodu kako bi ugasile svoju žeđ, a sunce žeže i žari, sva zemlja se zapožarila. Čuje se kreketanje, ali vijesti su slabe – žabe bježe iz žabnjaka. Kupile su kartu za brod i sve idu u Džakartu.

Čačanin iz Čačka

Jedan Čačanin iz Čačka uhvatio je mačka. Njegova Čačanka ga zbog toga grdi jer mačak je po njenom mišljenju zao. Niti jede miševe, niti zna presti, jedino što radi je što jede sir, kajmak i krumpir. Jede i fine ribe, janjetine, piletine i zeleni maslačak. Pita Čačanka svog Čačanina zašto je donio tog mačka? Kakav je to mačak? Kada je to čuo Čačanin, odmah je otjerao svog mačka.

Čuda ćilim

Jedan ćilim imao je čudnu ćud. Nudio je boje po livadi jer je bio čudnih šara. Tkala su ga dva ćilimara na proljeće, za sunčanih dana. Na ćilimu je bila jedna bijela grana, a na grani ćuk. Bilo je ti i sto cvjetića, tri vrapčića, dva sunca i jedan dugin luk.

Stolice

Četiri stolice nisu samo stolice, one su i sjedala u tramvaju, zato hajdemo putnici i posjedajmo! Tako stolice postaju auto, postaju i fotelje koje kao da plove po zraku. Jedna stolica je za pjesnikinju, jedna je za njenog batu, jedna za mamu, a jedna za tatu. Stolice su postali čamci što plutaju po moru, promijeniti će se još mnogo puta dok ne dođemo do svog cilja.

Mi brojimo

Na licu je jedan nos, na tijelu je jedna glava, imamo jednu mamu, a pjesnikinja i jednog batu. Ima i jednog tatu, jednu ruku desnu i jednu lijevu – to su dvije ruke. S rukama piše, crta i slaže kocke, umiva se, jede i pokazuje put ljudima koji su se izgubili. Sve radi s dvije ruke.

Kujica je dobila tri mala, bijela kučeta, dovela ih je mama i rekla Miri neka ih izbroji. Izbrojala ih je jedan, dva, tri!

Na kakvoj, na takvoj

Nije u redu da djevojčice moraju dugo čekati da ih se sredi i da za to dođu na red. Kako da poznaš djevojčicu samo po izgledu? Ima pet djevojčica i sve su obučene u haljine drugačijih boja. Haljine su im krastaste, zvjezdaste, loptaste, kockaste i prugaste. Pet je djevojčica čiji je cijeli svijet i nije važni kako su odjevene i što su im haljine tako šarene.

Pričaj, mama

Zamolili smo mamu da nam priča kako žive naše igračke. Neka nam priča kako se medvjedić zaljubio u medu i kako beru jagode i kruške u šumi. Neka nam mama ispriča zašto nas plaše medvjedima kada su tako mekani. Medvjedići nas čuvaju dok spavamo, da ne dođe neki lopov i odnese sve igračke. Neka nam mama priča ili pjeva pjesme o lutki koja zna plakati i ide u školu s đakom. Volimo uspavanke koje nam priča mama, iz knjiga punih bajki, gdje Pepeljuge trijebe proso, a golubice nose haljine. Nitko ne priča tako lijepe priče kao mama.

Neka nam mama priča kako raste žito i kako se rade kolačići i kruh. Neka priča o cvjetićima i jabukama, o starom kestenu i biljkama. Neka nam kaže kakvu uspavanku pjeva ruža, o čemu priča jorgovan, što pjeva rascvjetana bulka usred polja žita. Neka priča o plavom potočiću i travama što rastu poslije kiše. Neka majka samo priča dok se djeci ne spava.

Pjesma o vjeverici

Jednog dana snijeg je počeo jače padati. Preskakao je s grane na granu, s kuće na kuću i s glave na glavu sve do zemlje. Bio je mekani i čist, bijeli i posve nov. Vjeverici je bilo zima od svog tog snijega, iako je imala topli kaput. Sišla je s grane i šetala po snijegu. Onda je u zemlji ugledala rupu! Iz rupe se pušila supa i izgledala je jako topla. Vjeverica krene prema zemlji i tamo iz tople rupe gledala kako je hladno vani.

A ja rastem

Ljudi su jako čudni, djeci kažu da su mala, ali ona samo rastu i rastu. Gledaju kako na proljeće lete laste, ljeti gledaju u plavu rijeku, gledaju i vedro nebo i natmureni dan. Gledaju i zelenu travu i zlatokoso sunce, trče bosi kada je toplo, a zimi se sanjkaju. Mame djeci govore da su njihova sreća koja samo raste i postaje još veća. Kada se djecu tada podigne, ona su i tada veća. Najradije bi se igrala sve dok ne porastu!

Vjeverica sanja

Čudna teta

Jedna teta ima žuti kaput, a na kaputu stotinu dugmeta. Samo šuti i gleda ta čudna teta. Ima kosu koja izgleda kao sijeno postavljeno oko glave, a nos joj izgleda kao kljun kakav nema ni kos. Teta samo gleda, niti se smije niti govori, niti usta svoja otvara. Ali kako da ta teta išta kaže kada nije imala usta, jer ih mala Mila nije nacrtala.

Veverica sanja

Vjeverica se ljulja na granama koje joj služe kao ljuljačke. Dok se ljulja sanja lješnjake, orahe, mladu travu, zelenu, gustu i mekanu. Sanja da su rodila stabla lijeske i oraha, pa da njihovi plodovi padaju s granja. Vjeverica se tako ljulja i sanja svoj najljepši san.

Tri goluba na prozoru

Tri su goluba sjela na prozor, pa im je mila odmah donijela malo žita. Ali onda je došao Srđa i viknuo, pa su od straha dva goluba odmah odletjela. Ostao je samo jedan golub – veliki i bijeli, lijep i tih, koji se više nije bojao djece. Gledao ih je mirno.

Crveni tramvaj

Bio jednom jedan crveni tramvaj koji se zvao Strijela. Vozio ga je čika Pera. Tramvaj su zvali “strijela” jer su ga svi u varoši znali – i cijela škola, svi studenti, mladi i stari, ribolovci i ljekari… Prevozio je sve, djeca su mogla putovati besplatno, a vozili su se u njemu i vojnici, mame, babe, djedovi… Djecu bi prevozio do škole, a nekada bi ga zaustavio i saobraćajac. Ostali u prometu – motociklisti, automobili i trolejbusi – grdili bi ga što stoji i vikali mu da se napokon pokrene.

Boje

Zašto se mališa ljuti? Majka će mu kupiti žuti balon i trčat će s njime po zelenoj travi. Mama će mu kupiti i plavi balon, ali on ne želi plavi nego crveni. Crveni balon će pući i zato će mališa ići kući tužan. Ako uzme bijeli balon od maslačka, raznijet će se uz smiješak. Stavit će plavi cvjetić u dječju kosu i ona će se ponositi tim ukrasom. Djevojčica Nara otkinula je dugome od zlata i ljuljuška ga u svome dlanu. To je cvjetić od maslačka. Toliko je boja u prirodi i sve se vrte u krug!

Moj dobri zeka

Plišani zeko je dragi prijatelj koji nas noću čuva. Čuva nas i kada vjetar puše i lomi grane, kada košava nosi diljem grada i crjepove ruši s krovova, čak i kada smrznuto drveće šušti i cvili. Zeko je pored nas i kad mama nije, dok ona radi u susjednoj sobi ili odlazi u grad nešto kupiti. Mekana mu je plišana glava, svilene su mu uši, svi znaju koliko volimo zeku, pa nas mama oboje poljubi navečer prije spavanja. I zeki kaže laku noć, kao i svome djetetu.

Panj, sneže

Na polju je snijeg, pada i pada kao da neće nikada stati. Puše vjetar i pitamo se broji li pritom svoje kilometre. Zviždi što jače može, jer nikoga nema na polju da plače. Od vjetra nam se samo malo nosić zarumeni, stoga neka puše i neka snijeg pada, sve bjelji i bjelji dok nas ne okupa u svojoj tankoj pjeni.

Mačor koji se popeo u nebo

Kod djeda živi jedan sivi mačor, veliki i živi. Ali mačor nije ništa ulovio, nego je umjesto toga ukrao meso sa stola, potrčao pored ljute bake i skočio na vrh grane, poput nekog spretnog lopova. Popeo se tako visoko da se čini da je otišao sve do neba, možda i dalje. Možda do plave šljive, starog duda ili do jablana. Možda je skočio sve do oblaka i sada skače s jednog na drugi. Sada nas mačor gleda s neba i ne smije skočiti dolje, jer će pasti ili – još gore – uhvatit će ga djed i istući zbog mesa koje je ukrao i do sada već pola pojeo.

Čudna igračka

Maloj djevojčici igračka je njena baka. Kaže joj da je ona sada mala, sasvim mala, pa će je pokriti i donijeti joj mlijeka. Poslije će je izvesti van na zrak i voditi u šetnju, zajedno će čupkati zelenu travu, ako im to dopuste ljudi koji čuvaju park. Skupit će punu šaku bijelog cvijeća i žutih maslačaka. Nani će djevojčica na kraju pjevati tihe uspavanke o dunjama i kruškama. Baka je sada mala, sasvim mala beba koju djevojčica čuva kao svoju lutku.

Mlin

Kavu u radnji melje mlin, a kod kuće melje je mamin sin. Kod kuće imaju mali žuti mlin koji izgleda kao da je od zlata. Okreće se u krug, pa s njim melju malo sin, a malo njegova seka. Mlin se vrti kao da je kakva rijeka, a oni vrte kao da je to neka vrteška igra. Mlinčić tada priča priče o tome kakvu kavu pije nana.

Pričaj mi priču

Kada se mama nakon posla vrati kući svi viču na nju. Mala Mila je nemirna, ali mama je ne grdi, nego sjedne s njom i priča joj priču o njoj i njenom bati. Mila se tada mirna i šuti kao bubica jer ne želi naljutiti svoju mamu. Kad mama mora ići, Mili bude jako žao, pa joj kaže da ne ide dok pada snijeg ili ako će padati kiša. Bolje je da mama ostane kući i ako vani vjetar puše. Mila postane nestašna i svi a nju viču, a ona moli mamu da ostane kuće i priča joj priču, a ako ne može, neka i nju povede. Jedino što mama može je uzeti Milu na krilo kada dođe s posla. Tada joj izmišlja priče koje nalikuju na bajke iz knjiga. Priča joj o bijelom zecu, o princezi na zrnu graška, o golubici, Rujki, maloj vjeverici, crnom medi, a onda i o bati i maloj djevojčici Mili. Mila mamu sluša dok priča i mirna je, šuti kao bubica jer ne želi naljutiti mamu.

Zašto se maca ljuti

Mila dok spava sanja lutku, maca sanja miša, a Srđa sanja plišanog zeku. Kada Milu pomiluje sunce, ona se počne buditi. Srđa je u ruku uzeo zraku tog sunca, a Mila se u snu smiješi, lovi brata za ruku, jedina se u snu ljuti maca jer sanja da lovi miša. Nije ga još pojela, a već je sunce budi.

Mačak u čizmama

Ide mačak u čizmama i dijete se jako boji da će ga uloviti i odnijeti sa sobom u daleki svijet. Majka ga pokušava uvjeriti da nema razloga za strah, jer što će mačku tuđa djeca, pogotovo ona nemirna. Mačak već ima takvu djecu, svoje mangupe mačiće. Mačak u čizmama jako je dobar i ne krade djecu, stoga se dijete nema čega bojati.

Zeleni papagaj

Zeleni papagaj šeta po svojoj krletci, izgleda da mu nešto smeta. Bilo mu je ljepše živjeti u Indiji, gdje je jeo ravno iz ruku jednog maharadže. Kakva li ga je sudbina snašla kada se tako našao usred Beograda? Kada papagaj zaspe, sanja Indiju. Sanja da je pred njim visoko drvo banane, pred njim kobra, iako crna, ona je vrlo dobra i nikoga ne ubija ni ujeda, samo se uvija. Onda do njega doleti njegova rodbina papagaja. Tako papagaj sanja svoju Indiju i usred Beograda.

Svilena priča

Pjesnikinja se pita tko bi mogao dodati lasti malo vode s lista bijele topole? Tko može prodati bubamari platno s točkama da ne ide gola po svijetu? Tko može razbistriti potok ili razmrsiti mjesečinu? Tko može pratiti vilinog konjica na jednodnevni izlet u svijet? Tko može sina Sunca uloviti u svoj dlan? Tko može pričati sve te svilene priče? Sve to može samo proljeće!

Cvet na smreki

Jednog dana livada je bila posve očešljana. Na njenoj zelenoj kosi stajao je cvijet do cvijeta. Sve je bilo u redu, samo je jedan plavi cvijet zanovijetao. Rekao je da su ga zaklonila tri kukurijeka. Crna smreka pitala ga je želi li možda zlatni presto. Cvijet se najprije postidio, a onda odskočio i zakiti smreku. Leptir koji je onuda prolazio zapitao se otkada to na smreki raste plavo cvijeće?

Plava torba

Cvrčićenko iz fara

Bio jednom jedan mali cvrčak, velike snage. Živio je na moru, pored sela Mošćenička Draga i svako bi večer palio far, zavjetlio bi svojim malim fenjerom iz kojeg bi u trenu planula vatra. Iako je bio mali, palio bi najsvjetliju vatri. Mala Mila bi se pitala, dok bi hodala obalom i gledala u šume Učke, skitali se mali cvrčak šumom i danju? Pitala se tko čuva tog malog cvrčka kada puše jaka bura? On bi se tako mali popeo na vrh kule i bilo mu je drago što se netko dolje brine o njegovom zdravlju.

Štofojed

U jednom štofu živio jedan Štofojed. Bio je nekako blijed jer nikada u životu nije pojeo ni jabuku niti popio mlijeko, možda je zbog toga bio tako mali. Štofojed je živio u ormaru i opasno bi ljutio nanu jer joj je pojeo komadiće njene plave rukavice. Nana mu je zato donijela mirišljave trave, ali plava rukavica je bila slađa od trava. Zato pozovite djeda da oduzme Štofojedi plavu rukavicu!

U mom gradu

Zlatna ptica

U gradu živi jedna Zlatna ptica, a ispred kuće stoji telefonska žica. Kada dođe proljeće, telefonska žica kao da procvjeta od silnih ptica što počnu slijetati na nju. Žica zove zlatnu pticu da sleti na nju, a ona iz inata neće.

Stara lipa

U gradu ima jedna stara lipa koja kada procvjeta na sve strane rasipa zlatno cvijeće. Dok to cvijeće tako lijepo miriše, zlatna ptica piše pjesme.

Dunav mi se razbolio

Dunav se razbolio i stao. Što je zapravo htio, nije znao ni sam. Planuo je u vatri i skoro zaplakao. Uplašio se žuti šaran što je Dunav odjednom umuknuo, nije niti govorio, niti žuborio, niti pjevao, niti skakao, samo je tiho plakao. Možda je Dunav tužan jer je čuo da se čamac na njemu prevrnuo.

Plava torba

Plava torba je putovala sve dok se nije umorila, a onda je samo sjela u stolicu i spavala. Bila je u Francuskoj i to u Parizu, gdje je vidjela Mona Lisu. Išla je i u Indiju, u Delhi, gdje je jela indijske pite u kućama nalik na šatore. U Pekingu, na ulici, nasmiješila se jednoj djevojčici, a u Moskvi su je odveli na paradu. Vozila se i brodom po Jadranu i zato je tako plava kao i more.

Ako pođete negde na put

Mali medvjedić voli jagode i kruške, a ako mu odete u goste, donesite mu i meda. Bez brige, taj medvjedić neće va ugristi. Navečer mu zaželite laku noć, a ujutro dobro jutro. Ako plače, utješite ga i ponijeti kao da je malo mače. Povedite ga i na put jer će biti tužan ako ostane sam u praznoj sobi.

Žuti papagaj

Žuti papagaj svakoga je dana letio po praznoj sobi. Najviše je volio biti na slobodi, puštali su ga da leti i van i uvijek bi se nakon svoje šetnje vraćao kući. Jednom je čak i čekao pred zatvorenih vrata kaveza jer nije mogao ući u njega. Ali jednog dana papagaj se sjetio priča o slobodi koje mu je pričala njegova mama, pa je odletio i više se nije vraćao. Djeca su plakala za njim jer su ga jako voljela, žalila je i mama za njim jer je bio jako dobar. Žuta ptica rastužila je cijelu obitelj, ali je zato sada na slobodi i tamo uživa.

Dva potoka

Dva potoka, bistra kao gorske oči, igrala su se preskakanja. Prvo bi skočio jedan, pa bi ga preskočio drugi. Igrali su se tako sve do proljeća, pa su čak i vrbe slutile da se dva potoka vole. Cijeli ljeto su se potočići igrali, na što su se topole žalile jer su radili rusvaj. Više se nije znalo tko je veći potok, jer vode u se komešale i miješale, na kraju ni kapi nisu znale iz kojeg su potoka potekle.

Da može

Pjesnikinja se pita kako namjestiti zub kada boli i kako ga vratiti na mjesto jednom kada je prođe? Djevojčicu svaki dan vode u boravak i ona nema ništa protiv toga, osim što joj je tamo malo tužno. Voljela bi ići tamo, ali svejedno biti i sa svojom mamom. Voljela bi i da voz na koji je djed prati, umjesto djeda počne kihati kako bi djed ozdravio i išao s njima na put.

Merdevine

Merdevine prečku po prečku kao da vode do samoga neba. S njima se može jako visoko popeti, toliko da se čini da bismo mogli uzeti i zvijezdu s neba. Dječak se penje prečkicu po prečkicu, ali onda ga majka ulovi i viče na njega da je mogao pasti s tolike visine. Znao on to, ali voli se penjati. Već je velik i zato neće pasti. Ipak, ne želi se popeti do plavog neba kako majku ne bi morao ostaviti.

Jedna brava ko od zlata

Jednoj je bravi dosadilo što je stalno otvaraju i zatvaraju, što njome škljocaju i zvocaju i po danu i po mraku. Sažalila je sama sebe što je cimaju i klimaju i djeca se za nju otimaju, pa je onda guraju tko će prije ući na vrata. Bilo joj je dosadno i uvijek biti na istim vratima. Nije takav život željela nikome, pa ni robu. A onda je pao crni mrak i vrata su se u tami izgubila. Zlatna brava tada je zasijala, pa su joj se vrata zahvalila što nije otišla, jer bi onda ostala sama i Ana ne bi mogla ući u sobu.

Kad budeš, mama, mala

Djevojčica govori mami da će je nositi na rukama kada bude mala, kaže da će je ljuljati, staviti je u kolijevku, pjevati joj uspavanku… Djevojčica voli malu mamu, stavit će je u šaku. Dječak kaže da će je stisnuti u ruke i tako je nositi, voditi je u šetnju, maziti je polako po kosi i neće je čupati. A onda će popeti malu mamu visoko na ormar da je nitko ne ukrade ni odnese. A kada bude sama, pjevat će joj pjesme o zeki.

Zašto pada kiša

Pjesnikinja se pita da li netko zaista grmi s neba kao što to priča baka? Zašto toliko pada kiša, nije valjda da netko gore u mraku plače? Odakle mu toliko suza? Pjesnikinja misli da se to iza oblaka krije jesen i tako plaši plašljivu djecu. A zapravo ničeg nema iza oblaka, samo kiša, nebo i mrak.

Kijavica i kolica

Majka moli malog Srđu da pusti Milu u kolica, a on kaže da ne može jer ima kijavicu. Ako uđe u kolica i Mila će se razboljeti, ali ne samo to – razboljet će se i kolica. Bolovat će i više nas neće moći voziti. Zato bolje da Mila ne ide ni blizu kolica, Srđi vožnja odlično prija tako kad je zdrav i nema kijavicu.

Jedan plakar, jedan tigar, jedna vrata

I

Vrata s rekla da više ne žele biti vrata, umjesto toga žele biti bijeli plakar. U plakaru će živjeti žuti tigar i igrati se u njemu. Ali to nije nikakva šala – imati tigra za prijatelja.

II

Vrata se šetaju po sobi, a plakar ciknu neka ga oslobode jer ga boli noga.

III

Žuti tigar ljut je na ljude jer su mu presjekli put prema džungli, pa je zamolio svog prijatelja plakara da otvori svoja vrata kako bi tigar pobjegao. Plakar mu odvrati da ne može jer su mu zazidali leđa i noge za zid.

IV

I tako su vrata ostala vrata, pa su i dalje gledala i vani i unutra. Plakar je plakao i plakati će i sutra. Vrata više ne cvile, niti plakar plače, jer tigar je došao do džungle gdje sada veselo skakuće. Budući da je noć i Anja spava, cijelu je ovu priču sanjala.

Kad porastem do tvog pojasa

Srđa pita mamu hoće li moći nositi Milu kada naraste do majčinog pojasa. Hoće li je onda moći ljuljati i držati u krilu? Kada Srđa poraste do majčina pojasa, hoće li moći zvoniti na kućna vrata ili dotaknuti krilo aviona? Hoće li narasti dovoljno da dotakne krov kuće, hoće li znati zviždati? A kada bude velik kao mama, hoće li mu baka dati vruće lepinje prije ručka?

Meca s police u radnji

Mali medvjedić gleda s police u radnji u djecu i pita se hoće li i njega kupiti? Stoji i čeka na prijatelja koji će ga uzeti i s kime će se kasnije lijepo družiti. Mali medvjedić malo je lijen i malo trapav, nekada je i ljut kada ga ostave dugo samog, tada najviše čezne za djecom. Nikakav mu je život u radnji i čini se da na toj polici i samuje i tamni. Ali onda ga je jednog dana na polici ugledala jedna djevojčica. Rekla je svojoj mami da je baš takvog medu htjela. Majka joj ga je kupila i sada je prazno mjesto na polici gdje je do nedavno stajao mali medvjedić.

Žuta pesma

Žabac ima žuti šešir i žutu jaknu, a i njegova žena žabica obučena je u žuto. Nosi žuti maslačak u rukama i žute čizme na nogama, žuta je boja ukras na žabama. Sada neka čitatelji kao strogi žiri kažu je li stil odijevanja žabe ukusan?

Na vašaru

Na vašaru je jedna stara tabakera i jedna prazna tabela. Tu je i jedna tacna, ali i bijeli tabak papira u jednoj tezgi. Tu je i miš zarobljeni u maloj kutiji, ali nije ga briga jer u njoj drijema. Na vašaru ima mnogo djece, trče na sve strane, ali tu su i njihovi djedovi, bake i majke. Mogu se pronaći i razne slike – Turaka i muškaraca koji idu u boj. Na vašaru svi trče i jure, piju rakiju i vino, sviraju tambure. Tu je i jedna zalutala lija, koja je na vašaru kupila tri patke.

Jedan dječak trči naokolo i traži tatu, pa se spotakne i padne. Vani je toplo, ljetna je žega, prolazeći kroz vašar svačega vidimo, ima čak i posuđa, ali i puno hrane. Na kraju dana, od toliko svega, svi sa vašara jako su umorni.

Putovati

Kada odeš kod bake na selo, nemoj bez veze sjediti – umjesto toga, putuj po svijetu! Putuj sa Mageljanom, Kolumbom ili s Vikinzima, putuj i s kapetanom Kukom ako treba, primit će te za svoga i kapetan Grant. Odmor se dijeli na odmor u planini ili odmor na moru, ali umjesto toga, putujte feničanskim brodom ili Kon-Tikijem ili Čkalovim koji vozi sve do Sjevernog pola. Možda na svojim putovanjima prijeđete Sutjesku, možda se popnete na Triglav ili na Šaru, možda odete do Gibraltara… sve se to može u snovima, možete otputovati na koji god kraj svijeta želite.

Bajke u torbicama

Jedna teta iz Knina tkala je sunčane šare u svoju torbu, dok je teta iz Crne trave tkala crne i plave boje torbe. Teta Jasmina također je tkala, kao i jedna baka iz Rore. Tetka Elvira iz Trogira isto je tkala, a torbu koju nosi Maja, tkala je strina iz Bjelaja. Na toj torbi ima cvijeća, neba i trava, a u svakoj travi spava po jedna bajka.

Brod koji svira

Brod koji plovi po moru zove se lađa, svatko to zna, ali ono što je neobično je broj koji svira. Zato nas pjesnikinja želi upoznati s njim. Takav brod veliko je čudo i na njemu se ne može svađati. Ako ne vjerujte, najbolje je da pođete na more i odete na mjesto između Rijeke i Krka. Kada brod zasvira, sva sela ispod Učke ožive i nastane prava strka na obali. Svi jure vidjeti taj brod koji svira, cijelo more pleše na njegove zvukove. Brod ih sve zove i pruža im ruke.

Sanjalica

Sačekajte trenutak

Mala Ana zvana Anutak sjela je u jedan kutak i iako joj se spava, onda ne želi ići u krevet. Pogledala je u lutku i zapitala se je li to lutka ili dijete. Sat je tiho kuckao, neka sve zastane dok Anutak ne zaspe.

Spavalica

Rijeka Sana se zapitala zašto Ana toliko spava. Je li to zato što ima mekan jastuk, zato što joj sunce dira kosu ili zato što joj je jastuk tako čist i bijel? Je li to snijeg pao po jastuku kad je tako bijeli – nije, snijeg pada vani, a maloj Ani u krevetu je mekano i toplo.

Anine oči

Jedno jutro Ana je prošetala u crvenim čarapama, drugo jutro prošetala je u zelenim čarapama, a jedno jutro u crnima kao što je njena kosa. Crnokosa djevojčica imala je usne kao jagode, a oči kao žeravice. Rijeka Sana začudila se kakve to oči ima Ana.

Dremalica

Rijeka Sava i Korana pitaju se gdje li je Ana? Ana nije nikakva dama ni princeza, nije ni lutka, nego samo djevojčica s ulice. A kada izađe van, Ana se nakupi sunca i čistog zraka. Korača i korača sve dok ne zadrijema, a onda postane Ana drijemalica!

Trapana

Satić na ormaru šapće koliko voli Anu. Ana ga sluša prislonivši obraz na njega, ali ne razumije o čemu govori. Jedan sat priča s ormara, a drugi s police, treći s mamine ruke, a četvrti sa stolice, sve govore bez reda. Umjesto tika-taka, Ana čuje – ptica svraka! Satovi svoji govorom jure sve dalje, a Ana se pita – kakva je to tarapana?

Žuta mačka

Mačka iz Sijama pita se zašto je Ana tako gleda. Stigla je Ani nakon dugog puta i zato neka je Ana ne vuče za rep niti neka ne bude ljuta. Kada je Ana došla u kuću kao mala beba, istjerala ju je iz sobe, mjaukala je mačka zbog toga puna tri dana. Ali na kraju je zavoljela Anu. I Ana je plakala sve manje, a mačka mjaukala sve ljepše. Sada ni mačka ni Ana više ne plaču, sada se samo gledaju i zajedno smiju.

Plačljivica

Što li se to čuje? Udaraju li to doboši, pada li kiša ili to Ana plače. Ana plače i više od kiše ili vode koja lije. Plače kao da teku potoci i rijeke, kao da se slijeva ogromna voda, možda čak i ocean. Ana zaspe, pa pliva u tom oceanu, a onda doziva tatu i mamu, sve u pomoć zove. Zove nekoga da je izvadi iz kade. Anina lica mokra su i od suza jer ona je mala plačljivica.

Sanjalica

Ana bi htjela imati bijelog konja i velike bijele sanjke da je voze preko snijega sve do njene mame. Htjela bi imati i konja vranca da je nosi preko polja. Voljela bi Ana imati i plavog ata, lijepog kao iz neke bajke, da je nosi do majke i daleko preko ulice. Ali umjesto ata Ani je došla ptica. Ana ju je uhvatila za krila da bi odletjela mama ta mala sanjalica.

Kako Ana raste

Ana raste kao što pada i kiša i kao što sja sunce na plavom rijekom. Najprije je bila manja od medvjedića od pliša, a sada je veća od njega za čitavu glavu. Ana bi željela uzeti žutog medu za ruku, ali joj je ruka mala pa se zečić sklanja od nje. Ali onda se zečić smanjio – odnosno, Ana je narasla – pa vodi ona njega u šetnju. Anine oči su kao dvije crne šljive ili kao dva crna badema. Jedino što želi je živjeti u ljubavi i slozi sa svima u kući. Ana bi htjela da se svi oko njih vole.

Najdraži gost

Zečić dođe i pozdravi. Što ćemo dati zeki? Zeko nije gladan, nije ni sama, radostan je jer cijeli dan skakuće i lijepo mu je u društvu. Malo jede i nije težak, sve što traži je jedan smiješak i malo milovanja. To je dosta za jednog takvog gosta kao što je mali zečić.

Mira Alečković biografija

Mira Alečković rođena je 1924. godine u Novom Sadu. Odrastala je po selima Vojvodine i Dalmacije, zatim na Kosovu Polju, Beogradu i rodnom gradu Novom Sadu. Osnovnu i srednju školu završila je u Beogradu, gdje je i studirala komparativnu književnost i slavistiku. Još kao gimnazijalka, Mira Alečković priključila se Savezu komunističke omladine Jugoslavije, tako da je za vrijeme Drugog svjetskog rata, odnosno od početka partizanskog pokreta otpora 1941. godine, sudjelovala u akcijama beogradske partizanske ilegale.

Nakon rata Mira je radila kao književnica i društveni radnik. Uređivala je jedne od prvih listova za mlade nakon rata, među kojima su i listovi “Omladina”, “Mladost” i “Pionir”, kojeg je uređivala sa književnikom Brankom Ćopićem. Iz to, uređivala je i časopise “Poletarac” i “Zmaj”, kojem je bila urednica preko 20 godina.

U književnosti je Mira bila najaktivnija, pa time i najpoznatija, kao književnica za djecu i mlade. Posebno je pisala poeziju za djecu. Napisala je preko dvadeset knjiga za djecu, od kojih su neke: “Podzemni heroji”, “Dobar dan”, “Ljuljaška na grani”, “Prijatelji”, “Zbogom velika tajno”, “Svetla soba”, “Srebrni voz”, “Pesme” i još mnoge druge. Svojim stvaralaštvom bila je jedan od najpopularnijih dječjih pjesnikinja u Jugoslaviji, a kasnije na prostorima bivše Jugoslavnije. Njene pjesme prevođene su na mnoge strane jezike, a najviše na ruski, bugarski, mađarski, rumunjski, češki, poljski, talijanski te na jezike svih zemalja bivše jugoslavije.

Za njen književni, ali i društveni rad, dodijeljene su joj mnoge nagrade i priznanja. Najznačajnije su nagrada Republike za zbrku poezije “Tri proleća”, dodjeljena 1950. godine, nagrada Dječja knjiga za roman “Srebrna kosa” iz 1953. godine, zlatna medalja za poeziju na međunarodnom natjecanju iz poezije u talijanskom gradu Pistoji, 1965.godine. Dobila je dva posebno značajna priznanja: francuski orden Legije časti za dugogodišnju kulturnu suranju s tom zemljom i statuetu Partizanski kurir za trideset godina doprinosa dječjoj literaturi.

Autor: V.B.