“Prodavač osmijeha” roman je za djecu Huseina Derviševića, objavljen 1983. godine. Ovaj roman je 1984. godine dobio nagradu za knjigu godine u Bosni i Hercegovini. Doživio je više izdanja te prijevode na više jezika.
Glavnik lik u djelu dječak je neobična imena – Ha-ha-ha. Dječak je živio sa svojom porodicom lijepim životom, u jednom tihom gradiću. No, dječaku je uvijek smetao svijet odraslih, svijet kojeg nije mogao razumjeti. Smatrao je da se odrasli ni međusobno dovoljno ne razumiju te da su previše ozbiljni i ljuti. Ono što mu je najviše smetalo bio je međusobni prezir koji su odrasli osjećali.
Dječak se družio samo sa Fler, djevojčicom istog uzrasta i razmišljanja. Ha-ha-ha je zato odlučio pronaći Zemlju vječnog djetinjstva. Želio je povesti i Fler sa sobom. U toj zemlji napravio bi kuću iz snova, gdje bi njih dvoje vječno ostali djeca. Zamislio je da bi u toj zemlji mogao raditi kao prodavač osmijeha djeci, ali svoj osmijeh ne bi prodavao za novac, već za lijepu riječ, razgovor ili neku pjesmu.
Na tom putu Ha-ha-ha je doživio mnoge avanture. Upoznao je mnogo ljudi, neke biljke i životinje, te prilikom tih poznanstava shvatio je da i biljke i životinje imaju moć govora, pa se i s njima može razgovarati.
Ha-ha-ha je putovao sve dok nije došao do raskrsnice na kojoj je morao izabrati put. Izabrao je Put Sreće jer je vjerovao da će ga taj put najprije odvesti do Zemlje vječnog djetinjstva. Na putu je prvo upoznao poljskog miša Floa koji mu je dao dvije suze za zaštitu na njegovom putovanju. Sreo je i vodenog miša Kloa koji mu je dao upute kuda treba ići. Ha-ha-ga je upoznao i dječaka njegova uzrasta, ali ne dovoljno hrabrog da krene s njim. Upoznao je i crkvenog miša Žmuka koji mu je dao korisne savjete, ali samo ako ih i primijeni.
Bilo je tu još mnogo životinja, biljaka i čudnih ljudi koje je Ha-ha-ha na svom putu upoznao. No, najdirljivije poznanstvo bilo je s autorom ovog djela. Dječak je shvatio da je to bio susret sa samim sobom. Njih su dvoje zajedno putovali dva dana, a trećeg su se morali razići. Dječak je počeo plakati, ali autor mu je onda objasnio da djeca imaju svoj put, a odrasli svoj i zato se moraju rastati.
Dječak je nastavio Putem Sreće, dok je autor (odrasli Ha-ha-ha) nastavio Putem Mudrosti. Autor je pretpostavljao da je Ha-ha-ha već našao Zemlju vječnog djetinjstva i da tamo uživa, pa više nije želio misliti na njega. Čim bi počeo misliti na njega, počeo bi mu jako nedostajati.
Vrsta djela: roman za djecu
Mjesto radnje: Put Sreće
Vrijeme radnje: dječakovo djetinjstvo
Kratak sadržaj
Dječak imena Ha-ha-ha imao je mamu i tatu te brata i dvije sestre s kojima je živio lijep život u jednom tihom gradiću, gdje se nikad ništa nije dešavalo. Imao je Ha-ha-ha i prijateljicu Fler s kojom je dijelio snove. Obećao joj je da će pronaći Zemlju vječnog djetinjstva, gdje će zajedno imati kuću kakvu je zamislio.
Ha-ha-ha je bio nasmijan dječak. Shvatio je da je svijet odraslih previše ozbiljan za njega, stoga je odlučio otići. Samo je Fler rekao da odlazi, jer nije želio da itko drugi zna za njihovu tajnu. Otišao je iz grada, a roditeljima je ostavio pismo u kojem kaže da ga ne pokušavaju pronaći jer će biti daleko. Vjeruje da će pronaći ljepšu zemlju od ove koja pripada odraslim osobama.
Hodao je Ha-ha-ha dugo i nikako se nije zaustavljao, sve dok na jednoj livadi nije primijetio bijele cvjetove. Išao je od jednog do drugog, sve dok ga jedan cvijet nije upitao je li on pčela. Dječak je bio ljut i iznenađen što biljke imaju moć govora. Cvijet mu se predstavio. Bila je to Bijela Rada. Ha-ha-ha je objasnio da on ne spada u porodicu insekata, već ljudi. Ljudi ne žive na livadi, već u kućama. Mahnuo je Bijeloj Radi jer je morao nastaviti svoj put.
Putem je Ha-ha-ha razmišljao o Zemlji vječnog djetinjstva. Pokušavao je zamisliti kako ta zemlja izgleda, što se u njoj događa i tko vlada njome. Mislio je kako bi u toj zemlji mogao biti Prodavač osmijeha. Osmjehe bi mogao prodavati djeci koja ne znaju da se lijepo smiju ili koja taj dan ne bi bila raspoložena za osmijeh. Svoj osmijeh on ne bi prodavao za novac, već za lijepu riječ, razgovor ili neku pjesmu.
Putem je Ha-ha-ha susretao još mnogo biljaka s kojima bi razgovarao, ali nitko ga nije znao uputiti prema zemlja u koju on želi stići. Ipak, svi su ga uvjeravali da ta zemlja postoji. Išao je dalje sve dok nije došao do raskrsnice koja je pokazivala tri pravca: Put Mudrosti, Put Srca i Put Sreće. Dječak je smatrao da Put Mudrosti pripada odraslima, a za Put Srca nije imao dovoljno hrabrosti, stoga je odlučio krenuti Putem Sreće. Mislio je kako bi na tom putu mogao steći i hrabrost i mudrost.
Na Putu sreće dječak je sreo poljskog miša imena Flo. Dječak je mogao razumjeti miša, a miš mu je objasnio da samo djeca mogu razumjeti ono što životinje, trave ili oblaci govore. Ha-ha-ha je objasnio Mišu da mora naći Zemlju vječnog djetinjstva i tamo odvesti djevojčicu Fler je ni ona ne želi odrasti, kao ni on. Miš mu je dao svoje dvije suze koje dječak može iskoristiti ako naiđe na opasnost. Rekao mu je da kraj jedne rijeke živi njegov rođak Klo, riječni miš koji bi mu mogao reći nešto više o Zemlji vječnog djetinjstva.
Do miša Kloa dječak je trebao prijeći sedam žitnih polja. Kako ne bi mislio na umor, Ha-ha-ha je mislio na Fler. Što je više putovao, više je mislio na nju. Ona mu je davala snagu da nastavi dalje. Na putu ga je zaustavio jedan konj, ždrijebe i molio Ha-ha-ha-a da mu ispriča priču. Konj je inzistirao da čuje priču o Snježani, vuku i sedam patuljaka. Ha-ha-ha mu objasni da u toj priči nema patuljaka. Ispričao mu je priču, a konj je bio presretan jer je sada, kada je znao priču, mogao u nju da ubaci i vuka koji neće nikoga povrijediti.
Ha-ha-ha mu je objasnio da nema više vremena pričati priče, jer mora stići u Zemlju vječnog djetinjstva. Potom mu se konj ponudio da ga odvede na svojim leđima. Jurio je koliko je mogao i odveo ga do rijeke te mu poželio svu sreću. Ha-ha-ha mu se velikodušno zahvalio.
Ha-ha-ha je već bio kod rijeke i budući da joj je prišao veoma blizu, okliznuo se i pao u rijeku. Ha-ha-ha nije znao plivati i osjećao je da je u opasnosti. Stoga je izvadio jednu suzu iz džepa. Ubrzo se našao na obali, a iz vode ga je spasila jedna riba i to po volji poljskog miša. Ha-ha-ha je bio zaprepašten što ta riba može da priča. Objasnila mu je da samo djeca mogu čuti riblji govor, a odrasli nikako. Riba mu je rekla da se njegova Zemlja vječnog djetinjstva nalazi iza jedne rijeke, ali nije znala koje. Dala mu je savjet da ne odustaje, jer će pronaći ono što traži, samo ako bude dovoljno uporan.
Noć se već spustila, a Ha-ha-ha je bio umoran i gladan. Pojeo je ogroman sendvič kojeg je ponio od kuće. Nakon toga pokušao je pronaći Kloa, ali bezuspješno. Tada mu se javila zelena žaba i poželjela dobrodošlicu u Zemlju bajku. Ali Ha-ha-ha nije želio biti u Zemlji bajki. Žaba mu je objasnila da je ona realista i da njegova Zemlja vječnog djetinjstva ne postoji. Ha-ha-ha se više nije želio družiti s njom. Žaba je otišla, a ni Ha-ha-ha više nije mogao izdržati, a da ne zaspe.
Dječaka je probudio Klo, vodeni miš. Ha-ha-ha se uplašio, jer nije znao tko ga je probudio, pa je bacio još jednu suzu poljskog miša. Nije bilo potrebe za tom suzom bez koje je ostao iz straha, jer Klo je bio dobronamjeran. Klo mu je rekao da ga je dugo tražio, ali neka nastavi spavati, pa će razgovor nastaviti ujutru.
Ujutru je Ha-ha-ha objasnio mišu da ne želi biti poput odraslih, jer oni nemaju razumijevanja i međusobno se preziru. Prave se važni i često su okrutni baš zbog toga što misle da su važni, mada nisu ni svjesni koliko ih životinje, cvijeće, pa i drugi ljudi preziru. Dugo su Klo i Ha-ha-ha razgovarali. Klo mu je objasnio da ne zna gdje je Zemlja vječnog djetinjstva, ali imao je rođaka Žmuka, crkvenog miša, najsiromašnijeg i najmudrijeg među miševima koji bi mogao znati gdje je ta zemlja.
Žmuka je živio par rijeka dalje, u nekoj napuštenoj crkvi na brežuljku. Prije nego je stigao do crkve, Ha-ha-ha je sreo jednog Dječaka. Taj Dječak živio je sam pored rijeke, u svojoj kućici s dvije prostorije. U jednoj prostoriji živio je on, a u drugoj su živjele njegove četiri kokoške. Dječak je morao svaki dan praviti nasip kako rijeka ne bi došla do njegove kuće, a kokoške su ga svaki dan razvaljivale.
Dječak je tražio savjet od Ha-ha-ha, jer nije znao kako da spriječi kokoške da diraju njegov nasip. Ha-ha-ha mu je rekao da napravi tako čvrst nasip koje kokoške ne bi mogle razvaliti. Šljunak kojim je do sada gradio nasip mogao bi zamijeniti kamenjem.
Dječak Ha-ha-ha je stigao do crkve, gdje mu je jedna ruža dala svoj trn koji otključava crkvena vrata. Bez njega dječak ne bi mogao stići do Žmuka. Ha-ha-ha je otključao vrata, a u crkvi se nalazio Žmuk. Žmuk mu je dao tri savjeta, ali ti savjeti će biti korisni samo ako ih Ha-ha-ha prihvati. Oni su:
1. “Jedini ispravan put je onaj put koji odabereš jer dovoljno vjeruješ u njega.”
2. “Želiš li uistinu da nađeš ono što tražiš, to ćeš sasvim sigurno i naći.”
3. “Na cilj ćeš stići samo onda kada cilj budeš prepoznao.”
Žmuka je dječaku rekao da se na Put Sreće skreće na sjever te da će na tom putu susretati i ljude. Neće svi ljudi koje sretne biti dobri, ali Žmuk mu je objasnio da krene mudro i da se ne plaši ljudskih stvorenja. Zlo koje oni čine samo mu može pomoći da prevaziđe takve ljude. Ha-ha-ha je prihvatio savjet da se sjeti dobrote bilja i životinja ako se nađe u nekoj nevolji i da će mu tada biti lakše. Rastali su se i Ha-ha-ha se zahvalio crkvenom mišu na tolikim savjetima. Čak je i crkvena ruža bila tužna kada je Ha-ha-ha došao oprostiti se od nje. Dala mu je svoj trn za uspomenu.
Ha-ha-ha je nastavio svoj put na sjever, prema uputama crkvenog miša. Naišao je na jednu osvijetljenu kuću. Ispred je bio veliki crni pas s velikom crvenom mašnom. Pas je rekao da mu je tu mašnu zavezala njegova gospodarica koja je uvjerena da je prava ljepotica. Ha-ha-ha je bio pospan. Pas mu je rekao da uđe u kuću gdje će ga njegova gospodarica primiti. Sve što treba je pretvarati se da joj se divi.
Ha-ha-ha je ušao u kuću u kojoj je bila gospođa s lepezom u ruci. Ha-ha-ha joj se morao malo diviti prije nego ga je pustila da zaspe i odmori se. Gospodarica se čudila kako je dječak prošao pored njenog psa. Ha-ha-ha joj je objasnio da je on jako vjerovao u njenu ljepotu pa je pas to osjetio, zato ga je odmah pustio u kuću. Gospodarica je bila oduševljena dječakom. Čak je žalila što neće ostati kod nje.
Ujutru se Ha-ha-ha pozdravio s njenim psom Florijanom i nastavio dalje svoj put. Kako je već poprilično dugo putovao, sjeo je ispod jednog drveta te pojeo sendvič i jabuku. Na granu je sletio gavran s kojim se dječak upoznao. Gavran je zaključio kako Ha-ha-ha ima smiješno i neobično ime. Dječak je rekao gavranu da je njegov cilj pronaći Zemlju vječnog djetinjstva. Gavran je čuo za tu zemlju, u svom životu sreo je puno ljudi, biljaka i životinja koji su vjerovali da ona postoji i da će ih tamo odvesti Put Sreće. Gavran nije znao ništa više od toga, jer gavrani su glupe životinje, žive dugo i samo se dosađuju. Ha-ha-ha ga je tješio ubjeđujući da su gavranovi vrjedniji nego što on to misli. Međutim, gavran je odletio ne vjerujući dječakovim riječima.
Sljedećeg jutra dječak je susreo jednu staricu. Starica je sjedila ispred svoje kuće, tek nešto veće od kokošinjca. Starica je nešto mrmljala u sebi i brojala na prste. Dječak joj je prišao i pitao što to ona broji. Starica je objasnila da ništa ne broji, već računa na prste. Neka je ne ometa jer bi mogla pogriješiti u računanju, a računa koliko će dugo živjeti ako bude živjela beskonačno. Dječak se nasmijao jer je vjerovao da nitko ne može živjeti beskonačno, međutim, starica je bila ubijeđena da je sve moguće ako se dovoljno u to vjeruje.
Ha-ha-ha se nije mogao dugo zadržavati kod starice, pa je nastavio dalje svoj put. Naišao je na grupu djece koja su mu izgledala tako neobično da nije odmah mogao povjerovati u to što vidi. To su bila djeca koja se nisu nigdje uputila, već su bježala od kuće. Jedna djevojčica upitala je Ha-ha-ha-a da li i on negdje bježi. Odgovorio je da nigdje ne bježi, već samo traži ono u što vjeruje. Ispričao je sve detalje i ostaloj djeci. Ha-ha-ha ih je pozvao da mu se pridruže. Međutim, djeca su to odbila jer bi ih roditelji tražili, a morali su ići i u školu. Oni su se bar nekako uspijevali dogovoriti s odraslima, za razliku od Ha-ha-ha-a.
Ispratili su Ha-ha-ha do prvog šumarka, ali nisu dalje pošli za njim. Ha-ha-ha nije volio razmaženu i nedovoljno hrabru djecu, pa mu je u jednu ruku bilo drago što nisu krenuli s njim. Ha-ha-ha je krenuo dalje i nije dugo vremena prošlo, kada je naišao na još jedan ljudski posjed.
Pripadao je nekom čovjeku koji se stalno smijao i hranio tri miša, veoma slična dječakovim mišjim prijateljima. Čovjek je tražio da ga Ha-ha-ha pozdravi tri puta jer je on živio u znaku magičnog broja tri. Ha-ha-ha se čudio kako odrastao čovjek može živjeti sam i pričati s miševima, jer je mislio da samo djeca mogu pričati sa životinjama i biljkama. Miševi su mu rekli da oni i jesu njegovi prijatelji. Oni su sjena njegove prošlosti i tu su da ga opomenu ako skrene s Puta Sreće. Ha-ha-ha se na kraju tri puta pozdravio s neobičnim čovjekom i miševima te nastavio put preko brda.
Ha-ha-ha je došao do nekog sjenika i sjeo da se odmori. Kada se probudio, pored njega je bio neki čovjek. Taj čovjek bio je sam autor. Objasnio je Ha-ha-ha-u da zna sve o njegovoj Zemlji vječnog djetinjstva. Ha-ha-ha je bio znatiželjan i nestrpljiv, pa je upitao autora gdje se nalazi ta zemlja. Autor mu je objasnio da se ta zemlja nalazi u njemu i ispred njega, a može je prepoznati samo ako dovoljno vjeruje u nju. Ha-ha-ha je bio zadovoljan njegovim odgovorom.
Budući da je i autor krenuo na sjever, dječak ga je zamolio da dio puta putuju zajedno. Sljedeću noć su proveli u jednoj napuštenoj šumskoj kolibi u kojoj su se osjećali kao da su sami na planeti. Ha-ha-ha se cijelu noć prevrtao i u snu dozivao Fler. Autor ga je ujutru pitao da mu objasni tko je Fler, na što mu je dječak rekao da je to jedna djevojčica koju namjerava odvesti u Zemlju vječnog djetinjstva, nakon što pronađe tu zemlju.
Dok su nastavljali svoj put, dječak nije ni slutio da je to bio njegov susret sa samim sobom, onim od prije mnogo godina. Putovali su zajedno dva dana, a trećeg dana morali su se razići. Stigli su do jedne raskrsnice, gdje je dječak počeo plakati. Htio je nastaviti put sa svojim novim prijateljem. No, on mu je objasnio da djeca imaju svoj put, a odrasli svoj. Dječak je krenuo Putem Sreće, a odrasli čovjek, autor, Putem Mudrosti. Više se nikada nisu vidjeli.
Autor je pretpostavljao da je Ha-ha-ha već našao Zemlju vječnog djetinjstva i da je tamo doveo Fler. Vjerovao je da se tamo zajedno igraju i smiju, a da Ha-ha-ha radi kao prodavač osmijeha. Autor više nije želio misliti na Ha-ha-ha-a jer kada bi mislio na njega, počeo bi mu jako nedostajati.
Likovi: dječak Ha-ha-ha, Fler, miševi Flo Kloa i Žmuka, baka, autor
Analiza likova
Dječak Ha-ha-ha – bio je to dječak koji je imao mamu, tatu, brata i dvije sestre. Živio je s njima lijep život u jednom tihom gradiću. Međutim, dječak nikada nije mogao razumjeti odrasle, njihovu ozbiljnost, nerazumijevanje, a pogotovo nije mogao shvatiti zašto se međusobno toliko preziru. Ha-ha-ha je bio jako hrabar i snalažljiv dječak zato što se sam uputio u potragu za Zemljom vječnog djetinjstva. Na tom putu je upoznao mnoge ljude, biljke i životinje.
Ha-ha-ha je imao dobro srce i bio je jako naivan, ali je ostao čvrst u svojim uvjerenjima da postoji mjesto na svijetu u kojem nema loših osoba ni nesreća. Čvrsto je vjerovao u ljubav i sreću. Sve je učinio da pronađe tu zemlju kako bi tamo doveo Fler i s njom ostao živjeti na mjestu gdje bi mogli vječno ostati djeca. Samo tamo bi zauvijek mogli biti sretni i spokojni.
Husein Dervišević biografija
Husein Dervišević rođen je 1948. godine u Bihaću. Kao dijete nikada nije ni slutio da će postati pisac, tim više jer je kao mali dječak bio nepismen. Imao je mnogo želja o tome što će biti kada poraste, od slikara do glumca.
Završio je gimnaziju jer je vjerovao da će mu ona omogućiti lakši upis na studij glume. No, nije uspio završiti gimnaziju pa se okrenuo pisanju i čitanju knjiga. Svi su ismijavali njegovo pisanje, od prijatelja do profesora. Čak su mu dali i pogrdan nadimak Poeta. Ali, on nije odustajao.
U početku je pisao novinske članke, ali je prije svega bio je redakcijski “potrčko” i obavljao je poslove koje nitko drugi nije želio obavljati. Tadašnji urednik nagovorio ga je da umjesto članaka počne pisati priče. Iako je uredniku svaki dan dostavljao novu priču, nijedna nije završila u listu, već u smeću. No, Dervišević je imao je sreću pa je sreo jednog pjesnika koji je prepoznao njegov talent i od tada je njegova karijera krenula uzlaznom putanjom.
Počeo je surađivati s mnogim listovima i časopisima za djecu, gdje je objavljivao poeziju i prozu. Pjesme su mu prevođene na više jezika, među kojima su bili i engleski, talijanski, mađarski i turski., te je višestruko je nagrađivan za svoje radove.
Za roman “Prodavač osmijeha” Dervišević je 1984. godine primio nagradu za knjigu godine u BiH. Roman je doživio više izdanja i prijevoda na više jezika.
Knjige koje je Dervišević objavio su: “Praznik”, “Nigdina”, “Kad me uzme luda rima”, “Napasne basne”, “Medvjed ima dječje srce”, “Verlen u autobusu GSP”, “Prodavač osmijeha”, “Grob-mladoženja i druge priče”, “Trojanska jabuka”, “Ćuti i plivaj”, “Nezgodne zgode Malca i Bleska”, “Samo jednom se ljubi” i “Zebra u gradu nije životinja”.
Autor: M.Š.
Komentariši