Polifem

Mehmedalija Mak Dizdar smatra se jednom od najvećih pjesnika Bosne i Hercegovine, a njegove pjesme najznačajnijim poetskim ostvarenjima bosanskohercegovačke književnosti cijeloga 20. stoljeća. Među najznačajnijim pjesmama i pjesničkim zbirkama su mu Kameni spavač i Modra rijeka. Ono što je karakteristično za stvaralaštvo ovog pjesnika je da tematsko i idejno uporište pronalazi i u kršćanstvu i u islamu, ali i povijesno-kulturološkim motivima Bosne u srednjem vijeku., pogotovo u nadgrobnim spomenicima čije je natpise ukomponirao i u svoju poeziju, najviše kako bi istaknuo njihovu simboliku prolaznosti života.

Najbolje i najvažnije zbirke Maka Dizdara su njegovi Kameni spavač, izdan 1966. godine i Modra rijeka, izdana 1971. godine. One su predstavnice njegova djelovanja i pjesničke veličine. Napisao ih je kao već kreativno pročišćen i već zreo pjesnik, stoga ne čudi što se zbirke ne mogu ograničiti na jedan pjesnički stil. Izraz u njima je moderniziran s obzirom na formu prijašnjih pjesama, ali progovara ne toliko o osobnim, koliko o socijalnim temama. Iako mu forma ima naznake ekspresionizma, motivi i ideje su realistički, odnosno socrealističke. I sam Dizdar je rekao da su motivi njegove lirike u službi čovjeka, ali unutar kriterija koji mora odgovarati umjetničkoj istini.

Pjesma Modra rijeka smatra se krunom Dizdarove poezije i definitivno nova smjernica njegova stvaralaštva. Njome je bosanskohercegovačku poeziju smjestio među europsku i to jednako zbog narodnog utjecaja, koji se vidi u ritmu, pa sve do motiva koji su prikazuju ujedno ono nedokučivo, kao i sveprisutno. Simbol rijeke posve je ostavljen čitatelju da se rastumači, ali nesumnjivo navodi na prolaznost života ili granicu između ovoga i zagrobnog života. Iako se lako naslućuju što “modra rijeka” predstavlja, teško je pronaći pravu riječ koja će to do kraja definirati.

Povezivanje tradicije, pogotovo one bosanske, s modernističkim, socijalnim i realističkim idejama, jasno dolazi do izražaja u većini Dizdarevih pjesama, pogotovo onih iz njegova ranija opusa, poput onih iz zbirke “Koljena za Madonu”, objavljene 1963. godine. Ta zbirka smatra se pretečom njegove poeme “Plivačica”, objavljene 1954. godine, u kojoj se jasno vide utjecaj tradicije i orijentalnih motiva. Bosanska tradicija posebno dolazi do izražaja u njegovim zbirkama epitafa iz 1961. godine. Upravo oni najbolje prikazuju Dizdarovu tematiku o prolaznosti čovjeka, ali vječnosti njegove ostavštine.

O tim vječnim pitanjima, koja su toliko sveprisutna da se više ni ne smatraju posebnima, Dizdar je učinio posebnima zbog načina na koji o njima govori. Arhaičnost jezika stapa da se s originalnošću njegova izraza kojem daje vlastiti autorski oblik. Zbog toga njegove pjesme odišu tajanstvenošću i slobodom. Upravo je zbog toga Mak Dizdar ostavio toliko neizbrisiv trag u književnosti ovih prostora.

Polifem – analiza pjesme

Pjesma Polifem je djelo Maka Dizdara, objavljena u njegovoj zbirci Modra rijeka. Ovo je još jedna njegova pjesma u kojoj progovara o svojoj vezi sa starogrčkom književnosti, odnosno, u kojoj izražava svoje divljenje grčkom pjesniku Homeru i njegovom Odiseju. Osjećaji koji gaji prema njima prije svega su prijateljski. Dizdar Homera ne smatra svojim rivalom, čak niti uzorom, nego sebi jednakim prijateljem i kolegom. Homer je, kao i Odisej, do danas postao svojevrsni mit, više dio kulturno-umjetničkih legendi, nego stvaran čovjek, pa se s njime naš pjesnik lako može uspoređivati. On mu priznaje njegovu veličinu, čime puno govori i o tome što misli o svojoj veličini.
Već prvi stih pjesme ide u prilog tom priznavanju veličine, on glasi:

Ti si velik

Nakon ovog stiha slijedi nešto mračniji ton, ali ništa manje van ideje glorifikacije:

Strašan
U veličini
Svojoj

Ti si
Jak

Do boga

Pjesnik lirskog objekta ne poistovjećuje s bogom, već ga stavlja odmah do njega. Ovim stihovima naglašava se misao sljedeće strofe, one u kojoj pjesnik počne govoriti o sebi. Ovi stihovi u potpunoj su opoziciji s prijašnjima. Glase:

A ja
Niko
I ništa

Omalovažavanje sebe nije u funkciji iskazivanja bola ili uopće malenosti samog pjesnika. Ovi stihovi pokazuju da će već u sljedećima izjednačiti sebe i onoga kojeg stavlja na pijedestal. Pjesnik kaže:

Pa
Ipak

Moj si

Prikazani stihovi iskazuju intimu. Povezuju dva lirska subjekta u neraskidivu vezu. Čovjek i legenda spajaju se u jedno, a povezuje ih ono što rade – njihova umjetnost. Odjednom ništavnost postaje nagrada, jer ako pjesnik nije nitko poseban, to samo znači da je čovjek. I kao takav, ima posebnu moć da ostane siguran. Vidimo to u posljednjem stihu:

Tvoje
Duge ruke
Neće nikada doprijeti
Do mog malog uplašenog srca

Odjednom za pjesnika malo uplašeno srce ima veću snagu od dugih ruku. Ono čovječno postaje moćnije od onog mitološkog, samo zato što je stvarno i postojano.

Konstrukcija ove pjesme vrlo je neobična. Strofa se rascjepkane vrlo kratkim stihovima, podijeljenima na nekoliko riječi koje bi inače slobodno mogle činiti veće strukture. Ovo se čini kako bi se naglasilo njihovo značenje i razbio ritam. Ovakvim izrazom ritam je ubrzan, zbog čega se stvara i napeta atmosfera. Sve ovo ide u prilog ostvarenja ideje pjesme. Njeno iskazivanje postaje moćno i vrlo moćno, a tumači se tako da je čovječnost najveća stvar koja se u životu može postići.

Mak Dizdar biografija

Mehmedalija Mak Dizdar jedan je od najvećih i najznačajnijih bosanskohercegovačkih pjesnika, ne samo 20. stoljeća, nego i općenito. Rođen je 1917. godine u Stolcu, na jugu Bosne i Hercegovine, koji je tada pripadao Austrougarskoj. Roditelji su mu bili Muharem i Nezira Babović, a imao je i starijeg brata Hamida i sestru Refiju. Dizdar je kao dijete od 6 godina ostao bez oca. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu i nakon toga otišao u Sarajevo.

1936. godine maturirao je u sarajevskoj gimnaziji i tada započeo književno-stvaralačku karijeru svojim prvim književnim dijelom – Vidovopoljska noć. Već ta prva pjesma naišla je na cenzuru i iz nje je izbačeno sve što se nije slagalo s ideologijom tadašnjeg režima. Tada Dizdar počinje pisati za časopis Gajret, čiji urednik je bio njegov brat. Dizdar je tada preuzeo svoj pseudonim Mak i koristio ga  cijelo svoje stvaranje, pogotovo za vrijeme Drugog svjetskog rata, a onda i do kraja života. U tom ratu borio se na strani partizana, zbog čega su mu majka i sestra ubijeni u konc-logoru u Jasenovcu 1945. godine. Smatra se da je to bila nacistička osveta za njegovo antifašističko djelovanje.

Nakon rata, Dizdar je nastavio pisati za časopise i novine, ali dijelom se skrivajući u ilegali. Bio je glavni urednik dnevnog lista Oslobođenje do 1951. godine. Nakon toga počeo se baviti izdavaštvom, pa je pokrenuo izdavačku kuću Seljačka zadruga, koja je nedugo nakon osnutka prerasla u Narodnu prosvjetu, jednu od tadašnjih najznačajnijih izdavačkih kuća na Balkanu. Izdavačka kuća opstala je sve dok nije objavila roman Ćamila Sijarića Bihorci i nakon toga proglašena je prokapitalističkom, pa pripojena drugoj izdavačkoj kući, zbog čega je zaustavljen njen samostalni rad, a Dizdar je izgubio posao.

U to vrijeme aktivno se bavio književnim radom te uvelike profesionalno napredovao s obzirom na svoje ranije pjesništvo. 1954. godine napisao je poemu Plivačica, kojoj je preteča bila zbirka pjesama Koljena za Madonu iz godine ranije. 1961. godine izdao je zbirku Stari bosanski epitafi, a 1966. godine jednu od svoje dvije najvažnije zbirke – Kameni spavač. Drugu najznačajniju zbirku, Modra rijeka, izdao je 1971. godine, a dvije godine ranije objavio je Stare bosanske tekstove.

1964. godine Dizdar je postao glavni urednik časopisa Život i istovremeno je djelovao kao predsjednik Društva književnika Bosne i Hercegovine. Izvan svoje zemlje bio je nepoznati pjesnik, ali zato njegova poezija bila uključena u antologije suvremene poezije Jugoslavije.

Dizdar je umro u Sarajevu 1971. godine, iste kada je objavio svoju Modru rijeku, zbirku i pjesmu koja govori upravo o prolaznosti života i prelasku u smrt.

Autor: V.B.