Plivačica

Mehmedalija Mak Dizdar smatra se jednom od najvećih pjesnika Bosne i Hercegovine, a njegove pjesme najznačajnijim poetskim ostvarenjima bosanskohercegovačke književnosti cijeloga 20. stoljeća. Među najznačajnijim pjesmama i pjesničkim zbirkama su mu Kameni spavač i Modra rijeka. Ono što je karakteristično za stvaralaštvo ovog pjesnika je da tematsko i idejno uporište pronalazi i u kršćanstvu i u islamu, ali i povijesno-kulturološkim motivima Bosne u srednjem vijeku., pogotovo u nadgrobnim spomenicima čije je natpise ukomponirao i u svoju poeziju, najviše kako bi istaknuo njihovu simboliku prolaznosti života.

Najbolje i najvažnije zbirke Maka Dizdara su njegovi Kameni spavač, izdan 1966. godine i Modra rijeka, izdana 1971. godine. One su predstavnice njegova djelovanja i pjesničke veličine. Napisao ih je kao već kreativno pročišćen i već zreo pjesnik, stoga ne čudi što se zbirke ne mogu ograničiti na jedan pjesnički stil. Izraz u njima je moderniziran s obzirom na formu prijašnjih pjesama, ali progovara ne toliko o osobnim, koliko o socijalnim temama. Iako mu forma ima naznake ekspresionizma, motivi i ideje su realistički, odnosno socrealističke. I sam Dizdar je rekao da su motivi njegove lirike u službi čovjeka, ali unutar kriterija koji mora odgovarati umjetničkoj istini.

Pjesma Modra rijeka smatra se krunom Dizdarove poezije i definitivno nova smjernica njegova stvaralaštva. Njome je bosanskohercegovačku poeziju smjestio među europsku i to jednako zbog narodnog utjecaja, koji se vidi u ritmu, pa sve do motiva koji su prikazuju ujedno ono nedokučivo, kao i sveprisutno. Simbol rijeke posve je ostavljen čitatelju da se rastumači, ali nesumnjivo navodi na prolaznost života ili granicu između ovoga i zagrobnog života. Iako se lako naslućuju što “modra rijeka” predstavlja, teško je pronaći pravu riječ koja će to do kraja definirati.

Povezivanje tradicije, pogotovo one bosanske, s modernističkim, socijalnim i realističkim idejama, jasno dolazi do izražaja u većini Dizdarevih pjesama, pogotovo onih iz njegova ranija opusa, poput onih iz zbirke “Koljena za Madonu”, objavljene 1963. godine. Ta zbirka smatra se pretečom njegove poeme “Plivačica”, objavljene 1954. godine, u kojoj se jasno vide utjecaj tradicije i orijentalnih motiva. Bosanska tradicija posebno dolazi do izražaja u njegovim zbirkama epitafa iz 1961. godine. Upravo oni najbolje prikazuju Dizdarovu tematiku o prolaznosti čovjeka, ali vječnosti njegove ostavštine.

O tim vječnim pitanjima, koja su toliko sveprisutna da se više ni ne smatraju posebnima, Dizdar je učinio posebnima zbog načina na koji o njima govori. Arhaičnost jezika stapa da se s originalnošću njegova izraza kojem daje vlastiti autorski oblik. Zbog toga njegove pjesme odišu tajanstvenošću i slobodom. Upravo je zbog toga Mak Dizdar ostavio toliko neizbrisiv trag u književnosti ovih prostora.

Plivačica – analiza pjesme

Plivačica je poema koja je nastala na temeljima poezije iz Dizdarove zbirke “Koljena za Madonu”. Pisana nepravilnim stihom i strofama nejednake dužine. Kroz pjesmu nalazimo strofe od jednog stiha, pa sve do one od 34. Ovakva struktura pjesmu svrstava u onu ekspresionističke forme, a nestalnost stiha i strofe uvelike utječe na njen ritam. Ritam je nepravilan i ostvaruje se uglavnom dužinom stihova. Ako želi nešto naglasiti, pjesnik sužava stih, pa u najnapetijim dijelovima pjesme oni mogu biti sastavljeni i samo od jedne riječi.

Tematski i idejno, ova poema zadire u sfere erotske poezije, iako samim izrazom nemamo čistih erotskih motiva. Seksualna sfera očituje se indirektno, više kroz atmosferu, nego kroz same motive. Plivačica je opisana tako da uvelike podsjeća na mitološke sirene. Pretpostavljamo da ih simbolički i predstavlja. Ona se u prvim stihovima izdiže iz pijeska i skače u more, a za njom, zavedeni njenom ljepotom i nekom neobičnom privlačnošću, skaču i drugi kupači. Čini se kao da pokušavaju doplivati do nje da je spase, ali moguće je da to čine samo zbog njenog sirenskog “poziva”. Među skakačima, pjesnik uvod drugog važnijeg lika – muškarca ili mladića kojeg karakterizira ili kao pjesnika ili kao Ciganina.

Bilo da je jedan ili drugi, pretpostavlja se da je taj mladić umjetnička duša, lutalica, netko nekonvencionalan i poseban kakvi to već jesu i Cigani i pjesnici. Dok ostali plivači posustaju – neki odustaje, neki se utapaju, ali uglavnom ne uspijevaju dostići plivačicu niti držati njen tempo, mladić postaje jedini koji uspijeva u svojoj namjeri da je ulovi. Napokon uspijeva doplivati do nje.

Upravo u tom trenutku jača simbolika sirene, jer iako očekujemo da će mladića dočekati nekakva ljubav ili strast kao nagrada za njegov uspjeh, dočekuje ga smrt. Smrti je prethodila slast, uspio je uloviti predmet svoje žudnje, stopio se s njom, osjetio potpunu sreću. I to počinje biti njegov kraj. Vidimo to u stihovima:

I predade se milovanju
Vrhovi jezika im se sastaviše
Točio je svoju krv u njenu
Nepovratno
I njega nestade
U njoj
Umirući
Osjeti prvi
I posljednji put
Da živi

Odjednom u stihovima motive žudnje zamjenjuju motivi smrti. Pjesničke slike grade se na motivima krvi, mesa, otrova… Plivačica je nazvana “jeguljom” i odjednom se od oličenja žudnje pretvorila u nešto čudovišno, ogavno, vrijedno prezira. Pjesma završava snažnim stihovima:

…A sunce pade treskom
U kose planina

Opisni pridjev “treskom” vrlo je zvučan i korišten je kako bi stvorio atmosferu padanja zavjese nakon dramatične predstave. Ovakav kraj ima i drugu ulogu – govori kako se nakon bilo kakvog događaja, koliko god bio neobičan i na kraju tragičan, život nastavlja. Sve ide po starom, sunce je zašlo i sutra će ponovo izići.

Mak Dizdar biografija

Mehmedalija Mak Dizdar jedan je od najvećih i najznačajnijih bosanskohercegovačkih pjesnika, ne samo 20. stoljeća, nego i općenito. Rođen je 1917. godine u Stolcu, na jugu Bosne i Hercegovine, koji je tada pripadao Austrougarskoj. Roditelji su mu bili Muharem i Nezira Babović, a imao je i starijeg brata Hamida i sestru Refiju. Dizdar je kao dijete od 6 godina ostao bez oca. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu i nakon toga otišao u Sarajevo.

1936. godine maturirao je u sarajevskoj gimnaziji i tada započeo književno-stvaralačku karijeru svojim prvim književnim dijelom – Vidovopoljska noć. Već ta prva pjesma naišla je na cenzuru i iz nje je izbačeno sve što se nije slagalo s ideologijom tadašnjeg režima. Tada Dizdar počinje pisati za časopis Gajret, čiji urednik je bio njegov brat. Dizdar je tada preuzeo svoj pseudonim Mak i koristio ga  cijelo svoje stvaranje, pogotovo za vrijeme Drugog svjetskog rata, a onda i do kraja života. U tom ratu borio se na strani partizana, zbog čega su mu majka i sestra ubijeni u konc-logoru u Jasenovcu 1945. godine. Smatra se da je to bila nacistička osveta za njegovo antifašističko djelovanje.

Nakon rata, Dizdar je nastavio pisati za časopise i novine, ali dijelom se skrivajući u ilegali. Bio je glavni urednik dnevnog lista Oslobođenje do 1951. godine. Nakon toga počeo se baviti izdavaštvom, pa je pokrenuo izdavačku kuću Seljačka zadruga, koja je nedugo nakon osnutka prerasla u Narodnu prosvjetu, jednu od tadašnjih najznačajnijih izdavačkih kuća na Balkanu. Izdavačka kuća opstala je sve dok nije objavila roman Ćamila Sijarića Bihorci i nakon toga proglašena je prokapitalističkom, pa pripojena drugoj izdavačkoj kući, zbog čega je zaustavljen njen samostalni rad, a Dizdar je izgubio posao.

U to vrijeme aktivno se bavio književnim radom te uvelike profesionalno napredovao s obzirom na svoje ranije pjesništvo. 1954. godine napisao je poemu Plivačica, kojoj je preteča bila zbirka pjesama Koljena za Madonu iz godine ranije. 1961. godine izdao je zbirku Stari bosanski epitafi, a 1966. godine jednu od svoje dvije najvažnije zbirke – Kameni spavač. Drugu najznačajniju zbirku, Modra rijeka, izdao je 1971. godine, a dvije godine ranije objavio je Stare bosanske tekstove.

1964. godine Dizdar je postao glavni urednik časopisa Život i istovremeno je djelovao kao predsjednik Društva književnika Bosne i Hercegovine. Izvan svoje zemlje bio je nepoznati pjesnik, ali zato njegova poezija bila uključena u antologije suvremene poezije Jugoslavije.

Dizdar je umro u Sarajevu 1971. godine, iste kada je objavio svoju Modru rijeku, zbirku i pjesmu koja govori upravo o prolaznosti života i prelasku u smrt.

Autor: V.B.