Vesna Parun jedan je od najpoznatijih i najboljih hrvatskih pjesnikinja druge polovice 20. Stoljeća. Njen raskošni pjesnički izraz, raznolikost tema o kojima je pisala i slikovit način lirskog izraza svrstao ju je među jedne od najomiljenijih i najčitanijih književnika diljem regije. Pisala je pjesme za široku publiku, pa tako i one za djecu. Uz to, pisala je i prozu, ali i drame. Ipak, ostala je najpoznatija zbog svoje poezije.
Parun je počela pisati vrlo rano i prvu pjesmu objavila je sa samo 10 godina u listu Anđeo čuvar, 1932. godine. Pjesma je napisana na otoku Visu i zove se “Pramalijeće”. Nakon toga, 1938. godine objavila je pjesmu “Zov” u časopisu Sjeme, koje je bilo glasilo muške klasične gimnazije, čiji je jedan od urednika bio i Jure Kaštelan.
Vesna Parun je 1947. godine izdala zbirku pjesama “Zore i vihori”. Pjesme u toj zbirci odraz su njene mladosti i mladenačkih razmišljanja, pa se ne smatraju njenim najboljim pjesničkim ostvarenjem. Kritičari kažu da su još uvijek nezrele i da im nedostaje staloženosti. Ipak, ne može se zanijekati njihova literalna vrijednost. Pune su audio-vizualnih slika i lijepih pjesničkih figura koje oslikavaju slike, boje, zvukove te stvaraju posebno poetske ugođaje. U gotovo svim pjesmama Parun govori o dva oprečna osjećaja – o radosti života kakva se vidi u mladosti, života punog žudnje i vitalnosti, a s druge strane, piše i o smrti i ratu, po čemu vidimo da je netom završeni Drugi svjetski rat imao veliki utjecaj na njeno stvaralaštvo.
Nakon toga Vesna Parun izdala je zbirke pjesama “Crna maslina” i “Ropstvo”. U “Crnoj maslini” ponovo prevladavaju pjesme koje govore o strasti i žudnji s jedne strane, ali i patnji i boli s druge. Ove pjesme više nemaju onu mladenačku naivnost, već se u njima osjeća dominacija upravo patnje bez kraja. Patnja se smiruje jedno u trenucima zaborava, koji su najčešće u vrijeme spavanja i snivanja. Ljubav za Parun više nije zaigrana i puna nade, odjednom je ona prokletstvo, zlo koje se neprekidno uzvisuje i pada, živi pa umire, osvijetli, pa zatamni. Iako je osjećaj ljubavi u njen pjesmama opisan s nekom turobnom sjenkom, ne znači da je te svoje osjećaje zatomljavala, baš suprotno osjećala ih je i živjela u potpunosti. Stihovi Vesne Parun tako su produkt patnje, straha i prolaznosti, ali i strasti.
Neke njene druge zbirke su “Vidrama vjerna”, “Vjetar Trakije”, “Koralj vraćen moru”, “Ti i nikad” i još mnoge druge. I u njima dominiraju pjesme koje govore o praznini i samoći, ali sve više i o pjesnikinjinoj pomirenosti s takvom sudbinom. U ovim pjesmama osjeća se i empatiji pjesnikinje prema drugim ljudima, pogotovo onima koji se osjećaju kao i ona. 1982. godine izdana je zbirka “Izabrana djela” koja sadržavaju najpoznatije pjesme iz njenih prijašnjih zbirki.
Prijateljska žalost – analiza pjesme
“Prijateljska žalost” pjesma je Vesne Parun. Ovo je jedan misaono-refleksivna pjesma, iako se na trenutke čini da ima elemente ljubavne poezije. Pjesma je napisana u pomalo ekspresionističkom stilu – pjesničke slike kao da su nabacane, iako detaljnijom analizom vidimo imaju svoje jasno mjesto u određivanju ideje pjesme. Pjesma je relativno kratka. Ima tri strofe i svaka je katren. Stihovi su nejednake duljine i u pjesmi nema rima, stoga joj je i ritam nestalan.
Pjesma započinje stihovima formiranima kao pitanje:
Kome je stalo da imaš dvadeset godina
I djetinjastu ljubav, što tepa noćnoj kiši?
Ovo pitanje, iako je upućeno čitatelju ili nekom trećem, čini se da se odnosi i na samog lirskog subjekta, odnosno pjesnikinju. Poznavajući njen životopis, vidimo da je ona u dvadesetima imala veliku ljubav koja nije završila sretno. Možda je upravo to ljubav koju opisuje djetinjom. Indiferentnost okoline na takvu ljubav dodatno pojačava, oblikovavši cijelu misao u pitanje. Odgovor je da nikome nije stalo za nečiju ljubav, ali ne zato što su ljudi nezainteresirani za ljubav, nego i zato što je malo kome stalo za tuđe probleme ili teške sudbine. Nebriga okoline vodi do usamljenosti, motiva koji se javlja u trećem stihu:
Oblaci osamljeni i uvijek malo nujni
možda će donijeti zemlji za krilo tišu svakidašnjicu
Ovi stihovi dodatno naglašavaju sumornost teme, pogotovo uvođenjem motiva usamljenosti i nujnosti, odnosno žalosti. Izricanje nade da će oblaci donijeti zemlji tišu svakodnevicu nije utješno. Tišina ovdje nosi simboliku mirenja sa sudbinom, a ne borbe kako bi bila bolja. Ovo prihvaćanje boli i sjete karakteristično je za poeziju Vesne Parun. Ipak, druga strofa u svome prvom stihu nosi motiv svjetiljke, koja je simbol ideja i novih nada koje osvjetljavaju budućnost. Stihovi kažu:
Kad upalim svjetiljki vidim: čudno je živjeti.
Nazvati život čudnim pomalo je neobično i time vrlo intrigantno. Objašnjenje slijedi u sljedećim stihovima u kojima pjesnikinja objašnjava da je tuga univerzalna stvar kod ljudi. Svi su zabrinuti i nitko nije svjestan tuđe nesreće, iako smo svi nesretni zbog sličnih razloga, baš kao što smo zbog sličnih razloga svi i sretni:
Ljudi prolaze zabrinuti (kao da su tu oduvijek)
I nitko ne zna zašto je nesretan onaj drugi
i kako su sve tuge slične i svi zanosi isti.
Ono što je u tome čudno je da ljudi imaju tako malo razumijevanja jedni za druge iako smo svi toliko nalik jedni drugima. Ali svi smatramo da smo sami i jedinstveni u svojoj boli, ne shvaćajući da je ona dio svakog čovjeka. U sljedećoj strofi lirski subjekt navodi da su jedini koji razumiju život, odnosno razumiju sve – djeca!
A djeca razumiju sve. Plava su srca djetinja.
Kroz čarobne šume ptičji ih glas vodi.
Dječja otvorenost prema životu i mašta je ono što ih čini boljima od odraslih ljudi. Ali pjesnikinja je svjesna da je to nešto što neće potrajati. Odrastanjem će djeca izgubiti svoju nevinost i ljubav prema drugima. Ta prolaznost simbolički se prikazuje u posljednjim stihovima pjesme. U kojima pjesnikinja kaže:
Ah, pričat ću im kako polagano umiru
stari parobrodi.
Izumiranjem parobroda metafora je za odumiranje svega pozitivnog u dječjoj naravi, jednom kada ona odrastu. Parobrodi su simbol dječjeg interesa, koji će nestati s vremenom. Ova pjesma popričano je sjetna zbog ovakvih pjesničkih slika. Pjesnikinja odlično kombinira sjetne motive s veselim. Ipak, i jedni i drugi na kraju stvore neoptimističnu atmosferu, kakvom pjesnikinja smatra život.
Vesna Parun biografija
Vesna Parun rođena je 1922. godine na otoku Zlarinu kod Šibenika. Otac joj je bio općinski činovnik, porijeklom s otoka Prvića, ali mu je posao bio nestalan i često bi ostajao bez namještenja, zbog čega su se kao obitelj često selili. Majka joj je bila sa Šolte. Obitelj Parun bila je brojna, s čak četvero djece, pa je djetinjstvo Vesne Parun obilježila oskudica, glad i siromaštvo. Parun u kasnijim svojim intervjuima ističe da se baš zbog toga počela baviti poezijom jer je odmalena utjehu tražila u pjesmama, kako čitajući ih, tako i pišući. Zbog teških uvjeta života, Paun je kao dijete mnogo vremena provodila sa svojim tetkama u Splitu, Šibeniku i Biogradu na Moru.
Parun je osnovnu školu završila na otoku Visu, nakon čega je upisala gimnaziju najprije u Šibeniku, a onda u Splitu, gdje je i maturirala 1940. godine. Budući da je bila odlična u školi, već je s 14 godina počela podučavati drugu djecu i od toga zarađivati, čime se i uzdržavala. Iste godine kada je maturirala, upisala je romanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, koju je morala prekinuti zbog početka Drugog svjetskog rata.
Za vrijeme rata, Parun je živjela najprije u Splitu, a onda se 1942. vratila u Zagreb jer je otac dobio posao u općini u Sesvetama. U to vrijeme brat joj je poginuo u ratu na strani partizana. Vesna Parun već je tada počela imati problema sa zdravljem. Nakon rata upisala je studij filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 1947. godine na radnoj akciji izgradnje pruge, oboljela je od tifusa. Istovremeno je njen ljubavnik uhićen, nakon čega je otišao i oženio se drugom, zbog čega je Parun ponovo oboljela. Prekinula je studij, a 1962. se odselila u Bugarsku, gdje se udala, ali kasnije i razvela.
Nakon povratka iz Bugarske, Vesna Parun živjela je uglavnom u Zagrebu, gdje je postala priznata pjesnikinja i slobodni književnik. Živjela je u zagrebačkoj Dubravi i u starosti zahtijevala od Grada da joj da stan bliže Centru. Grad Budva u Crnoj Gori ponudio joj je smještaj u svome gradu, što je Parun odbila. Nakon što je pala i slomila kuk 2000. godine, preselila se u Stubičke Toplice, gdje je također nastavila s pisanjem. Tamo je i umrla 2010. godine, s 88 godina.
Za života je Vesna Parun dobila brojna priznanja i nagrade za svoje stvaralaštvo, među kojima su i Nagrade Matice hrvatske za zbirke pjesama, nagrade Vladimir Nazor, Tin Ujević i Grigor Vitez i Europska književna nagrada KOV.
Autor: V.B.
Komentariši