Priče

Risto Trifković, jedan od značajnijih autora s prostora bivše Jugoslavije i u ovim pripovijetkama oduševljava svojom preciznošću i minucioznim seciranjem ljudskog karaktera i duše. Opisujući one ponekad zasjenjenje strane ljudskog uma i naizgled neobjašnjiva djelovanja, Trifković zapravo opisuje svakodnevne nedoumice običnog čovjeka, pokazujući se tako kao odličan poznavatelj i slušatelj ljudi.

Trifkovićeve pripovijetke odišu surovošću realizma, bez dodatnih opisa vanjštine likova ili mjesta na kojima se radnja odvija, osim ako to na neki način i nije jedna od glavnih odrednica. Težina radnje počiva na unutarnjim previranjima uma protagonista koji su opisani dok se nalaze na svojevrsnim raskrižjima života, bez obzira koliko ona bila velika. Pisac uspješno dočarava i prolaznost života, ljudsku prizemnu sklonost veličanju materijalnog, izboje srama i drugih nepoćudnih emocija te sklonost pometanju problema pod zamišljeni tepih, iza neke pregrade u psihi koju svatko od nas posjeduje, a koja kod svakoga puca pod drugačijom vrstom i težinom pritiska.

Junaci ovih pripovijetki obični su, mali ljudi, muškarci i žene, egzistencijalno osigurani ili na pragu bijede. Autor analizira sve vrste ljudi bez iznimke, ne praveći razlike ni po kojoj osnovi. Također, autor nas suptilno upozorava na krhkost naše psihe, koja je u najboljem stanju kod ljudi bez prošlosti (“Čovjekov usud”, “O jednom Feliksu”) i na čudne, bezazlene situacije u životu na kojima naše psihičko zdravlje puca i vodi u bezumlje (“Sreća Memiša M.”, “Foretić ili priča o ušima”). U svakom slučaju, ove pripovijetke su izvrstan uvid u čovjekovu nutrinu i kao takve, štivo vrijedno čitanja i dubokog promišljanja.

Kratak sadržaj

Saga o jednom Dumakovcu

Učitelj Gadib smatrao je da će opet poći posjetiti selo Dumakovac, gdje je počeo svoj učiteljski staž nakon Velikog rata. Iako ga je život kasnije odveo na mnoga mjesta, on je u glavi imao viziju Dumakova kao mjesta na kojem će se još jednom, prije smrti, nauživati zemaljskih dobara. Bilo je to selo malih crnih kućica, smještenih iza šume. U njemu su u slozi živjeli Srbi i Muslimani, a on je predavao djeci koja su često izostajala zbog posla u njivi. Nikada nije nikoga oborio jer nije bilo njegovo da ispravlja svijet, nego poučava djecu. Kad je nakon četiri godine dobio premještaj bliže grad, sa seljanima se razišao u obećanjima da će se javljati.

Vječito je pričao bajke i preuveličavao ljepotu Dumakovca, a ukućani su ga ismijavali, svjesni da se on nikada neće tamo vratiti. Jednog dana, netom poslije umirovljenja, ljutiti učitelj odluči spakovati kofer i sjesti na autobus za Dumakovac. Autobus je bio u lošem stanju i tresao se po cesti, a učitelj je začuđeno promatrao šutljive ljude oko sebe, razmišljajući i dalje o Dumakovcu i njegovim ljepotama. Razmišljao je o brojnim godinama koje su prošle, pokušao se sjetiti stanovnika sela i njihove gostoljubivosti. S nostalgijom je u sjećanje prizivao njihove razgovore na vrelini sunca, zajednički rad u poljima i ljepotu krajolika. Najednom osjeti strah i pokaja se što nije izmislio kakav izgovor što se nije toliko dugo javljao.

Nepovjerljiv je postao i prema vozaču, koji ih je grubo i brzo vozio po makadamu, a kada je učitelj napokon zaspao, usnuvši Sarajevo, probudiše ga suputnici. Začuđen i bolnih zglobova, učitelj je jedva izašao iz autobusa i uputio se uzbrdo, prema mjestu gdje je nekada bilo selo. Iznenadi ga nestanak velike šume, a nije mogao vidjeti ni kuće.

Uhvatio ga je strah, ali tada spazi ženu koja je vodila magarca i ispričala mu kako je za vrijeme zadnjeg rata seoski hodža poludio. Hodža je sebi doveo već tri žene, ali je bacio oko i na jednu seosku djevojku pravoslavne vjere. To se nije dopalo pčelarevom sinu. Pozvao je u pomoć nekolicinu četnika koji su onda napali seoske muslimane. Ovi se obraniše uz pomoć ustaša, ali pri tome spališe cijelo selo. Još mu žena pričala o lijepom vojniku partizanu koji je boravio bolestan u selu i taman se oporavio, kada se desio ovaj napad. Mladi skojevac ubio je deset napadača, a na kraju i sebe, spasivši tako i njen život. Zato se ona pomoli za njega svaki puta kada se nađe na stazi na kojoj je nekada bilo selo Dumakovac.

Učitelj joj je tada ispričao zbog čega je on došao i razočarano se zaputio s njom u suprotnom smjeru. Pitao se dokada će se u njegovom narodu događati takve stvari koje će u nasljedstvo ostavljati samo krvave priče o nasilju. Nadao se boljoj sutrašnjici.

O jednom Feliksu

Fako je odrastao s ostalom seoskom djecom u muslimanskom selu Jamakovcu, provodeći dane igrajući se u blatu, sav žvalav oko usta. Živo je pamtio siromaštvo sela i njegovih stanovnika koji su provodili dane kafenišući i pjevajući, ali njemu je bilo dosta sumornih sirotinjskih prizora i želio je vidjeti svijet. Želja mu se ispunila kada se izgubio od svojih roditelja, dok su bježali pred vojskom u smjeru Sarajeva. Prvo je dospio u Slavoniju gdje je marljivo radio, a potom u vojvođanski internat.

S vremenom je stekao prijatelje i sve je manje mislio na svoje rodno selo. Marljivo je učio pa je bio poslan na studijsku razmjenu u Lozanu, gdje je ostao i dulje nego je bilo potrebno. Upoznao je svoju buduću suprugu, Arletu, kojoj se predstavio kao Feliks. Bogato se priženio i poprimio sve manire čovjeka odraslog u bogatstvu. Uživao je u stečenim blagodatima lagodnog života, lijepom stanu na obali jezera i čestim putovanjima u Pariz, London, Afriku…

Jednom prilikom odluči s obitelji poći na ljetovanje u Dubrovnik, a u njemu se opet pojavi nostalgija za starim krajem. Došavši u Jamakovac, posrami se siromaštva i ružnoće sela iz kojeg je potekao, ali njegova supruga je ostala uz njega. Brzo je pronašao kuću svog djetinjstva i roditelje koji su ga odavno smatrali nestalim. Primili su ih na konak, a njegovu ženu proglasili premršavom. Feliksa opet obuzme sram, ali ona je ostala uz njega pomogavši mu da se liši zbunjenosti koju je osjećao. Ponovno je promatrao svoje rodno selo s istog onog mjesta kao i kada je bio dijete, shvativši kako se nikada neće uspjeti odagnati sjećanjima niti zaboraviti na svoje porijeklo, koliko god se trudio.

Dulčika, živjeti, to je napokon sve!

Dostinja Dulac, samoprozvana Dulčika, maturantica je bez sredstava za studiranje, pa radi kao službenička činovnica. Teško se prilagođava društvu vršnjaka, pretjerano je emotivna i sklona temeljitom promišljanju života. Zapada u melankolična raspoloženja i često u tančine preispituje svoje misli i postupke. Odlučna je uspjeti u životu, pa prvo pokušava definirati što je to za nju uspjeh. Je li to novac i samodostatnost, financijska neovisnost ili udaja? Život pun pustolovina ili prilagođen malograđanskim načelima?

U jednom trenutku razmišlja i o povratku siromašnoj majci u provinciju, koju neizmjerno voli, ali je se, ujedno, i stidi, baš poput poput svoje braće i sestara. Majka je za nju primjer svega pogrešnog što jedna žena može napraviti. Udala se za vjetropira koji ju je napustio, ostavivši je s djecom koju imali.

Dulčika smiruje savjest odrađujući obaveze prema majci, slanjem pisama s pokojom novčanicom, kako bi joj olakšala siromaštvo. Svjesna vlastitog siromaštva, svoje tijelo pokušava promatrati kao kapital. Grozi se svoje sentimentalnosti i osjetljivosti jer je sklona čestom plakanju, a i zaljubljive je prirode. Uvjerena je kako se mora naučiti mentalnoj disciplini i očvrsnuti kako bi postigla nešto u životu. Ali i dalje nema odgovora što bi to trebalo biti. Na kraju svojih razmišljanja donosi zaključak da će se ipak pokušati prilagoditi društvu svojih vršnjaka i prihvatiti njihova laskanja, služeći se životima slavnih glumica i spisateljica kao inspiracijom.

Lutanje oko sela M.

Pripovjedač beskućnik ponovno je lutao oko sela M., gdje je jednom upoznao čovjeka na putu za Pariz. Zanimalo ga je što se s tim čovjekom dogodilo pa se odlučio raspitati u selu. Prvi seljak kojeg je upitao odbio mu odgovoriti jer nije vjerovao da ga vodi čista znatiželja. Očekivao je da su bar rođaci ili prijatelji. Nakon što se cijeli dan raspitivao i nije saznao ništa, odlučio je odmoriti se u livadi.

Njegov poznanik mu se te noći ukaže kao živ i on ga nastavi zamišljati u kupeu vlaka na putu za Pariz, bježeći od svog života i uspomena na ženu koja ga je ostavila i slomila mu srce. Zamišljao je kako bezimen sretno boravi u Parizu, ali onda mu se pričinilo da ga vidi kako prebacuje štrik u nekom prljavom svratištu ili se baca iz vlaka na putu do Pariza.

Sutradan se raspitao u mjesnoj kancelariji, gdje je od njegove žene saznao da je otišao. Nakon što je legao s njom, ona mu se povjerila da ga je očekivala i da ga podsjeća na njenog muža. On iskoristi prvu priliku i šutke pobjegne, dok je ona ostala naslonjena na prozor.

Okus nasilja

Pripovijedajući u prvom licu, pisac govori o nezadovoljstvu čovjeka koji se, nakon godina bijega i potucanja po svijetu, odlučio vratiti u svoju rodnu zemlju. Zaključio je da ga nostalgija cijelo vrijeme vuče kući, dok nezadovoljstvo u njemu jača sve više. Boraveći godinama u tuđini, udaljio se od ljudi i počeo ih prezirati kao koristoljubiva, neiskrena bića. Po povratku u rodni kraj, obuzelo ga oduševljenje dok je promatrao sve poznate vizure svog kraja, mladosti i djetinjstva, prisjećajući se prirodnih ljepota i običaja ljudi s kojima je odrastao.

Nakon što je pristigao do starog mlina gdje je trebao i otpočinuti, počeo je prezirati i svoje sunarodnjake, pitajući se hoće li ikada doći bolji dani, s boljim ljudima, lišenima ružnih, niskih karakternih osobina kao što su koristoljubivost i interes. Počne se pitati je li moguće pobjeći sudbini i razmišlja o smislu svega, dok mu sječivo sjekire pada na lubanju.

Sa štovanjem i tugom, pjesnicima, odani im Katul

Gaj Valerije Katul ozlovoljen je promišljao o svome dosadašnjem životu i pjesničkim uspjesima te zaključio da se osjeća loše, poput nekog varalice jer pjesništvom prelako zarađuje svoj kruh. Pokušavao je naći smisao svog života, svjestan kako ostali ljudi marljivo rade. Njegovi stihovi ostat će zapisani u povijesti kako bi ih potomci mogli skrnaviti, citirati ili čak miješati s radovima drugih autora.

Iako mu je zbog bolnih šuljeva preporučeno šetanje, on je ostao sjediti i razmišljati o svojoj supruzi Klo, za koju je bio uvjeren da ga vara. Ipak, ni on nije mogao ostati imun na njene čari. Odlučio je unajmiti istražitelja Livija Pavloviča Jektaronoslava, čiji su mu svodnički pristup i usiljena familijarnost odmah bili naporni i neprirodni, ali nije imao snage odmaknuti se od njega.

Istražitelj mu je brzo podastrio neoborive dokaze o nevjeri njegove supruge, ali mu nije napomenuo da je i sam odlučio s njom otići u krevet. Zadovoljan isplaćenim honorarom, pokušao ga je utješiti pričom da su sve žene bludnice. Prorokovao mu je pad rimskog carstva, dok je Katul pokušavao zadržati privid ravnodušnosti. Kada je istražitelj napokon otišao, Katul je, mrzeći sebe i istinu koju je spoznao, počeo pisati pjesmu stihom “O kako glupo, neukusno doba!”.

Pariški torzo Fotija Koprca

Pisac Fotije Koprc cijeli život je sanjao o odlasku u Pariz. Već je poznavao sve njegove ulice, kafiće i kulturne znamenitosti, pa je dane kratio zamišljajući kako hoda i uživa pod svjetlima te metropole, baš kao i mnogi važni umjetnici prije njega. Revno je učio jezik, iako je sporo usvajao gradivo. Toliko je gnjavio sugrađane pričama o svom putu u Pariz, da u ga počeli izbjegavati i rugati mu se, govoreći da je poludio.

Kao slobodni novinar, divio se svojim rijetkim objavljenim člancima, ali bio je zasićen odbijanjem od strane urednika raznih novina, uvjeren u genijalnost svog stila. Kada je saznao da mu je odobren put u Pariz u trajanju od petnaest dana, počele su ga patiti druge brige. Pokušavao je odgoditi svoje putovanje, jer je strahovao kako će se ponovno vratiti u kal provincije iz koje odlazi, kako će se opet prilagoditi mentalitetu zavidne malograđanštine?

Donio je odluku da će nestati u Parizu. Odlučio je nestati pred kipom Odeona, pogledati u nebo i izljuštiti se iz svoje kože te ostati lebdjeti. Zadovoljan lebdi iznad Pariza već pet godina, spokojan i sretan, a ljudi se na njega uopće ne obaziru.

Ikada, hoćemo li vidjeti Novgorod?

Inspiriran stihovima Mišoa i Jesenjina o prolaznosti života, Jaraković je razmišljao o svom životu i činjenici da nikada neće vidjeti svjetski poznate destinacije, kao što su Bali, Katmandu ili Novgorod. Zavidan ljudima koji su imali novaca i živjeli životom iz njegovih snova, sjeti se svoje propuštene prilike iz prošlosti, kada je vodio sudsku parnicu za dobitak golemog nasljedstva.

Ispočetka ga je sreća pratila i čak mu je sud odobrio njegovo pravo na nasljedstvo na prvoj instanci pa se on već počeo ponašati kao mladi bonvivan, razmišljajući o promjeni imena u neko otmjenije te bezbrižno planirajući ostatak svog života kao beskonačnu zabavu. Želio je obići cijeli svijet i uživati u društvu mnogih gracioznih i elegantnih žena.

Kada je, usprkos podmićivanju i uvjeravanju mnogih činovnika, od suda dobio odbijenicu, prvotnu ravnodušnost zamijenio je poriv za samoubojstvom. Kako je po prirodi bio kukavica ipak odluči nastaviti živjeti prosječnim životom, u nesretnom braku sa zajedljivom ženom, cijeli život žudeći za prilikom i promjenom, ali nikada ništa ne poduzimajući.

Tako je prošlo narednih trideset godina, u letargiji koja se izmjenjivala sa samosažaljenjem i trpljenjem životnih prilika, dok napokon nije shvatio da je cijelu mladost protratio pišući blesave stihove. Usto, bio je i naivno iskorišten jer je uzalud podmićivao sudske činovnike, jer nasljedstvo mu nikada nije ni trebalo pripasti i oni su to znali. Razočaran i zamoren životom, pomalo kopni i čeka oslobođenje smrti.

Foretić ili priča o Ušesima

Foretić je kod kuće nervozno provodio poslijepodne, očekujući poziv od svojih prijatelja. Ženu je rekao da svima kaže da nije kod kuće jer bio je duboko uvrijeđen njihovim postupcima. Bio je on već ulazio u krizu srednjih godina. Bio je profesor matematike, ljudima oko sebe pomalo naporan zbog svoje priče o poštenju i dobroti. Imao je sreće što je pronašao dobru ženu koja ga je prihvaćala sa svim manama. Ipak, nezadovoljan sobom i prepušten kolotečini, znao ju je izazvati na svađu, kasnije se žaleći svom društvu da ne zna što mu je činiti. Bilo je to društvo njih nekoliko prijatelja koji su se često sastajali kako bi skupa poigrali šah, domino i uživali u zajedničkim druženjima.

Jedne noći Foretiću se dogodilo nešto čudno. Učinilo mu se da mu uši naočigled rastu. Probudio je ženu, susjede i pošao hitno liječnicima, tvrdeći kako su mu uši narasle kao u slona. Svi redom su ga ismijali, pripisujući njegovu epizodu živcima koji su popustili, ali on je sve ispričao prijateljima.

Nekoliko godina kasnije, na jednom od njihovih redovitih druženja, dok se pričalo o politici, Foretić je svima proturječio mišljenjem. Prijatelji su ismijali njegov stav, pozivajući se na neuvjerljivost njegovog nekadašnjeg događaja i ušiju za koje je tvrdio da nekontrolirano rastu. Foretić je u suzama otišao kući, a ostatak društva se brzo nakon toga prestao sastajati. Svejedno, on se i dalje nadao njihovom pozivu, razmišljajući o minulim vremenima.

Strašni Lupušinović

Lipušinović je bio štićenik staračkog doma. Bio je bivši starojugoslovenski rezervni pukovnik koji se, iako umirovljen, nije mogao riješiti navika vojničkog poziva. Samom pojavom i držanjem nametnuo se ostalim štićenicima kao autoritet, a bezobzirnim doskočicama i nadmenim držanjem ubrzo je počeo utjerivati strah i osoblju tog staračkog doma, uključujući i neškolovanom, mucavom ravnatelju te medicinskom i kuhinjskom osoblju. Davao si je za pravo kontrolirati i kritizirati njihov rad, pregledavati sobe i kuhinju doma kao na vojnoj smotri i izdavati svoje zapovijedi dernjavom. Jedino je simpatizirao kuharicu, dok ostalima nije pokazivao nimalo milosti. ž

Tog određenog dana držao je jednu od svojih slavnih propovijedi, a tema su bili memoari i njihovi autori. Pisanje memoara smatrao je privilegijom elite, nekolicine aristokrata i državnika, a ne nekog trećeg činovnika, kojeg je i osobno poznavao, osporavajući njegov autoritet jer je dotični gospodin bio sklon alkoholu. Obodren odobravanjem ostalih štićenika doma, strašnom Lipušinoviću popusti koncentracija te, zaboravivši o čemu je pričao, umalo ne zaplače.

Razgovori s Tarabašem

U ovoj noveli autor opisuje svog poznanika Tarabaša i njihov specifični odnos. Iako se nije mogao sjetiti gdje je upoznao Tarabaša, pamti njihove razgovore, trenutke šutnje i kontemplacije koje su zajedno dijelili. Tarabaš je bio prosječnog izgleda, izdvajajući se po tome što je sa sobom donosio mirise prirode – drva, zemlje, jagoda, trava… Volio je raspravljati o svemu, a pojavljivao se iznenada, nastavljajući priču tamo gdje ju je prethodni put zaustavio, tako da se činilo kako njihove rasprave traju mjesecima. Pokušao je savjetovati pisca kako pisati, nudeći mu primjer Andrića kao ideala, a želio je i saznati što uopće nagoni pisca na pisanje. Jednog dana nestao je bez traga da bi tek godinama kasnije pisac saznao da je stradao pod kotačima automobila u Parizu.

Balada o potkazivaču

Bezimeni činovnik u državnom poduzeću zgražao se nad vulgarnošću društva u kojem je živio. Zazirao je od svakog oblika nekulture i ružnog izražavanja, koje je postalo sveprisutno. Osjetljiv na moralno i kulturno propadanje svoje okoline, počeo se izolirati iz društva, vrijeme provodeći uglavnom čitajući estetizirane francuske knjige.

Problem se pojavljivao kada se, zbog prirode posla, nije uspijevao izolirati iz svog radnog kolektiva, gdje su mu posebno smetali razgovori kolegice Mileve i druga Lovre. Njihovi razgovori većinom se vode oko komentiranja trenutnih društvenih događaja, raspravama o skupoći, nadmoćnosti žute rase i životinjama koje smatraju vrjednijima od ljudi. Iziritiran njihovim prizemnim temama koje često prate razni vulgarni izrazi, naš bezimeni činovnik odluči zapisivati njihove izjave u svrhu raskrinkavanja njihovog djelovanja na štetu države i komunističkog poretka. Razočaran je svojim stilom pisanja i činjenicom da ga nitko kome se obratio za pomoć i kojima je slao svoje zapise, nije shvatio ozbiljno. Umro je ogorčen, prikazujući to kao posljednji čin protesta nad nekulturnom okolinom u kojoj je bio primoram živjeti.

Kako je živio Majaš, staretinar- filozof

Gospodin Majaš bio je vlasnik staretinarnice i autor filozofskog djela koje je bezbroj puta odbijano od strane raznih izdavača. Sam sebe je zvao Filozofom i ustrajno vjerovao u vrijednost njegove knjige, podređujući svojim pisanjima i promišljanjima svaki aspekt svoga života. Živio je kao samac i slijepo se držao svoje rutine, uživao u bogatstvu svog unutarnjeg života i činjenici da je nesputan od strane drugog ljudskog bića. Njegov umjetno uspostavljeni poredak jednog se dana poremetio, kada je žena koja mu je jednom tjedno pospremala stan, dovela u ispomoć svoju mladu rođakinju.

Majaš se neočekivano zaljubio u njenu mladost, a djevojka je nastavljala dolaziti i čistiti umjesto svoje stare tetke. Majaš je uživao samo promatrajući njenu mladost i jedrinu. Zaokupila mu je misli i navela ga da promišlja o smislu svog cijelog dosadašnjeg života. Čak je posumnjao u smisao i vrijednost svog filozofskog djela, živeći samo za dane kada je ona dolazila pospremati njegov stan.

Jednog dana, djevojka se nije pojavila, a umjesto nje došla je njena tetka koja ga je obavijestila da je djevojka otišla raditi u inozemstvo sa svojim dečkom. Majaša je to toliko razočarao da je u potpunosti izgubio volju za životom, kopnjevši naočigled svojih znanaca.

O dobrim ljudima, priča

Pisac opisuje svoje putovanje vlakom u kojem mu suputnik iznosi svoju životnu priču. Po zanimanju je bio učitelj i jednog dana na povratku s posla susreo je štene koje je odlučio udomiti. Smjestio ga je u podrum zgrade u kojoj je živio. Brzo je zavolio psa koji mu je bio jedino društvo te mu je bio izuzetan šok kada je ovaj jednog dana izašao iz podruma i podletio pod auto, ostavši bez obje prednje noge.

Učitelj je odlučio održati psa na životu i nastaviti se skrbiti o njemu. Djeca iz zgrade i susjedstva iživljavali su se na psu. Jednog dana psić je nestao bez traga. Kasnije se pojavio pred zgradom potpuno iscrpljen. Učitelj je naknadno saznao da ga je njegov susjed, pastor, odvezao na udaljeno smetlište.

Ljut na susjeda, odlučio je sve prijaviti policiji i tražiti potrebne dozvole za držanje kućnog ljubimca. Život se nastavljao uobičajenim tokom, a na psa su se u međuvremenu svi stanari zgrade naviknuli. Jednog dana, učitelj je pronašao psa mrtvog i saznao da su ga iz zabave i obijesti šutala, a zatim kamenovala dva mladića koja su bila u prolazu.

Slokareva jadikovka

Emil Slokar i njegov zet Silajdžić sjedili su pred kućom, grijući se na suncu. Zet je pazio na starog, bolesnog punca, činovnika u mirovini. Ponovno je pričao o svojoj najdražoj temi – činovništvu. Činovnike je starac smatrao najbitnijom karikom društva, ljudima vrijednima svakoga poštovanja i nagrade, primjerom savršenog reda i ustrojstva, u ovom nesavršenom društvu. Oni su sol zemlje i izvanredni primjerci ljudske rase. Tihi, mirni i dostojanstveni, ponos su svojim suprugama, koje su im poslušne i podložne, a žive za pohvalu svojih nadređenih. Mirovinu i zahvalnicu koju je dobio opisuje kao najveću nagradu koju život može pružiti. Kada zetu Silajdžiću starac i povlađivanje njegovim riječima dodija, unese ga protiv njegove volje u kuću.

Sudnji čas Jovana Ličkovića

Pravnik Jovan Ličković dotrčao je na posao i u svom uredu susreo nijeme starce, koji su sjedili poredani uza zid. Osorno im se obratio, pitajući se tko su ti ljudi, ali je njegovo pitanje ostalo bez odgovora. Prvo je želio pobjeći s posla, pa pomislio da su to njegovi rođaci koje se trudio čitav život izbjeći, a onda je shvatio da su to glasnici smrti koji su došli po njega. Zamoli ih za miran, dostojanstven završetak svog ovozemaljskog života, a zatim je izdahnuo za svojim radnim stolom.

Rabren

Pisac je razmišljao o svrsi prijateljstava i poznanstava koje čovjek stječe kroz život. Većinu njih opisuje kao nepoželjan balast prošlosti koji samo ozlovoljuje čovjeka i podsjeća ga na trenutke koje bi najradije zaboravio. Jedan od njegovih poznanika bio je i Rabren, čovjek kojeg godinama nehajno sreće, ali nikada s njim nije komunicirao više od površnog pozdrava u prolazu. Jednog dana, ponovno ga je susreo. Iznenađen njegovom oronulošću, upitao ga je odakle se poznaju. Rabren mu ni sam nije znao odgovoriti na to pitanje, ali ga ispravlja, govoreći mu da se on zove Marko Borija. Posramljen, pisac je ubuduće izbjegavao usputne susrete sa Rabrenom – Markom Borijom, iako ni sam nije znao objasniti zašto.

Skaska o padu

Elez Kabaš Umijelac, generalni direktor u Kibusu, uživao je u svojim profesionalnim postignućima, na žalost svoje žene koja ga je bila prisiljena trpjeti. Inače simpatičan, u srednjim godinama stekao je naviku pričanja o svojoj najdražoj temi – vlasti – i to svakome tko ga je htio slušati. Uljuljkan u priču o svojoj osobnoj veličini, autoritetu i pravima koja mu po snazi vlasti pripadaju, ostao je neugodno zatečen kada je na jednom sastanku mlađi kolega Markica oborio sve njegove zaključke. Osjećajući strašno poniženje ega i degradaciju, odlučio se osvetiti mladom kolegi. Nakon što je shvatio kako mu ne može prišiti nikakav profesionalni propust, odlučio je podnijeti ostavku. Ostali članovi upravnog odbora i njegovi podređeni bili su oduševljeni njegovom odlukom. Jedini je za njim žalio mladi kolega Markica, potpuno nesvjestan svoje uloge u cijelom tom procesu.

Drveni filozof Lazo Mudulja Šupu (Priča o postojanju)

Lazo Mudulja Šuput je u svojim poznim godinama počeo propitivati smisao života. Najednom začuje Glas koji ga savjetova da rasproda sve imanje i zaputi se u svijet.

Lazo posluša, pa prvo posjeti obližnji gradić, gdje nije mogao pronaći konak. Napokon mu se smilovala jedna udovica, koja je za naplatu spavala s njim nekoliko puta i nagovarala ga da ostane. Lazo se uplašio njene drskosti i prevelike želje, pa je odlučio ići dalje, kako ga je Glas i poticao.

Nakon nekog vremena lutanja, susreo je skupinu skitnica koji ga prvo pokušaju opljačkati, a zatim ga natjeraju da sudjeluje u skupnom silovanju neke žene koju su uhvatili. Pod prijetnjom nožem, Lazo siluje tu ženu, a onda pobjegne.

U obližnjoj rijeci se pokušao oprati od počinjenih grijeha, ali što je više pokušavao, to se sam sebi činio sve prljavijim. Odjednom mu se obratio Glas i on je doživio prosvjetljenje. Shvativši da je ovaj život i sve u njemu samo privid, odlebdi i nastavi obitavati u priči.

Glasovi

Stari profesor, navikao na publiku sastavljenu od učenika, nakon što je obudovjeo i ostao sam, shvati da je vodio isprazan život. Razočaran svojom osamljenošću i đacima koji ga nikada ne posjećuju, počeo je provoditi dane osluškujući glasove. Po boji glasa ocjenjivao je ljude oko sebe, razvivši teoriju da ne postoje dva ista. Dane je provodio u svojoj sobi pored prozora, osluškujući prolaznike. Dugo je razmišljao o svim tonovima, varijacijama i visinama pojedinih glasova, katalogizirajući svaki od njih po posebnim obilježjima. Jednoga dana, izgubio je sluh i nesretan zbog te samonametnute tišine, umro je bez glasa.

Čovjekov usud

Jahao jedan čovjek konja kasom preko livade, ne znajući tko je ni kamo ide. Koliko god je razbijao glavu, nije se mogao sjetiti ničega o sebi. Razočaran, pred večer je stao, pa istimario i nahranio umornog konja. Odlučio je sutra sporije jahati jer ionako nije znao tko je ni kuda ide. Zaspao je isprekidanim snom.

Pred zoru ga je probudila kiša, a on proplače od frustracije jer i dalje nije znao ništa o sebi. Osokoli se i počne pozitivno razmišljati, osvijestivši u sebi da je to prilika za novi početak.

Gladan, polako krene s konjem dalje, ali putem ga u zasjedi dočekaju dva razbojnika. Kada je čuo pucanj metka, sjetio se svog prijašnjeg života i borbe iz koje je jedva izvukao živu glavu. Razmišljajući, sjetio se sve svoje prošlosti. Učinio se sam sebi teškim i starim, shrvan svim problemima i nevoljama svoje sudbine.

O, pusto srce!

Vojka je odrasla na selu uz strogu majku. Oduvijek je bila sklona sanjarenju. Naivna i pretjerano osjećajna za svoje dobro, počela se iskradati na sastanke s vršnjacima, unatoč majčinim zabranama. Zaljubila se u momka koji ju je iskoristio, ali njoj se to toliko svidjelo da ga je slijedila u grad.

Nakon nekog vremena počeo ju je zlostavljati, a zatim je nestao bez traga. Vojka se prehranjivala radeći kao sluškinja kod nekoliko gospođa, a napokon joj se posrećilo kada se uspjela zaposliti kao čistačica u tvornici. Unaprijeđena u radnicu u proizvodnji, uspjela je čak ponešto i uštedjeti, ali je i dalje mislila na svog bivšeg ljubavnika, upuštajući se u odnose sa svakim muškarcem koji bi je prišao, pritom uživajući. Iako je financijski napredovala i stekla neku rutinu, željela je dijete i normalan obiteljski život. Ali nitko od njenih ljubavnika nije mario za nju, pa je tako ostala tugovati u samoći, sažalijevajući samu sebe, pripisujući sve svoje nedaće slabosti i osjećajnosti svog srca.

Skica za jedan život

Zirdum Mento Britvić čovjek je koji je uvijek nešto odlagao, opterećen gomilanjem stvari, smatrajući kako će jednog dana već imati vremena da u njima uživa. Tako je nakupovao i mnoštvo knjiga, a i oženio se na brzinu, ženom sličnom njemu. Njihov život se svodio na kupovanje i napredak pod svaku cijenu. Tako su i odgajali kćerku, razmazivši je silnim poklonima kojma je prkosila vršnjacima. Prvi je Zirdum imao frižider, perilicu, štednjak i televizor, uživajući u svojim postignućima. Opterećen materijalnim, kupio je i Fiću te uživao sa svojom obitelji u zavisti koju su izazivali kod susjeda.

Godine su brzo prolazile, a on je radio i dodatne poslove ne bi li održao privid egzistencijalne bezbrižnosti. Tješio se kako će uživati u starosti i mirovini. Ubrzo, kćer je odrasla i nagovorila ga na kupovinu novog auta koji ga je dodatno opteretio financijskim zaduženjem i većom količinom posla. Žena mu je počela obolijevati, što je bio dodatni trošak, iako su on i kćer često ismijavali njene bolesti, smatrajući je potpuno zdravom.

Iznenada, supruga je preminula. On je umirovljen, a njegov život se sveo na sjedenje u fotelji i razmišljanje o svim životnim užicima koje je propustio u svojoj utrci za novcem. Svjestan uzaludnosti materijalizma, umro je u fotelji pored nepročitanih knjiga, za koje je uvijek smatrao da će imati vremena.

Majmun s Oštranice

Pisac i njegov prijatelj Jaramanaz šetali su zajedno po šumi Oštranici, do Jaramazanove kolibe. Tamo je Jaramanaz upoznao pisca sa svojim prijateljem majmunom. Majmun je dolutao u kolibu jedne olujne noći i otada su bili nerazdvojni. Pisac je bio začuđen majmunom i njegovom pojavom u Oštranici, a Jaramanaz mu je objasnio njihovu povezanost i uzajamno prijateljstvo, iskazujući prema majmunu privrženost i ljubav.

U Splitu, neke godine

Jošilo je sa suprugom otišao na ljetovanje u Split. Dane su provodili na keju i na kupanju. Njegova žena se usput raspitivala za neku gospođu imenom Dostinja. Svako malo prilazila bi ženama koje su same sjedile na klupi i ispitivala ih jesu li one možda Dostinja, a kada bi one objasnile da nisu, svejedno bi nastavile razgovarati o svemu i svačemu. Jošilo se čudio svojoj ženi koja kao luđakinja pristupa strankinjama. Pokušao joj je objasniti da je lakše raspitati se o nekome na policiji, ali ona ga je ignorirala. Pomiren sa sudbinom, provodio je dane čitajući novine i promatrajući turistkinje oko sebe, maštajući o avanturi.

Tek na povratku u Sarajevo, u prekrcanom autobusu, sjeti se upitati suprugu kako to da nikad prije nije spominjala tu izvjesnu Dostinju. Ona mu je rekla da je lik Dostinje izmislila kako bi mogla pristupati strankinjama, budući da njih dvoje više nisu ni o čemu razgovarali, pa joj je bilo dosadno.

Brkajlija iz Donjih Tuluza

Piscu jedan dan na vrata bane neki brkati čovjek s torbom. Predstavivši mu se i nudeći ga cigaretom, objasni da su ga poznanici upitili njemu kako bi mu pomogao oko izdavanja njegovih pjesama o narodnim junacima, koje je sam spjevao. Uvjeren u kvalitetu svog rada, nije prihvaćao piščevo odbijanje, pokušavajući ga nagovoriti da bar reklamira njegovo djelo u novinama za koje piše. Nasrtljiv i uporan, nakon nekog vremena, ipak je odustao i zaputio se sa svojim djelom u nepoznatom smjeru, ostavivši pisca o nedoumici zašto se uvijek baš on nađe na meti takvih čudaka.

U Mrdacima

Putnik se obratio gospodinu koji je sjedio na klupi i upitao ga za porodicu Drecuna. Gospodin s klupe odložio je novine koje je čitao i, nakon što se raspitao o putnikovom podrijetlu, raspričao se o ženi koju čeka da izađe iz frizerskog salona. Nakon kratkog razgovora, putnik shvati da čovjek s klupe ne znam ništa o Drecunima, ali i da je zalutao u krivo selo.

Čestitka

Pisac je donio odluku da će ljudima oko sebe početi čestitati na svakodnevnim životnim uspjesima, kako im to pomoglo vratiti osmijeh na lice. Čestitao im je na zdravlju, životnim izborima, dobrom izgledu, političkim opredjeljenjima, redovitom izvršavanju svojih obaveza i koječemu drugome, ali zauzvrat je dobio samo čuđenje, nevjericu i izbjegavanje. Ljudi su postali nepovjerljivi prema njemu i počeli bi preispitivati upravo onaj aspekt života na kojem bi im pisac čestitao, tonući tako u sve veće dileme i nezadovoljstvo. Stoga je pisac odustao od čestitanja ljudima, uvidjevši kako čovjek u suštini nikada nije zadovoljan.

Sreća Memiša M.

Memiš M. dobio je trosoban stan s centralnim grijanjem, pa on i supruga odluče rasprodati neke stare stvari, uključujući i skoro novu peć na naftu. Puno kupaca dolazilo ju je pogledati, ali nitko nije htio platiti traženu cijenu. Taman kada su pomislili da se peći neće nikada riješiti, javi im se uglađeni, dobrostojeći poznanik koji je odlučio kupiti peć za strica, bez prigovora oko cijene. Posao su sklopili na obostrano zadovoljstvo.

Sutradan mu u kancelariju dođe poznanik koji se požalio da je prilikom utovara peći u prtljažnik polio uljem novo odijelo. Miloš se ponudi snositi trošak kemijskog čišćenja, ali dan poslije poznanik se opet pojavi, žaleći se kako mu je stric zaradio herniju prilikom montaže peći. Milošu je opet bilo neugodno, ali tu problemi nisu prestali. Nekoliko dana kasnije, poznanik ga opet posjeti i optuži da je peć neispravna. Miloš nije znao kako riješiti problem pa se posvađao sa ženom. Peć mu nije izlazila iz glave. Opsesivno je razmišljao o peći, sve dok to nije preuzelo svaki aspekt njegovog života i počelo ometati njegovo normalno funkcioniranje. Poslan je na bolovanje dok se ne oporavi ili ne razmisli o umirovljenju, ali snovi o peći su ga i dalje proganjali, ne davajući mu mira ni zdravog sna.

Maglaš Umjetnik

Maglaš je počeo ratovati s umjetnicima od trenutka kada mu je općina dodijelila dvo i po-sobni stan, u kojem je već bio jedan slikar. Nikako ga nije uspio istjerati, sve dok ovaj nije od grada dobio novi, trosobni stan s ateljeom. Ipak, odlučio je pravo na stan u kojem je Maglaš boravio ostaviti svojoj rođakinji. Maglaša je to toliko razbjesnilo da je postao opsjednut umjetnicima. Nazivao ih je parazitskom sortom i pratio je njihove karijere u novinama, naslađujući se svakim skandalom. Počeo je pisati podnesak vlastima u kojima je oslikavao svu perfidnost, zloću i beskorisnost umjetnika i njihovog djelovanja u kojem nije vidio svrhu. Upravo zbog toga, poznanici su mu dali nadimak Maglaš Umjetnik.

Govornički fazon Mime Kaputića

Mima Kaputić razmišljao je o težini govorničkog poziva, promatrajući svoj ukusno namješteni stan. Sebe je smatrao vrhunskim govornikom, uglednim čovjekom na mjestu, koji je vješto birao svaku izgovorenu i napisanu riječ, odajući time intelektualnu preuzvišenost nad ostalim pripadnicima društva. Iako se do određene granice smatrao liberalnim, ipak je uživao u zaštiti svog društvenog sloja i položaja, uzimajući samo mišljenje ljudi iz svog društvenog miljea kao relevantno i vrijedno.

Kusi svijet!

Pisac pripovijeda o davno izgubljenom rođaku koji ga je iznenada posjetio iz neke provincije. Jednostavnim, seljačkim jezikom objasnio mu je vrijednost novca i sažeo cijelu filozofiju kapitalizma u nekoliko rečenica i to na piščevo čuđenje kako tako prost svijet shvaća istinu na tako jednostavan, a ipak produhovljen način. Deprimirani pričom o novcu koji sve okreće, a nikada ga nije dosta, njih dvojica popiju rakiju, a zatim piščev rođak zadrijema sa svoje strane stola.

Pet genija u varošici S. (Skica naših naravi)

Pisac opisuje scenu gdje, prilikom obroka u restoranu, dva literarna genija ogovaraju trećeg. Nakon što im s treći pridruži, ogovaraju četvrtog, a kada se pojave on i peti genij, druženje se raspada. Ovom pripovijetkom pisac nam u kratkim crtama pokazuje svu dvoličnost i zavist okoline, koja prati put pojedinca k uspjehu.

Inspiracija (farsa; varijacija)

Oroz Kubatovič Kukurijek ostaje iznenađen kada pri povratku kući na ručak, pronalazi ženinu poruku da mu je ručak u rerni, a ona ga je napustila, pobjegavši s doktorom nauka. U Kukurijeku se miješaju mnoge emocije – od očaja, beznađa, ravnodušnosti i povrijeđenog ponosa, do sreće zbog novostečene slobode. Naposljetku odluči svoj događaj iskoristiti kao inspiraciju, pa zahvalan na tom sretnom spletu okolnosti, baci se na pisanje.

Risto Trifković biografija

Risto Trifković je pripovjedač, romanopisac, književni kritičar i povjesničar književnosti iz Bosne i Hercegovine. Rođen je 1924. godine u Goradžu.

U Sarajevu je završio gimnaziju, nakon čega je studirao novinarstvo u Beogradu. Radio je kao novinar i bio urednik u izdavačkim kućama. Bio je jedan od urednika koji su u izdavačkoj kući Svjetlost izdali ediciju Književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine, koja je sadržavala 50 knjiga.

Kao književnik bio je jako plodan. Napisao je preko 30 knjiga različitih žanrova. U svojoj prozi pisao je o gruboj realnosti, služeći se nekim fantastičnim i bizarnim stilskim postupcima. Tako je stvorio svijet poseban po svojoj ružnoći, nesreći i boli, a likovi su mu najčešće osamljenici i manijaci.

Njegova djela su romani “Krik ptičurine”, “I probudi se čovjek”, “Skice za Zaharijev roman”, “Međučovjek i Kogoj”, te zbirke pripovjedaka “Ljudi u odredu”, “Na terasi”, “Sarajevsko ljeto”, “Let velikog Rebela”, “Nove priče, opet”, “Jevrićeve priče”, “Sarajevska fuga”, “Homo sapiens”, “kako se djeca prave” i druge.

Pisao je i studije, eseje i kritike, od kojih su neke sabrane u zbirke Savremena “književnost i Bosni i Hercegovini” i “Čitajući”

Autor: N.M.M.