Priča i zlatno pero

Bosanskohercegovačka dječja književnost je s pojavom Azre Aličić dobila jednog novog vrsnog pisca bajki, a u ovoj knjizi nalazi se njih deset. Prva bajka govori o Dobroj Duši koja je izgubila svog vlasnika, a samim time i glas. Dugo je stajala zaboravljena u nekoj kutiji, a onda se pojavio jedan Glas koji je godinama tražio jednu dobru dušu u koja bi ispunila njegovu želju.

Druga bajka je o Malom Mjesecu koji je zbog svoje potrage za snom napravio pravu pomutnju među nebeskim tijelima pa se nije znalo je li noć ili je dan. Treća bajka je o dječaku Damiru koji noću nije smio zaspati zbog straha od mraka i čudovišta. Na kraju je upoznao dva stvorenja i shvatio da mrak i čudovište nisu tako strašni. Sljedeća bajka je o malom crvu koji nije znao tko je ni što je, a pronašli su ga ptići Repić i Šeširko. Kasnije se pretvorio u leptira pa je bio sretan jer je napokon znao tko je.

Peta bajka je o malom čarobnjaku Maštanu kojem su se ostali čarobnjaci rugali jer ne zna nikakve čarolije. Na kraju je shvatio da je mašta njegova čarolija jer se u mašti nalazi sve lijepo iz svijeta. Patuljkova kućica je bajka o patuljku krojaču koji je bio tvrdoglav i uvijek je sve činio po svom. Tako je jednog dana gotovo uništio vrbu u kojoj se nalazila njegova kućica, a da toga uopće nije bio svjestan.

Čarolija je bajka o maloj Strašnici koja nije htjela biti zla vještica. Iz kazne je poslana u šumu Straha, a ondje joj je kralj šume ispunio njezinu želju i pretvorio je u običnu djevojčicu koja je igrala s drugim djevojčicama i dječacima. Priča i Zlatno Pero je bajka o neispričanoj priči i peru. Njih svoje su se opet sreli na tavanu kuće njihovog vlasnika pa su uveseljavali ostale stanovnike tog tavana. Sljedeća bajka govori o ježu i vjetru koji su dugo raspravljali o tome što je točnije reći, kiša ili dažd. Na kraju su shvatili da je to jednako jer su kiša i dažd princ i princeza od kapi.

Posljednja bajka govori o maloj znatiželjnoj djevojčici Ilmi kojoj nije bilo jasno što znači kad netko kaže da nema vremena. Tražila je od susjeda Seidage da joj to objasni, ali on nije znao kako. Kasnije je Ima sama otkrila što točno znači kad nema vremena, kad ono stane.

Kratak sadržaj

Glas Dobre Duše

Kralj Zločesti se nekad davno, prije puno godina, naljutio na svoju Dobru Dušu i istjerao je iz svog srca. Stavio ju je u malu kutiju, a ključ progutao tako da ga nitko nikada ne nađe.

Godine su polako prolazile, a Dobra Duša je zatvorena tiho tugovala. U početku se još ljutila i kucala, nadajući se da će je netko čuti, ali to se nije dogodilo. Ne bi joj pomoglo ni da je vikala iz sve snage jer je glas Kralja Zločestog također bio zločest pa nije pošao s njom. Ostala je i bez gospodara i bez glasa. Sjedila je u jednom kutu i sanjala da će se pojaviti netko tko će ugledati kutijicu i kome će se ona svidjeti, pa će poželjeti da je otvori. Dobra Duša nije znala da je nakon nekoliko tisuća godina završila u dućanu starog Ben Azera. Njegov dućan je bio malen i prepun različitih stvari umotanih u želje i uvezanih trakama od snova. Kutijica Dobre Duše bila je toliko lijepa da joj nije ni trebao omot.

Kroz dućan je prolazilo puno ljudi, ali nikome se pogled nije zaustavljao na kutijici. A zašto i bi, kad je kutijica bila bez ključa. Jednog vrućeg ljetnog dana je na prag dućana dolutao jedan umoran i prašnjav Glas. Godinama je putovao s jednog kraja svijeta na drugi, ali nije pronašao neku dobru dušu da mu ispuni želju. Njegova želja je bila da pjeva umilno i meko, sjetno i treperavo.

Želja ga je jednom odvela do kuće iz koje se čula glazba. Provukao se kroz odškrinut prozor i ušao u sobu u kojoj je za klavirom sjedio mladić. Mladić je upisivao note, a Glas se obradovao misleći da je napokon našao ono o čemu je maštao. Uskočio je u mladića kroz njegovo uho i počeo tražiti dušu, ali je nije pronašao. Odjednom mu se obratio neki ljutiti glas koji se rugao njegovoj želji da pjeva o ljepoti i potjerao ga.

Glas je nastavio svoj put i pronašao je jednog mladića koji je volio pjevati, ali nije znao. Glas se ponadao da će jedan drugome biti od pomoći, ali ubrzo je shvatio da je to uzalud. Mladić nikako nije mogao naučiti pjevati pa je Glas otišao od njega. Bio je kod mnogo ljudi, ali nije našao nijednu smirenu ili slobodnu dušu pa je odlučio zauvijek se sakriti. Ušao je u dućan i razgledao okolo. Sve mu se činilo nekako previše sjajno i blještavo. Baš kad je mislio otići dalje, ugleda kutijicu bez ključa. Pomislio je kako je tako pokvarenu nitko neće htjeti i baš zbog toga je pravo mjesto za njega.

Uvukao se u kutiju, osvrnuo se oko sebe i pomislio kako je dobro jer je kutija prazna. Sjeo je u kut i zaspao. Dobra Duša je bila presretna jer je napokon došao netko tko će je možda spasiti. Tiho je prišla svom gostu i počela ga promatrati. Nagnula se i puhnula mu u lice, a oblak prašine oko njegove glave natjera ga da kihne. Glas je otvorio oči i pomislio da sanja jer se pred njim nalazilo najljepše stvorenje na svijetu, bistrih očiju i duge kose. Glas je Dobroj Duši postavljao pitanja, a ona je samo klimala glavom. Kad je shvatio da ne zna govoriti, počeo joj je objašnjavati kako on cijeli život sanja kako će pronaći nekoga tko će pjevati s njim kao da sijaju zvijezde ili šapuće rijeka.

Dobra Duša ga je pažljivo slušala, a u jednom trenutku je nagnula svoju glavu prema Glasu i okrenula mu desno uho. Počela je duboko udisati, a kako je ona udisala, jaki vjetar je gurnuo Glas i on je upao u Dobru Dušu. Duša je napokon progovorila pa se zahvalila Glasu što ju je spasio i počela mu je pričati što joj se dogodilo i koliko dugo nije vidjela cijeli svijet. Glas je počeo pjevati, a dok je on pjevao, Dobra Duša od sreće ispruži svoje ruke koje su se pretvorile u krila. Sve više je rasla i više nije mogla stati u kutijicu. Kutijica se prevrnula i razbila se na podu, a iz nje je izletjela ptica.

Stari Ben Azer je otvorenih usta gledao u razbijenu kutijicu pa u pticu kako širi krila i napušta njegov dućan.

Zbrka

Bajka Zbrka govori o Malom Mjesecu. On je sanjao da se spustio na Zemlju i krenuo u šetnju. Šetao je jednom mirnom i beskrajno dugom ulicom uz koju su rasla stabla lipa. Lipe u mirisale toliko opojno da mu se činilo da lebdi. Očaran mirisom lipa, pjevom ptica i tihim povjetarcem, Mali Mjesec je zatvorio oči pa se spotaknuo i pao.

Kad je opet otvorio oči vidio je svoj krevetić i svoju sobu pa je shvatio da je sanjao. San je bio lijep kao nijedan do tad pa je Mali Mjesec odlučio popeti se na krevetić i opet sanjati isti san. Vrtio se po krevetu, ali san se nikako nije vraćao. Ustao je, obukao se i izašao vani tražiti svoj san. Bio je uvjeren da ga negdje čeka.

Bio je toliko zadubljen u misli u snu da nije ni primijetio da ga dva mala oblaka koja su se grijala na suncu gledaju s čuđenjem i ljutnjom. I Sunce je ugledalo Malog Mjeseca pa se iznenadilo da je dan već prošao. Bez razmišljanja je zatvorilo svoju knjigu, skinulo šešir i nestalo iznad brda. Završilo je točno na glavi Veliko Mjeseca koji se kupao u jezeru.

Sunce je otišlo, a Mali Mjesec je još uvijek bio malen, nastao je potpuni mrak. Baš ništa se nije vidjelo i na nebu je nastala velika zbrka. Probudila se i Velika Zvijezda. Mislila je da je vrijeme da male zvjezdice sjaje pa je požurila probuditi ih. One su se bunile, a neke od njih su čak i plakale jer se nisu naspavale. Dok bi Velika Zvijezda probudila jednu zvjezdicu, druga bi zaspala i tako sve redom.

I sama ljuta i nenaspavana, Velika Zvijezda ode do kuće Velikog Mjeseca. Kucala je i lupala, ali nitko se nije odazvao. Pomisli kako je Mjesec sigurno otišao na kupanje i krene ga ljutito dozivati.

Mali Mjesec ništa nije čuo. Njegov jedini cilj je bio pronaći svoj san. Ne gledajući oko sebe, sudario se s Velikom Zvijezdom. Zvijezda je vikala na njega i bijesno ga upitala što to traži. Upita ga je li normalan i zna li koliko je sati. Ne zna se je li noć ili je dan. Velika Zvijezda je i sama počela razmišljati o tome je li dan ili noć, a dok je razmišljala, vukla je Malog Mjeseca za sobom. U tom trenutku su se na vrhu brda iznad jezera pojavili Sunce i Veliki Mjesec. Oko njih se skupio sav nebeski svijet. Došli su i Velika Zvijezda i Mali Mjesec, svi oblaci i zvjezdice.

Sunce poviče svima da stanu i zatraži od Malog Mjeseca da objasni što se dogodilo. On je ispričao svoju priču o snu, a zatim su utvrdili koliko je sati. Sunce je Malom Mjesecu objasnilo da se sigurno ni njemu ne bi sviđalo kad bi morao hitno poći na neki put, a netko mu ne bi dao i cijelo vrijeme bi jurio s njim da ga vrati. Tako je i s njegovim snom. Sunce je Malom Mjesecu reklo da je njegov san možda morao otići do nekog drugog i kad taj netko odsanja svoj san, on će se sigurno vratiti. Nakon toga su svi koji trebaju pošli na spavanje i završila se zbrka. Danje opet bio dan, a noć je bila noć.

Netko je u sobi

Dječaka Damira majka bi svaku noć prije spavanja poljubila i ušuškala u njegovom krevetiću. Majka nije znala da on još dugo nakon toga neće moći zaspati. Čim bi ona otišla, Damiru se činilo kako netko šeta po njegovoj sobi. Tada bi pokrivač navukao do nosa i dublje se ušuškavao u jastuk. Nekad mu se činilo da će mu srce iskočiti, koliko je jako kucalo.

Jedne noći je začuo neki nepoznat, ali blag glas koji se obraćao nekome. Blagi glas je govorio kako je oduvijek htio biti kauboj, a drugi, tihi i strašni glas mu se rugao. Bili su to Strahovište i Mračni Mrak Mrakan. Čuli su kako Damir plače pa su došli do njegovog krevetića. On se bojao da će ga golicati dok se ne uguši od smijeha ili da će ga odvesti negdje odakle se on neće znati vratiti.

Mrakan pozove Damira da izađe ispod pokrivača jer se žele upoznati s njim. Njega je bilo strah i nije znao što učiniti, ali pomislio je da možda nisu tako strašni kad se već žele upoznati s njim. Strahovište i Mrakan su inače nevidljivi po noći, ali kad su već razgovarali s dječakom odluče da ih onda može i vidjeti. Damir je ispred sebe ugledao malo čupavo stvorenje s vragolastim osmijehom i sjajnim očima. To je bilo Strahovište. Ono je reklo da može biti gdje hoće i kad hoće, i da ga se svi boje.

Mrakan ga zaustavi i podsjeti kako su se dogovorili da večeras neće plašiti nikoga. Mrakan je bio visok i širok, a opet nekako nizak čovječuljak blagog osmijeha i sivkastih očiju. On predloži da se poigraju zajedno. Igrali su se kauboja i Indijanaca. Mrakan je bio kauboj, Strahovište indijanski vrač, a Damir poglavica.

Damir se nakon igre bacio na svoj krevetić i odmah zaspao. Strahovište i Mrakan su ga pažljivo ušuškali, vratili sve igračke na svoje mjesto i izašli kroz prozor. Damir se ujutro probudio s osmijehom i sjetio se svega što se događalo tu noć. Bilo mu je čudno što mu nitko nikada nije pričao o tome kako se mrak i strah dobro igraju. Sada je jedva čekao da padne mrak i da mama napusti sobu.

Repić i Šeširko

Na vrhu jednog debelog hrasta igrala su se dva ptića – Repić i Šeširko. U jednom rupičastom i smežuranom listiću je Nešto zašuškalo, a ptići su iskočili iz gnijezda i bojažljivo krenuli prema listu od kojeg je dolazilo šuškanje. Repić se pitao što je to. Bojao se i idući natrag prema gnijezdu dozivao je svog brata. Šeširko priznao je priznao da je i njega strah, ali se svejedno približio listu i kljucnuo ga. List se rasuo u komadiće, a jedan dio je ostao čvrsto priljubljen uz grančicu, uvezan i izvezen bijelom niti.

Začuđeni Šeširko je pozvao svog brata da vidi što je on otkrio. Počeo je kljucati nešto što je bilo malo i u zelenom kaputiću, a ono se počelo smijati. Šarko ga upita tko je, a mali zeleni mu odgovori da ne zna i da mu oni kažu tko je on. Ptići su u isti glas odgovorili da ne znaju ni oni pa su se svi zamislili. Repić predloži da mu daju ime Zelenko pa da i on bude netko, jer svatko tko ima ime je netko. Repić je ime dobio zbog svog malog, kratkog repa, a Šeširko zbog žutog perja na glavi koje izgleda kao šešir. Zelenko se složi s njima i prihvati svoje novo ime.

Spustila se noć i na nebu se pojavio Mjesec. Niz jednu njegovu zraku su klizili potoci suza. Zelenko je plakao jer ga nitko ne zna i jer on sam ne zna kako se zove. Plakao je i zbog toga što ne može letjeti kao Repić i Šeširko. Mjesec ga je tješio i obećao da će sve biti bolje sutra kad se pojavi Sunce. Dok je Zelenko spavao, njegova boja je blijedila, nestajale su žute točkice i više nije izgledao kao crvić.

Ujutro ga je probudilo Sunce i on je primijetio da ima noge i da može hodati. Sunce ga pozove da poleti, a on je počeo uzbuđeno vikati. Repić i Šeširko su čuli galamu pa su dotrčali. Pitali su ga što mu se dogodilo i tko mu je to napravio. Zelenko je postao leptir i letio je iznad njihovih glava pa se vinuo još više prema nebu. Bio je presretan. Naslonio se na vjetar i pomislio kako je lijepo biti tako slobodan, a zatim viknuo Repiću, Šeširku i Suncu da napokon zna tko je, da je on leptir.

Čarobnjaci pojma nemaju

Kad se rodi dijete na nebu se upali njegova zvijezda. Dok dijete noću putuje kroz Zemlju Snova ona mu svijetli da nađe put do novog jutra, a preko dana se krije u njegovom srcu i blista u njegovim očima. Kad se mali čarobnjak Maštan iz zemlje Santisanmi rodio, došao je i ostao sam pa je njegovu zvijezdu čuvalo Pet Mudraca. Kako je Maštan bio uvijek sam i malen, ostali čarobnjaci su ga stalno zadirkivali govoreći da on ništa ne zna.

Lažljiva Lažljivica mu se rugala kako ne zna lagati i govorila da od njega nikad neće biti čarobnjak. Maštan bi samo spuštao glavu i odlazio do šumarka, gdje bi sjedio u tišini i promatrao oblake. Ali ni tada nije imao mira. Iznad njega bi letjela Pohlepština i rugala mu se govoreći da je tupav i nesposoban. Maštanu bi se srce stezalo zbog toga što on ništa ne zna. Često se pitao zašto je uopće rođen baš na tom mjestu, a ne negdje drugo.

Jednom dok je šetao uz potočić, vidio je grupu malih čarobnjaka koja je igrala igru “Evo me, nema me”. Zastao je da ih pogleda i tada se prema njemu okrenuo čarobnjačić Vidišme. Bacio je kamen na Maštana, a isto su počeli raditi i drugi čarobnjačići, smijući se pri tom na sav glas. Maštan se izmicao, skakutao i bježao, ali jedan kamen ga je pogodio u glavu. Zacrnilo mu se pred očima i pao je na zemlju, a ostali su se nasmijali i ostavili ga da leži u travi. Cijeli dan je ležao nepomično. Stigla je i noć, a on je i dalje ležao. Pet Mudraca je s neba promatralo što se događa i bili su zabrinuti. Najstariji od njih je provukao ruku do druge strane neba i dohvatio malo novog jutra i jutarnje rose koju je stavio na Maštanovo čelo, na mjesto gdje je pogođen kamenom.

Maštan se probudio ujutro i svega se sjetio. Čak bi i zaplakao da ga nije bilo sram. Svoju tugu je duboko sakrio i donio je odluku da napusti zemlju Santisanmi. Nije imao nikakvih stvari ni uspomena pa je samo popravio svoj kaputić i krenuo. Putovao je dugo i nije brojao godine koje su prošle. Danju bi trčao s leptirima, jeo bobice i šumske jagode i promatrao oblake. Ponekad bi se među njima pojavila djevojka u bijeloj haljini. Maštan bi se onda sjetio da je možda i njegova majka tako izgledala pa bi znao zaplakati.

Nije prošao nijedan dan, a da se ne bi zapitao zašto su ostali čarobnjaci govorili da on ništa ne zna. Nije znao nikakve čarolije, ali je znao napraviti vjenčić od cvijeća, pjevati kao ptica, i crtati u pijesku. Međutim, to nije bilo ono što su čarobnjaci tražili da se zna, a on nije znao što je to što treba znati.

Jedne noći se ušuškao lišćem i zaspao. Dok je spavao, njegova zvijezda s Pet Mudraca je zaplovila prema zemlji. Kad je dotaknula zemlju, Pet Mudraca je skočilo s nje i uputilo se prema Maštanu. Prvi od njih je stavio ruku na Maštanovo čelo i rekao mu da sanja te da im kaže što je to što je najljepše na svijetu. Taj glas ga nije probudio, ali je zaplovio Zemljom Snova i pred očima mu se pojavila ona koju je zvao svojom majkom.

Počeo je pričati mudracima kakva je ona – da ima tople oči, umilan glas i bijele, nježne prste. Kad se smije, to je kao da povjetarac miluje cvijeće i krošnje. Drugi Mudrac progovori i zatraži da im kaže što je to što je najtužnije na svijetu. On im odgovori da je najtužniji na svijetu jedan Maštan koji bi htio da barem nešto zna. Preostala tri mudraca ga pozovu da se probudi, i da pogleda. Maštan otvori oči i ugleda Pet Mudraca koji su, jedan po jedan, zasjali i umjesto njih je vidio pet blještavih slova – MAŠTA. Bio je zbunjen jer se on zove Maštan i tu nedostaje jedno slovo, ali ga oni prekinu.

Objasnili su mu da to nije njegovo ime nego ono što on zna. On je mašta, a u mašti je sve što se treba znati. Sve lijepo iz cijelog svijeta stane u maštu.
Maštan je počeo spominjati čarobnjake iz zemlje Santisanmi, a Pet Mudraca se nasmijalo i reklo mu da čarobnjaci nemaju pojma, da ONI ništa ne znaju.

Patuljkova kućica

Nedaleko od velike zelene rijeke nalazila se najljepša vrba na cijelom svijetu. U njoj se nalazila patuljkova kućica sa stolom, stolicama, krevetom, malim ormarom i krojačkim škarama te jednim šivaćim strojem. Mali patuljak je bio vrijedan ali tvrdoglav krojač. Sve što je radio moralo je biti baš onako kako je on zamislio i nikako drugačije. Njegovo ime je bilo Činčiniš Povolji.

Kad bi mu jež, medo ili lisica dolazili s molbom da im sašije novo odijelo, sav posao oko toga je pripadao Činčinišu. On bi primio na znanje njihove želje pa di onda hodao po svojoj kućici i smišljao boje i krojeve. Jako bi se naljutio kad bi netko našao neku zamjerku. Vikao bi toliko da se sve okolo treslo, ali zaista je šio tako dobro da mu se nije mogla naći greška.

Jednom se krajem ljeta dogodilo da nije imao posla pa je odredio urediti svoju kućicu. Popeo se na male ljestve i počeo šišati vrbu sve dok na njoj nije ostalo nijedne grančice ni listića. Nakon toga je jeo pa popravio vrata na ormaru, očistio škare, prebojio stol i stolice i podmazao šivaći stroj. Iako to nitko nije smio reći, svi su znali da je taj stroj jedino što Činčiniš voli.

Kad je završio sve poslove, legao je i odmah zaspao. Vani se vrba ogledala u vodi. Vidjela je da nema njezine divne duge kose pa je počela plakati. Ugasila se sva njezina ljepota pa je prestala mirisati, a gotovo da je prestala i disati. Dok je Činčiniš spavao, svi stanovnici njegove kućice su osjetili da se dogodilo nešto strašno.

Postalo im je hladno, a nestao je i poznati vrbin miris u kojem su uživali u ljeto i jesen. Krojačke škare su se provukle ispod vrata i vidjele jadnu vrbu. Vratile su se u kućicu i ispričale drugima što se dogodilo. Svi su se naljutili i odlučili Činčiniša naučiti pameti. Kad se probudio, on se odlučio sašiti nešto po svojoj volji. Čim je uzeo platno ono mu se istrgnulo iz ruku i počelo bježati od njega.

Zatim je uzeo škare, ali i one su postale neposlušne. Naoštrile su se i krenule prema patuljku. Činčiniš je bježao i vikao. Pitao se što se to događa danas i rekao da ne dopušta takvo ponašanje u svojoj kući. U tvojoj kući, viknu bijesno škare. On ih uhvati pa krene s njima prema platnu. I škare i platno su se otimali i nisu ga htjeli slušati, ali je on ipak uspio skrojiti jedan rukav.

Nakon toga je sjeo za šivaći stroj i naredio mu da šije, ali on je ostao nijem i nije se htio maknuti. Patuljak udari rukom u stroj, ali on i dalje ostane nijem. Odjednom je stolica na kojoj je sjedio pukla, ogledalo se rasulo u komadiće, a ormarić je zalupio vratima. Onda su svi u jednom trenutku krenuli prema Činčinišu, a on je pobjegao iz kućice, još uvijek ne shvaćajući zašto ga napadaju.

Napravio je nekoliko krugova oko vrbe, a zatim je produžio do rijeke. Bio je ljut i razmišljao je o tome zašto se svi ljute na njega, čak i šivaći stroj. Nikako nije mogao shvatiti što se dogodilo pa je odlučio vratiti se kući i pitati ih. Kad je ustao, ugledao je svoju vrbu i sav se naježio. Nikad u životu nije vidio nešto tužnije, jadnije i ružnije.

Sve je shvatio pa je pao na koljena i zaplakao. Pitao se kako je mogao napraviti takvo nešto svojoj kućici. Prišao je vrbi i plakao toliko dugo da su njegove suze natopile svu zemlju oko vrbe. Molio je njezin oprost. Vrba je otvorila skoro ugasle oči i vidjela da se on iskreno kaje. Sažalila se i rekla patuljku da ne plače jer će ona za svije godine olistati i opet imati svoju kosu. Činčiniš je prvo zagrlio vrbu, a zatim ušao u kuću i od silne radosti poljubio sve njezine stanovnike. Vikao je kako mu je vrba oprostila i kako više nije tužna.

Čarolija

Mala Strašnica je plakala jer nije htjela biti zla vještica. Majka ju je uvjeravala da mora biti zla jer su sve vještice takve. Pokazivala joj je malu metlu koja je napravljena baš za jednu opaku vješticu, a rekla joj je da ima i čarobni štapi koji može stvoriti sve što poželi – kućicu od čokolade, otrovne napitke protiv sreće i dobrote itd.

Strašnica je i dalje neutješno plakala, ne znajući kako da objasni majci zašto ne može biti zla. Ujutro je morala u školu za male vještice pa je odlučila da više neće plakati, ali je znala da sigurno neće biti vještica kad odraste.

Ujutro se u školi pojavila najstroža vještica-učiteljica u čitavom Vještičju. Tog dana je Grozna odlučila objasniti upotrebu čarobnog štapića. Strašnica i ostale vještice su šutjele i sa strahom slušale vješticu obučenu u dugu crnu pelerinu, s velikim šeširom na glavi u kojem su se nalazile zakačene vlati metle. Njih je dobila za svoju zloću i prenošenje čarobnjaštva na male vještice.

Znalo se dogoditi na one nepažljive na satu pretvori u što god joj padne na pamet. Kako male vještice još nisu znale kako prekinuti čaroliju, morale su čekati da Groznu prođe zluradost.

Počela je oduševljeno objašnjavati da se čarobni štapić pravi od drveta koje se zove Strah i koje je gotovo neuništivo. Nitko u Vještičju nije znao koliko je staro. Grozna se cijelo vrijeme jezivo smijala, a neke male vještice su u tom smijehu naprosto uživale i često su se same pokušavale tako smijati.

Nastavila je objašnjavati kako se koristi čarobni štapić pa je od učenica tražila prijedloge. Užasnica je htjela jednu malu slatku djevojčicu pretvoriti u žabu i ostaviti je tako dok ne dođe čaplja i ne pojede je. Nezgrapnica nije bila u stanju izreći svoj prijedlog do kraja pa je Grozna prozvala Strašnicu da ona kaže svoju ideju.

Strašnica je bila razočarana željama drugih učenica i odlučno je rekla kako bi ona jednu malu vješticu htjela pretvoriti u slatku djevojčicu koja ima svoju lutku i puno prijatelja s kojim se može igrati. Groznoj su se oči raširile od užasa i počela je vikati na Strašnicu i ponavljati joj da je ona zla vještica i da mora zamišljati užasne stvari.

Pomislila je da je Strašnica bolesna, a onda joj je palo na pamet da možda ne pije redovno svoj jutarnji čaj užasa. Strašnica joj odgovori da ne voli taj čaj, a Grozna opet krene vikati na nju. Druge male vještice su bile užasnute i zbunjene. Vještica-učiteljica je odlučila da treba najstrože kazniti Strašnicu. Uzela je čarobni štapić, izrekla čarobne riječi i Strašnica je nestala.

Završila je u nekoj visokoj šumi sa širokim i dubokim stablima. Svud naokolo se orio užasan smijeh, a Strašnica je ubrzo shvatila da se njoj smiju. Počeli su je vrijeđati pa je odlučila pobjeći. Dok je trčala, pomislila je kako bi joj bilo lakše da ima metlu i čarobni štapić. Kad je shvatila o čemu razmišlja, prekorila je samu sebe.

Kad je došla do kraja šume Straha, zaustavio ju je jedan strogi glas koji je tražio da stane i pogleda ga. To je bilo jedno veliko drvo s dugom sijedom bradom, snažnim rukama i krunom – kralj šume Straha. Nije mu bilo drago što je Strašnica uplašena, ali ostala stabla su se ponašala prema njegovoj naredbi. U tu šumu su inače dolazile samo opake i zle vještice koje su kidale njihove grane i od njih pravile svoje štapiće, a stabla to ne vole.

Strašnica se ispričala što je izazvala buku, a kralj šume je rekao da joj želi pomoći. On je znao da ona ne želi biti zla vještica. Rekao joj je da će upotrijebiti čaroliju i da ona treba zamisliti livadu na kojoj se igraju dječaci i djevojčice. Treba zamisliti i da je skočila jako visoko i da je lagani vjetar nosi na tu livadu, te jako poželjeti da je to stvarnost.

Strašnica je poslušala kralja šume Straha. Osjetila je kako lebdi kroz zrak, a kad je otvorila oči na sebi je imala haljinicu s bijelim i crvenim cvjetićima. Bila je sretna, a oko nje su se smijali dječaci i djevojčice. Zatvorila je oči i svoje sretne misli poslala dobrom kralju šume Straha jer je znala da je on dovoljno moćan da ih uhvati. Htjela se sa zahvalnošću oprostiti s njim.

Priča i zlatno pero

Na jednom tavanu u velikoj kući na kraju grada nalazile su se stvari koje se više nisu koristile. Najljepša među njima bila je neispisana priča koja se jednostavno zvala Priča. Svi su je htjeli, čak su i neugodno pokušavali ispričati je, ali ona to nije dopuštala. Gramofon bi tražio od nje da mu kaže bar nešto o sebi pa da može pjevati o njoj, da svi čuju za njezinu ljepotu. Priča bi se samo nasmiješila i odgovarala da ona želi čuvati svoju ljepotu onako kao što je i tajna čuva.

Jednog dana se na tavanu pojavio vlasnik svih stvari. Još su ga uvijek poštovali i voljeli pa mu nisu htjeli pokazivati koliko su povrijeđeni što ih je tako ostavio. Najtužnija od njih bila je Priča, ona ga je najviše voljela. Krila se u njegovoj glavi i čuvala njegove tajne i snove, a on nikad nije imao vremena da je napiše. Svi su očekivali da će im vlasnik donijeti još jednog novog prijatelja. Bilo je to jedno otmjeno pero smeđe boje. Pero je u početku šutjelo i nije razgovaralo s drugim stvarima. Ponekad bi teško i tužno uzdisalo pa su ga ostali prozvali Gospodin Tužno Pero, a njegovo pravo ime bilo je Zlatno Pero.

Ostali su tiho razgovarali o peru, samo je Priča šutjela. Nitko nije znao da su ona i pero stari poznanici i da su se često susretali, ali uvijek u nekoj žurbi. Pero je uvijek bilo ljubazno prema njoj pa se nije mogla ljutiti na njega jer ono nije bilo krivo što nikad nije bilo vremena za njih. Priča je dugo razmišljala bi li se javila peru, ali je na kraju ipak to učinila. Njih dvoje su razgovarali i Priču je zanimalo zašto je Zlatno Pero tužno. Bilo je tužno zbog toga što ga je njihov vlasnik zamijenio novim perom koje je dobio na dar, a njega je ostavio tu na tavanu.

Njih dvoje su se prisjećali kako je lijepo bilo putovati s vlasnikom i vidjeti svijet i razne ljude. Pero je primijetilo da je i Priča tužna pa je želio znati razlog. Ona je bila tužna zbog toga što je jako željela da je njihov vlasnik ispriča, ali to se nikad nije dogodilo. Predložila je peru da mu ona priča, a da je ono ispiše i ispriča. Zlatno Pero je prihvatilo ideju s oduševljenjem.

Njih dvoje bi ponekad zaneseni nekom melodijom sjećanja plesali i vrtjeli se u krug, a na njihovim licima bi sijao osmijeh. Na tavanu više nije bilo tuge i dosade, a svi su s velikom pažnjom slušali njihove priče. Čak bi i prašina zastala i zadivljeno slušala i pljeskala rukama zbog čega bi svi kašljali, a onda prijetili da će je izbaciti na polje ako to ponovi.

Kiša ili dažd

Tog je jutra ljeto spremilo svoje kofere, osmjehnulo se Suncu, izvadilo kartu za vlak snova i krenulo na more. Niz brda i doline ponosno je dolazila gorda kraljica Jesen. Tko god se nalazio pred njom pognuo bi glavu. Isto su učinili i jež i Vjetar koji su do tada raspravljali o tome kaže li se kiša ili dažd. Krošnje su ushićeno zatreperile, čekajući da se ogrnu novim haljinama.

Iza kraljice je pognute glave išao Dažd. Lice mu je bilo tužno, a oči ispunjene krupnim kapima. On je zaspao i zaboravio nešto jako važno, nešto zbog čega mu je srce sjetno tuklo. Iako se nije osvrtala, kraljica Jesen je po koracima svog sluge znala da je više ne prati razigrano kao ranije. Pustila ga je da u svom sjećanju traži slike i riječi koje će ga odvesti na mjesto i vrijeme koje je zaboravio.

Kad su se približili mjestu u kojem će Jesen ostati, ona reče Daždu da se ode odmorili pod veliku krošnju čije je lišće puno tajne. Dažd je našao sebi mjesta pod krošnjom pod kojom su se već nalazili Ježić i Vjetar, koji su još uvijek raspravljali o tome kaže li se kiša ili dažd.

Dažd nije ni čuo njihovu raspravu jer je bio jako tužan jer je mislio samo na ono čega se nije mogao sjetiti. Ježić i Vjetar u i dalje raspravljali, a Vjetar je u jednom trenutku počeo ponavljati “kiša, kiša, kiša”. Baš tada dažd otvori oči i sine mu da je čekao Kišu jer mu je ona rekla da će doći s duge strane krošnje pune tajne. Dažd je brzo preskočio na drugu stranu i ugledao kako se iz oblaka u kapljicama spušta Kiša. Kiša je bila njegova princeza.

Jež i Vjetar su zbunjeno gledali kako se pljusak od malo kiše i malo dažda spustio na zemlju, a zatim su se pogledali i nasmijali. Shvatili su da su dažd i kiša jedno te isto – princ i princeza od kapi.

Sat

Na sarajevskoj Čaršiji, tamo kad se krene prema dućanima i starim kućama živi Seidaga. Njegovo dvorište je spajalo njegovu kuću s kućom u kojoj živi Ilma. On bi se ranim jutrom ustajao i molio pa bi ostatak dana čitao. Mir tog dvorišta narušavala bi mala Ilma. Ujutro bi ustajala prije svih i bosa istrčavala na dvorište da pozdravi Seidagu. Pričala bi bez prestanka o tome što joj se događalo i što je čula od prijatelja.

Jednom je pričala kako je od Farisa čula da je neki pauk pobjegao u Miljacku pa ga je ondje pojeo jedan veliki kit. Rekli su joj da je kit velik kao cijeli svijet, a njoj nije bilo jasno kako tolika riba može stati pod nebo. Seidagi je prvo promrmljao nešto pa rekao kako je nebo veliko. Ilma ga ispravi da nije nebo veliko, već kit, a on joj i to potvrdi. Ilma mu je rekla kako je dosadan jer samo čita i nema vremena nizašto.

Zadubljen u čitanje, Seidaga potvrdi i to da nema vremena. To je zbunilo Ilmu pa ga upita kako to misli da nema vremena, pa na Begovoj džamiji je sat tog jutra kucao pet puta. Kad ima sati, ima i vremena, zaključila je Ilma. Seidaga i dalje zadubljen u čitanje reče kako on ima sat, i da je on na stolu u kuhinji. Ilma je uvijek htjela zaviriti u Seidagin sat pa je brzo otrčala u kuhinju, da se on ne bi predomislio. Seidagin sat je bio najljepši sat. Nalazio se u kuhinji i imao je dugi srebreni lanac. Ilma je zgrabila sat i preko dvorišta pobjegla u svoju kuću.

Sjela je ispod stola pa prebacivala lanac preko glave i gledala kako joj stoji sat, a onda je otvorila kutiju i ugledala unutrašnjost sata. Nije bilo nijedne kazaljke, samo nekakve točkice poredane na jednoj strani. Ilma je razočarano zaključila da je sat pokvaren, a on u tom trenutku progovori i kaže joj da nije pokvaren. Sat objasni da on ne pokazuje vrijeme, već to da nema vremena. Ljutilo ga je što Ilma ne shvaća što on govori. Pokušao joj je objasniti, ali je Ilma bila samo još više zbunjena pa mu je rekla da je pokvaren i da će reći Seidagi da mu sat ne valja. Brzo je zatvorila poklopac, pretrčala preko dvorišta i vratila sat na mjesto.

Izašla je vani i sjela pored Seidage. Toliko dugo je šutjela da je i njemu to bilo čudno. Upitao ju je zašto je šutljiva i što je muči. Rekla mu je da je njegov sat pokvaren i da joj je rekao da nema vremena. Nije joj bilo jasno zašto postoji sat, ako ne postoji vrijeme. Seidaga je pomislio kako djeca znaju postaviti baš teška pitanja. Dugo je šutio i razmišljao. Znao je da postoji to kad nema vremena. Kad se čovjek zamisli i zagleda u nešto, kao kad zagnjuriš u vječnost. Ali nije znao kako to objasniti Ilmi.

Dok je on šutio i razmišljao, Ilma je otišla do korita u dvorištu i pustila vodu. Voda je dugo tekla, a ona ju je uzalud pokušavala uhvatiti svojom ručicom. Odustala je od toga pa se zagledala u vodu. Seidaga ju je dozivao s namjerom da joj pokloni jednu slikovnicu pa da zaboravi što ga je pitala, a ona mu odgovori da je pusti sad jer nema vremena. Dugo je zaneseno i ozareno promatrala vodu. Kad bi je pitali koliko dugo ne bi znala reći. Znala je samo da joj je bilo lijepo i da nije ni vidjela ni čula ništa oko sebe.

Azra Aličić biografija

Azra Aličić piše prozu i poeziju. Rođena je 18.8.1965. godine u Sarajevu. U rodnom gradu je završila gimnaziju, a rat u BiH je zaustavlja na trećoj godini studija na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Studirala je Engleski jezik i književnost te arapski jezik.

Spisateljica je rođena u obitelji intelektualaca u kojoj je stekla izuzetnu kulturu čitanja. Prve literarne radove objavljivala je u osnovnoj školi, a kasnije i u srednjoj. U ratnom izdanju “Vesele sveske” objavila je priču Čudesni svijet slova. Svoje je priče objavljivala i u listu za mlade “Lastavica”.

Svojom prvom knjigom “Priča i zlatno pero” (1997.) odmah je privukla pozornost i kritike i čitatelja.

Autor: A.V.