Roman “Proljeća Ivana Galeba” pripada modernoj prozi koja se u europskoj književnosti javila u prvoj polovici dvadesetog stoljeća. Umjesto da stavlja naglasak na fabulu, što je u skladu s tradicijom, Desnica premješta radnju u čovjekovu svijest. Time se opredjeljuje se za defabulativni roman.
Pripovjedač umjesto fabule stvara psihičke sadržaje što je imanentno monološko- asocijativnim romanima. U takvom romanu prevladavaju razmišljanja i predodžbe. Desnica u romanu iznosi i tvrdnje i zaključke, a ti su elementi sastavni dio eseja pa je ovdje riječ i o romanu- eseju. Također u tematskom smislu Proljeća Ivana Galeba su i roman struje svijesti jer je svijest Ivana Galeba najvažnija tema.
Ivan Galeb provodi godinu dana u bolnici na liječenju, taj period je objektivno pripovjedačko vrijeme i u to vrijeme su smješteni bolničarka, Radivoj i general. Unutar tog vremena Ivan se prisjeća prošlosti i stvara subjektivno doživljeno vrijeme. Prisjeća se djetinjstva, dječaštva, odrastanja. Tom vremenu pripadaju likovi: Bućko, Ivan, Petar, Mate, djed, majka, učitelj violine, fra Anđelo i drugi. Iz iznesenih detalja, čitatelj može rekonstruirati život glavnog lika, budući da nema klasičnog zapleta ni radnje, a sami događaji nepovezano se prepričavaju.
Ovaj roman sastoji se od 73 poglavlja. Prvi put je objavljen 1957. godine, s podnaslovom “Igre proljeća i smrti”. Tekst romana nastajao je skoro 20 godina, tako da sadrži sve piščeve misli, promišljanja, strahove i zaključke koji su ga okupirali u tom dugom razdoblju.
Vrsta djela: moderni roman
Vrijeme radnje: period od proljeća 1936. Do proljeća 1937.
Mjesto radnje: bolnica
Kratak sadržaj
Ivan Galeb je u bolnici. Završena je operacija i polako se oporavlja. Promatra ljude kroz prozor i prisjeća se kako je to volio raditi u djetinjstvu. Galeb opisuje kuću u kojoj je odrastao. Riječ je o kamenoj dvokatnici s balkonom i s gvozdenim kukama. Pred kućom je mala čistina s četiri kržljava bagrema. Stan u kući je bio podijeljen uzdužno dugim hodnikom. Taj hodnik bio je razmeđe između dvaju carstava, gdje su se ukrštavali svjetlost i sjena. Prostorije prema moru bile su svijetle i vedre, poplavljene suncem i na toj strani kuće slijevao se kućni život. Lijeva strana bila je sumračna, prelivena plavkastosivim osvjetljenjem, sjenovita i u tim sjenovitim sobama većinu svog vremena provodile su Galebove tetke. U tom hodniku Ivan Galeb proveo je većinu svoga djetinjstva. Prema njegovim sumnjama od tamo mu je u životu ostala vječita dvojnost. U životu je sve dijelio na zonu svjetlosti i zonu sumraka. Ta podijeljenost je sada njegov način promatranja stvari, odnosno promatranje da li se nešto u životu javlja u jednome ili u drugom osvjetljenju. Ivan Galeb vjeruje da se upravo u toj naizmjeničnosti sastoji život.
U prizemlju kuće nalazila se djedova pomorska agencija. Bila je to velika popločana prostorija, pregrađena staklenim ošitom s prozorčićima. Na zidu su visjele dvije geografske karte, ispred kojih je Ivan Galeb proveo nebrojeno sati. Nakon opisa prostorije, slijedi opis djeda. On je bio snažne, zdrave prirode, energičan poslovan čovjek i nimalo sentimentalan. Čista djedova suprotnost bila je Galebova baka. Ona je krhka i bolećiva, slabo otporna na život, ali Galeb navodi kako je zahvalan i takvoj baki jer ima osjećaj da bi bez njenih slabosti, koje je možda i on naslijedio, prošao kroz život zazidanih ušiju i s neprobojnom opnom na očima. Taj zaključak ga navodi na razmišljanje o ljubavi koju bi svatko trebao osjećati prema samome sebi. Pretpostavljati nekakvo drugo, dočaravano “ja” svome istinskome, značilo bi pretpostavljati uobraženo realnome, a to nije stvarno niti zdravo. Jednako tako, tvrdi Galeb, ljudi vole i svoje krize i lomove. Neki se čak i vrijeđaju kad im se oni ne priznaju.
Kad na paviljonu preko puta otvore ili zatvore jedan prozor, u Galebovoj sobi se na trenutak vidi odbljesak sunca, što ga podsjeti na jednu svjetlosnu igru iz djetinjstva, koja mu je donosila neiscrpne radosti. Ivan Galeb prepričava kako je, igrajući se, zarobio u ogledalu zračicu sunca. Odrazio ju je s male površine stakalca negdje vani. Ta svjetlost tako bi pridavala pokret ukočenim predmetima i osmijeh tužnim ljudskim stvarima.
Pripovjedač nam otkriva kako oca nije upamtio, osim iz pričanja koja je o njemu iz djetinjstva upamtio i možda još više iz prešućivanja. Iz brojnih njegovih fotografija, iz raznih životnih doba, koje ja pronašao u albumu, satkao je njegov lik. Zbog toga i danas ima osjećaj da ga je u životu poznavao. Otac mu je zadao mnogo jada u djetinjstvu. Bio je pomorac, mlad, veoma lijep čovjek, s odrazom tužne ležernosti u svijetlim očima. Jedva primjetan, blagi osmijeh bezbrižnosti, titrao bi mu na usnama. Plovio je nekoliko godina kao zapovjednik na jedrenjaku Margarita i zaglavio na moru dok je Ivan još bio u povojima. Bilo je mnogo govorkanja oko razloga njegove smrti, ali Ivan je smatrao da je najvjerojatnija priča da je obolio od zapetljaja crijeva i umro. Ipak, kasnije se daje naslutiti da je otac našao novu ženu, da živi u Južnoj Americi i ima novu obitelj. Pripovjedač smatra kako takvi ljudi nikako ne bi trebali imati djece. Dalje navodi kako ipak ne mrzi svoga oca. Možda ga čak pomalo i voli, ali voli ga onim nezainteresiranim i nepomućenim osjećajem, kojim volimo u suštini indiferentne stvari.
Jedno poglavlje posvećeno je majci Ivana Galeba, koja je potjecala iz nešto boljih pučkih redova. Njen otac imao je mali mlin za buhač (biljka čiji se cvijet melje u žutu prašinu, koja se upotrebljava protiv komaraca i biljnih štetočina) i uživao glas mirna i čestita čovjeka. Majku je zapazio otac, zaljubio se u nju, začeo s njom Ivana Galeba pa opet odlutao morima. Poslije toga se više nije nikad vratio, zbog smrti ili nove obitelji. Njegova majka je unatoč tome i dalje ostala zaljubljena u njega, ali ga gotovo nikad ne bi spominjala i obarala bi oči kad bi ga drugi spomenuli. Majka je bila tiha žena, koja je duboko skrivala svoje osjećaje, nikada ne dopuštajući da izbiju na površinu, pogotovo ne u eksplozivnim izljevima. Bila je dobra, strpljiva žena i sa svakim se dobro slagala. Umrla je naglo, u nekoliko dana, od upale pluća, poslije jednog izleta kada je Ivan Galeb bio još dječak. Majčina smrt ostavila je dubok trag praznine u Ivanu Galebu.
Sav kućni život odvijao se u blagovaonici stana, tako da su se sve presudne stvari za obitelj odvile u tom prostoru. Tu bi se čitava obitelj okupljala svakog obroka, a tetke bi uvijek dolazile posljednje. Ivan Galeb opisuje svoje tetke. Kaže kako pojedina od njih kao da nije bila čitava stvar za sebe, već samo polovina jedne dvojne stvari. Kao da su na svijet gledale i doživljavale samo jednim parom očiju. Iako je godinama živio s njima, Ivan Galeb nije razvio u sebi gotovo nikakve osjećaje prema njima.
Salon u kući se rijetko kad otvarao. Posjetioci i gosti primali bi se u blagovaonici. Ivan Galeb u ovom poglavlju iznosi svoje saznanje kako svi mi gotovo uvijek više ili manje stiliziramo naše duševne patnje. Sam pripovjedač nije podnosio taj salon, čija je zidna tapiserija isprepletenih plavih i žutih šara, pokretala fizičku mučninu u njegovu želucu. U taj bi se salon ipak sklanjao kad bi mu zbog nečega postalo neizdrživo u kući. U blagovaonici je gotovo čitav dan vrijeme provodio pripovjedačev boležljivi stric, koji je bio nekoliko godina mlađi od njegova oca. Većinu vremena provodio bi promatrajući dolazak parobroda. Malo po malo je gubio vlast nad kretnjama tijela i na kraju umro.
Ivan Galeb se na trenutak vraća u sadašnjost i iz te perspektive komentira vrijeme. No uskoro kreću nova prisjećanja na djetinjstvo. Navodi kako se često u djetinjstvu zamišljao kao drvo i činilo bi mu se kako točno osjeća ono što osjeća drvo, samo što ono nije toga svjesno i ne zna to izraziti. Ponekad bi želio biti samo drvo kako bi živio njegovim slijepim, duboko čulnim životom. Ivan Galeb razmišlja o tome kako u životu potpuno zaboravimo na pejzaž, potpuno izgubimo vezu sa stablima, s prirodom oko nas i zanima nas samo čovjek. Ali u starosti opet osvijestimo prirodu.
Sljedeće jutro u sobu Ivana Galeba ušao je mladi doktor i dva bolničara kako bi iznijeli drugi krevet. Kasnije u poglavlju saznajemo da je Ivan Galeb glazbenik i da je u bolnici završio nakon nesretnog slučaja koji se dogodio na izletu, gdje je ozlijedio ruku. Time si je upropastio daljnju karijeru glazbenika, upravo kad je stajao na pragu slave.
Pripovjedač navodi kako je prošlu noć, ležeći u mraku, proveo nastojeći se prisjetiti slikarije blagovaonice iz djetinjstva. Vidio bi pred očima u tančine jasne slike s fantastičnim pticama, ukrasne vijence voća i cvijeća, a u sredini je bila kućica u vrtu. Ostale prostorije u kući bi se krečile, ali blagovaonica nikada, samo kako bi se očuvale te slike. U blagovaonici bi se okupljali djedovi prijatelji i suradnici iz općine. Uglavnom bi raspravljali o komunalnim poslovima i o svjetskim događajima. Ivan Galeb bi redovno prisustvovao tim sastancima i slušao njihove razgovore, danima kada nije bilo sunca pa djeca iz rodbine i susjedstva ne bi došla na igranje.
Ivan Galeb prisjeća se žene koja mu je prvo bila dojilja, a nakon toga je i dalje ostala u njihovoj kući, postala mu dadilja i najmilije društvo. Prisjeća se jednog dana, kad ga je odvela u sobu u kući koja je uvijek bila zaključana jer je pripadala bakinom mrtvom bratu. U sobi je bio nedovršen portret dječaka. Ivan Galeb je upitao dadilju ima li koga u sobi, na što mu ona u šali odgovori da je tu Bućko. Nakon toga Bućko postaje Galebov prijatelj.
Ivan Galeb se sjeća kako bi mu se navečer pred spavanje najjače razigravala mašta. Tada bi osjetio nepoznat nemir koji bi se javio na pragu svijesti, kao nagovještaj jedne kataklizme. Bio bi obuzet slutnjom da negdje van našeg uskog kruga postoji jedan drugi prostor, teče drugo vrijeme i tamo bi se bez njega događala svakakva zbivanja. Taj osjećaj da postoji drugi prostor i drugo vrijeme, u njemu bi stvarala neki mučan nesrazmjer, bolnu podvojenost bića. Tad se javila potreba za sveprisutnošću, želja za bivanjem u samom središtu događaja.
Ivan Galeb govori o smrti iz perspektive djeteta. Tvrdi da se djetetu smrt priviđa kao nemogućnost, kao čisti besmisao jer je osjećanje vlastitog bića u djetetu tako jako, da stvara osjećaj neuništivosti. Također, djetinje “ja” ne podnosi negacije. Pomisao prestanka je tada jednostavno nespojiva s osjećajem postojanja jer je njegova suština upravo u tom vidu neuništivosti i osjećaju vječnosti. Prema djetetu, kaže Ivan Galeb, smrt je samo za druge i ako umre netko drugi, umrla je samo jedna jedinka. Ako umremo mi, to je sasvim drugačije jer u čitavom Svemiru postoji samo jedno “ja”.
Kada bi vrijeme bilo oblačno i kad nije bilo igre u hodniku ili pričanja o Bućkovim zgodama, kada bi Ivanu Galebu dosadili razgovori staraca u blagovaonici, lunjao bi po tavanu. Tavan je bio ispunjen sanducima starih prepiska, odjeće, istrošenih predmeta svakodnevne upotrebe, kojih se iz sentimentalizma nikada nisu riješili. Ivan Galeb to objašnjava osjećajem da čovjek ubrzo počne sumnjati u realnu opstojnost svog osjećaja, ako je ne dokazuju materijalni predmeti koji ga u sebi otjelovljuju. Za Ivana Galeba tavan je staretinarnica smrti, pohranitelj materijaliziranih uspomena. U tom se potkrovlju na neki način rodila Galebova umjetnost. Među hrpom neiskoristivih stvari našao je staru dječju violinu koja je pripadala bakinom mrtvom bratu. Nakon toga, Ivan Galeb često se vraćao na tavan kako bi zasvirao violinu jer je njen ton uvijek izražavao ono što je on nosio u sebi. Ivan Galeb vjeruje da tek neuspjeh zaokružuje naš život, pa je tako i njegova ozljeda ruke bio samilostan događaj jer je tad već bio dopro do krajnjih granica svojih mogućnosti.
Nedjelja je i vrijeme je posjeta u bolnici. Ivan Galeb siguran je da njemu nitko neće doći u posjetu, tek će tu i tamo neki posjetitelj pokucati na vrata jer su pogriješili sobu. Pripovjedač razmišlja o nedjelji i govori kako ona ima neki svoj posebni, specifični karakter koji se osjeća i razaznaje u svemu. Nedjelja se može osjetiti u zraku i nedjeljom je sunce više sunce, a tišina više tišina nego u druge dane. Naročito je sporo nedjeljno popodne i tada nekad sunčana tišina zna postati nepodnošljiva. Ivan Galeb se prisjeća mladića Egidia koji je svirao trombon i došao u njihovo mjesto u jednoj prekomorskoj opernoj sezoni, ali se zaljubio u jednu djevojku i ostao. Osjećaj nedjelje podsjetio je pripovjedača na Egidia.
Bolničarka koja se inače brine oko Ivana Galeba je otišla na nekoliko dana kući. Pozvali su je zbog smrtnog slučaja u obitelji. Zamijenila ju je bolničarka iz susjednog paviljona. Nova bolničarka je lijepa, sitne, krhke građe, kretnje su joj graciozne i postala je svojevrsna Galebova okupacija tih nekoliko dana. Njeno držanje ga navodi na razmišljanje o ljepoti te dolazi do zaključka kako je ljepota ljepote upravo u njenoj nesvjesnoj samosvijesti, instinktivni ponos na svoje biće i nejasan osjećaj vrijednosti koji dopire iznutra. Tu ljepotu on naziva ljepotom višeg reda. Također navodi da postoji i serijska ljepota, koja je potekla jednostavno iz dobrog soja i nije mogla biti drugačija. Postoji i krhka, labilna ljepota, puna strepnje, u kojoj nešto vječito upozorava na čudo njenog postanka. Takve ljepote je i pripovjedačeva nova bolničarka.
Kako biva stariji, Ivan Galeb se sve više prisjeća svog djetinjstva. Tvrdi kako se elipsa sužuje i svodi prema svome kraju, a pritom se život vraća na početke. Pripovjedač govori kako se krug sužuje i onda nastupa ništa. Također se pita kakvo to ništa što ga očekuje? Ivan Galeb još od djetinjstva zna kako bi želio umrijeti u sunčanom danu jer ga najviše kod smrti plaši mrak koji nastupa. Prisjeća se s jezom godina kada je njime haralo samoljublje, a sad su mu se svi važni i presudni događaji života čine šuplji i mrtvi.
Ivan Galeb pripovijeda kako je probdio duge noći u bolnici, u kontemplaciji o smrti. Tvrdi kako je smrt nešto što nas prožimlje i ispunjava. Sve naše misli rastu nevidljivo iz nje. Ivan Galeb smatra da treba mobilizirati sve ljudske snage na mržnju protiv smrti i prestati doživljavati čak i umiranja. Jedino je smrt i realna jer je ona jedino što nam se u životu stvarno događa. Svi ljudski napori zapravo su vidovi borbe protiv smrti, pokušaji obmane i nijekanja.
Ivana Galeba je uvijek zanimalo pitanje postanka i povijesti religija. Smatra kako je religija jedino područje gdje su se ljudi potpuno predavali, do zadnje misli. u naručje fantaziji i iracionalnome bez susprezanja, s punom ozbiljnošću i s punim uvjerenjem u presudnu važnost svog posla. Ivan Galeb također vjeruje kako ima mnogo bogato raznolikih bogova za sve ukuse. Za Galeba je bog jedan oblik borbe protiv smrti, pokušaj čovjekove samoobmane.
Pripovjedač naglašava kako nikada nije vjerovao u realnost realnoga jer je to nesumnjivo morala biti konstitucionalna greška. Ivan Galeb smatra kako mu je još od djetinjstva ostala ta nesposobnost da razluči između istine i laži, između onoga što se stvarno događa i onoga što se samo zamišlja. Također se pita nije li ono što se samo misli i doživljava, često po nas presudnije od onoga što nam se događa u svijetu vanjskih, objektivnih činjenica.
Pripovjedač iznosi priču o čovjeku koji se ozbiljno zabrinuo za svoje zdravlje. Time se mrcvario mjesecima. Činilo mu se da mu ispod rebara svakim danom raste nekakva nabuhlina. Omršavio je i sasvim propao. Jednog dana javi mu se zamisao o samoubojstvu. Za izvršenje ideje odabrao je jedan balkon, nad dosta prometnom ulicom, u centru grada. Dugo je stajao na tom balkonu i premišljao se. Jednog jutra je to stvarno i učinio. Nakon obdukcije doktori su utvrdili da nije imao rak.
Ivan Galeb se prisjeća jedne zgode iz djetinjstva. Na školskom izletu u brdima, zaglavilo je nesretnim slučajem jedno dijete. Nadvilo se nad jamu, odronila mu se zemlja pod nogom i ono se survalo unutra. Iako jama nije bila previše duboka, dijete je u padu udarilo glavom o kamen i ostalo na mjestu mrtvo. Izlet je prekinut i djeci je naređeno da ne pričaju o događaju. Unatoč tome, vijest se jako brzo proširila. Tom pričom, Ivan se nadovezuje na ranije poglavlje, gdje opisuje kako dječakova majka nije znala što se dogodilo i svi su se snabdijevali kako ona vedro hoda gradom, kao da se ništa nije dogodilo. Pripovjedač zaključuje kako tu nije važno što se dogodilo, važno je naprosto zna li majka tu činjenicu ili ne.
Slabost Ivana Galeba, još od djetinjstva, bila je njegova sklonost filozofiranju. Navodi kako je pročitao sve što je dosad napisao i prasnuo u smijeh. Govori kako gotovo uvijek točno zna što misli i vjeruje, ali da li to što misli i vjeruje doista misli i vjeruje, nikad nije mogao razlučiti. Također izražava kako panično zazire od toga da mu netko ne dobaci kako je kontradiktoran samom sebi. Taj strah vjerojatno osjeća zato što uistinu jest nedosljedan. Ivan Galeb smatra kako se dvije suprotne istine nipošto ne isključuju.
Bolničarka je donijela nekoliko knjiga Ivanu Galebu kako bi skratio vrijeme. Jednu je jedva pročitao do kraja pa ih je ostavio na neko vrijeme, prije nego joj ih vrati. Ivan Galeb navodi kako bi on htio napisati knjigu bez sadržaja, knjigu u kojoj se ništa ne bi događalo. Pričao bi u toj knjizi što god bi mu palo na pamet i povjeravao čitatelju sve što bi mu prošlo mislima i dušom. Tek bi tu i tamo u svakom desetom poglavlju dao naslutiti da se nešto događa ili da će se dogoditi, kako ga čitatelj ne bi napustio. Onda bi mu opet pričao što god bi mu palo na pamet. Ivan Galeb želi pronaći nekakav način, formu u kojoj će slobodno moći pisati što god hoće. Također smatra kako je čovječanstvo već dovoljno odraslo i da mu se ne bi trebalo fabulirati. Za Galebov ukus osnovni je nedostatak novije literature baš to što je nedovoljno intelektualistička.
Jedne godine u kasnu jesen, stigla je talijanska kazališna družina u mjesto gdje je živio Ivan Galeb. Vraćala se s turneje po Jonskim otocima, gdje je doživjela niz neuspjeha i nedaća. Kazališni i koncertni voditelj ih je napustio, tako da su sada ostali napušteni na obali. Održali su nekoliko bezvoljnih predstava i time su bile iscrpljene više- manje sve mogućnosti koje im je to malo mjesto moglo pružiti. Cijelu zimu proveli su u tom mjestu. Kad su potrošili ono što su zaradili predstavama, općina im je dala skromnu pomoć. Uskoro su shvatili da im je isplatljivije skupiti novce kako bi otputovali do sljedeće luke. Kako bi se odužili mještanima, dan prije odlaska pripremili su predstavu. Kratko vrijeme nakon te predstave, umrla je Galebova majka. Uskoro nakon toga Ivan Galeb je napustio obiteljski dom i otišao školovati se u grad. Time, prema pripovjedaču, završava njegovo djetinjstvo.
Ivan Galeb se u dokolici zabavlja praveći planove što sve treba učiniti kad izađe iz bolnice. Nova bolničarka ga svaki dan posjećuje i zastane nekoliko trenutaka kako bi porazgovarali. Uglavnom mu priča o novostima iz mjesta. Bolničarka mu opisuje katedralu i znamenitosti mjesta, a Ivan Galeb joj prešućuje činjenicu kako je upravo pred tom katedralom proveo dječačke godine. I dok bolničarka tako priča o mjestu, Ivan Galeb se upušta u sanjarenja. Prisjeća se događaja iz djetinjstva, povezanih s određenim mjestom. U razgovoru s bolničarkom, pokušao je doznati što se dogodilo s njegovim učiteljem violine, kojeg je volio i duboko cijenio, iako nije uvijek bio najbolji pedagog. Nije ništa o njemu saznao.
Pripovjedač se prisjeća sebe kao dječaka i usamljenosti koju bi ponekad osjećao. Pokušavao je riješiti je se sve dubljim poniranjem u nju. Opisuje prijateljstvo s jednim dječakom iz škole, kojega su drugi iz poruge zvali Glavonja. Ivan Galeb je odbijao to činiti jer je uvijek osjećao netrpeljivost prema bilo čemu što sliči na psihičko nasilje. Također vjeruje kako čovjek treba uvijek biti ono što je. Čak i u njegovoj slabosti postoji neka njoj svojstvena snaga, koja je ponekad jača od snage jakih.
Ovo poglavlje nas ponovo vraća u sadašnjost. Ivan Galeb sam sebe prekorava jer je opet zalutao. Prisjeća se kako su ga uvijek korili u djetinjstvu zbog neprestanih digresija. No, Galebu se činilo da baš u tim digresijama leži sama suština onoga što je htio reći. Tijekom odrastanja, družio se s Matom, Ivanom i Petrom. Sve do mature njih četvorica su ostali prijatelji. Za sve njih Mato je bio autoritet, iako su njegove ideje uglavnom bile sasvim obične, manje složene i pronicljive nego ideje ostalih. Prijateljstvo s Ivanom bilo je nešto posebno, imali su slične ukuse i zajedničke interese. Ostaci te veze i prijateljstva ostali su u Ivanu još dugo nakon što ih je život razdvojio.
Jednom, u predvečerje, lutajući gradom s Ivanom, naišao je Galeb na čovjeka koji je držao maramicu na očima. Kad ju je skinuo, primijetili su da je čovjek veoma ružan i da plače. Nazvali su ga Slinkom i dugo razmišljali o razlogu njegovih suza. Vrlo često su se tako igrali nagađanja. I danas, poslije toliko godina, Galeb postavi sebi pitanje zašto je taj čovjek plakao.
Ivan Galeb se pita po kojoj nedokučivoj zakonitosti pamtimo? Zašto nekad zapamtimo stvari koje su nebitne, a one važne i presudne u našem životu, vrijeme izbriše. Pripovjedača probudi kikot nečijeg smijeha i vrati ga u prošlost – rana jesen i zvuk starog klavira u blagovaonici koji je svirala baka. Prisjeća se da je posljednji put vidio djeda na njegovom sprovodu.
Razdoblje kojega se pripovjedač najmanje rado sjeća je vrijeme njegove mladosti, poput praznika nakon prve godine akademije muzičkog studija u Italiji. Bilo je to posljednje ljeto koje je proveo kod kuće i to u društvu Alde. Čitavo to ljeto proveli su zajedno u dugim šetnjama. Nakon odlaska, pisao je Aldi i najavljivao povratak za božićne praznike, iako ni u sam to nije vjerovao. Poslije toga dogodila se bakin iznenadna smrt, koja je prekinula njegovu posljednju vezu s tim mjestom i kućom.
Ivan Galeb promišlja o tome kako zapažamo pojave koje se nameću našem oku i našoj pažnji, spontano i automatski, pa onda razmišljamo o njima. Pritom nas nešto navodi da odmah zapaženo i pomišljeno sebi formuliramo najpreciznijim riječima. Pripovjedač tvrdi kako pored onoga “ja” koje pati, smjesta se javi ono “ja” koje tu patnju okrutno zapaža i hladno zarezuje.
Svanulo je sunce i privuklo Ivana Galeba na prozor. Prekinuo je pisanje i stao promatrati obitelj koja je upravo izašla iz automobila: otac, majka, kći i sin. Dječak se kratko zadržao u sobi bolesnika i ubrzo izašao van, sjeo za volan i počeo glumiti kako vozi auto. Ostatak poglavlja Ivan Galeb zamišlja moguću interakciju bolesnika i njegovih posjetitelja.
Jutros je ponovo listao bilješke i nasmijao se sam sebi. Imao je namjeru ispričati nešto kao “moj život” ili “moje djetinjstvo”, a odlutao je u maštanja, meditacije i moraliziranje. Prije je imao poteškoća u pisanju jer je imao osjećaj kako riječ uvijek iznevjeri misao. Dugo je bio uvjeren kako je jednostavno nevješt u pisanju. Uvijek se trudio da svoje ne baš banalne misli i zapažanja opiše što nenapadnom i banalnijom formom, iako je to bilo upravo suprotno od onoga što su činili ljudi od struke. Ivan Galeb vjeruje da je osnovni poticaj na pisanje, težnja za oslobođenjem. Također tvrdi kako se sklonost za pisanje zna javiti kao popratna pojava date životne dobi, najčešće kao pubertetska ili starosna pojava.
Pripovjedač se prisjeća odlazaka u vinograde koji su bili udaljeni sedam ili osam kilometara od njihova mjesta. Na vrhu brijega stajala je mala crvena poljska kućica, a ispred kuće kamene klupe. Za vrijeme berbe, vinograd bi bio ispunjen vrevom i glasovima berača. Kad bi berba završila, pozatvarali bi se zeleni kapci na kućici i zatim bi svi otišli kućama.
Ivan Galeb prisjeća se razgovora s fra Anđelom o Bogu. Na Galebovo pitanje postoji li Bog, fra Anđel odgovara pitanjem postoji li njegov Bućko? Ivan Galeb odgovara kako postoji u njegovim mislima, kao jedan sadržaj njegove svijesti, a fra Anđel odgovara kako Bog postoji upravo tako, kao jedan sadržaj njegove svijesti. Unatoč govoru i uvjeravanju fra Anđela, Ivan Galeb vjeruje kako je stari bog mrtav i kako ništa nije uspjelo da ga koliko- toliko efikasno zamijeni. Fra Anđel naprotiv, vjeruje kako će Bog živjeti sve dok ljudi budu imali potrebu vjerovanja, a ta je potreba u čovjeku osnovna i neiskorjenjiva.
Fra Anđel i Ivan Galeb raspravljaju o kontradikciji kao temeljnom zakonu ljudske psihe. Fra Anđelu nije jasno kako Ivan Galeb može živjeti pun kontradikcija, ali on smatra da je to ono što čini čovjeka. Što je više kontradikcija, to je čovjek cjelokupniji.
Sinoć kasno nastala je u sobi do bolesničke sobe Ivana Galeba mala užurbanost. Jutros mu je bolničarka u povjerenju prenijela kako je jedan pacijent umro. Taj događaj navodi Ivana Galeba da se zapita da li po bolnicama bolesnici doista umiru u sobama u kojima boluju? Zar je samo bajka ono što je u djetinjstvu slušao o prostorijama koje su postojale naročito za tu svrhu. Bila je to poznata “soba za umiranje”, šok-soba.
Ivan Galeb nastavlja govor o smrti. Shvaća kako se uhvatio u grijehu samodopadnosti i govorio o smrti bez strahopoštovanja. Čim čovjeku slika smrti pred očima izgubi nešto od svoje oštrine, on se odmah uobrazi i krene razmišljati o smrti duhovito i familijarno.
Ivan Galeb opisuje kako mu se znalo dogoditi da se poslije mnogo godina susretne sa starim prijateljima iz gimnazije, s kojima se nakon završetka gimnazije nije ni vidio. Neki od njih činili su mu se kao da su već mrtvaci i bilo bi mu ih žao. Ali susretao bi i one koji su imali ustrajnosti, one koji su ostvarili svoje ambicije. Promatrao bi ih i samo vidio znakove starenja. Ivan Galeb navodi kako su svi oni imali životne ozbiljnosti, nešto što njemu nedostaje.
Neko vrijeme Ivan Galeb radio je kao nastavnik muzike u srednjoj školi, u mjestu gdje je stanovao njegov prijatelj iz djetinjstva, Ivan. Prijatelj ga je dočekao srdačno, ali ne onoliko koliko je pripovjedač očekivao. Odustao je od studiranja filozofije i sad radi kao ljekarnik. Popodneva bi provodio kod njega u apoteci i razgovarali bi ponajviše o literaturi. Ivan ga je odvezao do mjesta gdje planira podići mali park suptropske vegetacije. Jedne večeri, Ivan Galeb sreće drugog prijatelja iz djetinjstva, Matu. S njima raspravlja kako se Ivan promijenio jer nije uspio u svojim ambicijama. Morao se pomiriti s običnom farmaceutikom, a to ga je mučilo i učinilo zlovoljnim. Na kraju međusobna različitost dovodi Ivana Galeba i prijatelja Ivana do manjih neslaganja.
Među Ivanom Galebom i njegovim prijateljem nastupilo je određeno nepovjerenje. Odnos im se pogoršao i Ivan Galeb se pita ima li uopće smisla zaoštravati odnose s nekadašnjim prijateljem, kad je njihovo druženje ionako privremeno. Galeb razgovara s Matom o pogoršanju njegova odnosa s Ivanom. Iznosi tezu kako je Ivanu potrebno da mu drugi zavide, kako bi sebe uvjerio u svoju dobrobit. Ali zapravo on zavidi drugima. Ivan Galeb se u tom razgovoru iznenadio koliko se u Mati skrivaju osobine psihologa i analizatora.
Jutros je bolničarka Ivanu Galebu povjerila da je u bolnici i jedan general. Ivan Galeb navodi kako to nije bilo koji general, već General Gvozdena Šaka, koji je bio odlikovan pet puta te tako postao živi monument. Došao je u bolnicu jer je osjetio bolove u trbuhu. Ivanu Galebu je odgođen pregled zbog toga pa je odlučio pročitati nekoliko knjiga koje mu je donio mladi doktor.
Ivan Galeb je naišao na osmrtnicu jednog poznatog umjetnika, glumca kojega je upoznao na jednoj večeri u Parizu. Učinilo mu se da taj glumac u dubini duše ne voli svoj poziv, ali zaključuje da će između umjetnika i njegove umjetnosti kad- tad doći do loma i razilaska. Također razmišlja o vrsti ljudi za koje je dodir s javnošću i izdignutost nad gomilom životna potreba. U ovom poglavlju Ivan Galeb iznosi svoje poglede na kazalište i uvjerenje kako istinski velika djela dramske poezije ne bi trebalo prikazivati, jer su ona sama po sebi cjelokupna.
Ivan Galeb saznaje da general ima rak. Bolničarka mu prepričava kako generalu nisu rekli koliko je stanje zapravo loše. Pustit će ga na kućnu njegu. Generalu će vjerojatno neko vrijeme biti dobro i onda će mu se stanje naglo pogoršati. Pripovjedač izražava svoju netrpeljivost prema svemu što označava i simbolizira vlast. U skladu s tim osjećajem pokušava pronaći suosjećanje prema generalu. Govori kako je na kraju i on čovjek, ali ga zanima zašto ljudi te vrste postaju ljudi tek na kraju karijere, uspjeha, života…
Ivan Galeb je jedno čitavo popodne prosjedio u kavani, s paranoidnim muškarcem koji mu je u potankosti prepričao sadržaj fantastičnog romana koji namjerava napisati. U tom romanu ljudi će pronaći lijek za besmrtnost koji će se zvati Athanatik. Obrat je u tome što zemlja nije na sebi mogla podnijeti broj ljudi koji se vrtoglavo množio, tako da se nije mogla tražiti demokratizacija Athanatika. Zato su ljudi zahtijevali potpunu zabranu tog lijeka za smrt.
Ivan Galeb se prisjeća svoje žene Dolores i kćerke Maje. Dolores je pristala ostati kod svojih roditelja kad su nastupila teža vremena. Živjeli su neko vrijeme odvojeni i zatim je Dolores naslijedila vilu u primorskom gradiću. Ivan Galeb je tada pomislio kako bi to moglo biti vrijeme kada će se skrasiti i ponašati kao oženjen muškarac, ali jednog poslijepodneva sve im je uništeno u požaru. Otišli su kod Petra Glavonje u Zelenik koji ih je nešto ranije pozvao u goste. Tri mjeseca kasnije, sve je to bilo iza njega. Opet je otputovao, a uskoro poslije toga došao je i konačni raskid s Dolores. Ona ga je u nekoliko navrata pokušala opravdati, govoreći da nije on kriv za njihov raskid, nego njegova priroda, ali Ivan Galeb to ne prihvaća. Govori kako nije kriva njegova nestalna ćud jer je ta priroda on sam. Ivan Galeb smatra da ako čovjek nije dovoljno jak da ne griješi, mora biti dovoljno jak da svoju krivicu uočava i priznaje.
Ivan Galeb razmišlja o svom fizičkom izgledu. Uvijek se iznenadi kad umjesto šesnaestogodišnjaka, u ogledalu ugleda već starog čovjeka. On smatra da svaki čovjek im optimalnu dob koja najbolje odgovara njegovoj prirodi i temperamentu. On je prema tome šesnaestogodišnjak.
Ivan Galeb je zamolio bolničarku da mu donese njegovu violinu kako bi bila uz njega. Doktor je to odmah protumačio kao dobar znak jer pacijent dobiva volju za život. Smatra kako bolesnik mora imati volju da ozdravi. Ivan Galeb govori kako je uvijek imao mnogo želja, ali baš ni jedne volje. Ima sve osim ambicije volje jer su mu slasti ostvarenja volje bile sasvim nepoznate. To mu je bilo nešto što pripada u red stvari njegova djeda.
Ivan Galeb prepričava jedan slučaj iz novina, o čovjeku koji je jednog dana izašao iz kuće i nikad se nije vratio. Dokaza je premalo i nitko ne može dokučiti što se točno dogodilo. Ivan Galeb pomoću nekoliko poznatih činjenica pokušava riješiti slučaj i stvara priču o nestanku čovjeka.
U bolnicu je primljen dječak od osam, devet godina. Izgubio je vid u eksploziji prskalice, koju su napravili od stare ručne bombe. Bombu iz rata su djeca pronašla u nekom jarku. Dječak je ipak stalno bio prilično veseo. Bolničarka ga je jednom dovela u sobu Ivana Galeba. On mu je pokazao svoju violinu i nakon toga se veselio svakom njegovom dolasku. Pomislio je kako bi ga mogao podučiti počecima sviranja violine, ako obojica ostanu u bolnici na duže vrijeme.
Ivan Galeb se nikad nije stidio jednostavnosti njegovih radosti. Često im je uzrok bio upravo ništavan. Pripovjedač smatra kako je stid od jednostavnosti i strah od banalnosti težak nedostatak ljudi. Također, ljudi se prema njegovom mišljenu strahovito boje osjećanja i to je jedna zanemarena ljudska sposobnost, zbog čega su ljudi otuđeni jedni od drugih.
Ivan Galeb prisjeća se pijanistice Erne, s kojom je prijateljevao neko vrijeme. Bila je s njim kad je započelo njegovo opadanje u polju umjetnosti, pa je na sebe preuzela ulogu menadžera, a neko vrijeme i bolničarke. Prošle su dvije godine i tad mu je njena žrtva već postajala teška. Zato se od nje počeo otuđivati. Ivan Galeb govori kako se cijeloga života nečega oslobađao. Vjerovao je da tako postaje cjelokupniji. Na kraju se i s njom rastao.
Doktor predloži Ivanu Galebu da probaju s jednim novim lijekom. Započinju razgovor o moći izražavanja, gdje doktor kaže da intelektualci i umjetnici poput Ivana Galeba često kompliciraju vlastito stanje nekim subjektivnim svjesnim i nesvjesnim trenutcima. Općenito si kompliciraju život. Ivan Galeb govori kako je to samo jedan način doživljavanja svijeta.
Približava se obljetnica smrti kćerke Ivana Galeba, Maje. Majina bolest nastupila je odjednom, s uznemiravajućim znakovima. Ivan Galeb je odmah prekinuo njene studije klavira i rasprodao ostatke porodičnog nakita. Po bolnicama su zajedno provodili vrijeme, sve do njene smrti. Maja je htjela napustiti bolnicu pa su se zaputili u Italiju, gdje je i umrla. Neko vrijeme Ivan Galeb je putovao našim krajevima i Italijom. Uhvatila ga je nostalgija za njegovim mjestom i kućom. To je bio posljednji Ivanov boravak u zavičaju. Na kraju je ipak požalio što je popustio nostalgiji jer taj posjet nije zadovoljio onu potrebu, samo ju je razočarao. Pripovjedač dolazi do zaključka kako je svijet prepun uspomena i kako je on zapravo preopterećen prošlošću.
Ivan Galeb pokazuje poseban interes za drveće. Govori da je ono uspravno i superiorno. U njemu postoji neka nepotkupljiva ispravnost i naivnost koja se ničim ne da izopačiti. Također navodi važnost samoće jer se u besprekidnom društvu istapa naša ličnost.
Ivan na neko vrijeme dijeli sobu s mladićem koji je uhićen u nekakvim demonstracijama. Ozlijede je zadobio na policiji. Mladić je šutljiv i nepovjerljiv, što Ivanu nije nimalo simpatično. Njegova osornost i podrugljivost mu zasmeta. Mladić se zove Radivoj i student je agronomije. Ivan bi htio prisnije porazgovarati s njim i smeta mu što mu se ponekad učini da Radivoj ne vidi čovjeka u njemu. Ivanu nije jasno zašto je mladić toliko bijesan i nije siguran kako bi mu pristupio. Ispred vrata sobe čuju se koraci policajca koji čuva Radivoja. On će uskoro ponovo u zatvor. Mladiću je porasla vrućica i Ivan razmišlja o tome hoće li mladić izdržati još jedno takvo preslušavanje u policijskom podrumu. Sve više mu smetaju koraci policajaca ispred sobe.
Ivan je ponovo sam u sobi, Radivoja su jučer odveli. Doktor govori Ivanu kako će možda opet morati na operaciju. Bolničarka pripovijeda Ivanu kako je Radivoj uhapšen na prijavu nekog apotekara iz njegovog mjesta, jer mu njegov otac nije htio prodati komad zemlje za perivoj. Galeb saznaje da je riječ o njegovu prijatelju Ivanu, koji je htio napraviti svoj perivoj suptropske vegetacije u Lučikama.
Ivan Galeb razmišlja o razlici svijeta živih i svijeta umirućih ljudi. Prepričava posjete u kojima ljudi umirućem pričaju o ravnodušnim stvarima. koje ga više ne zanimaju ili ga zamaraju novostima, pritom zaobilazeći bolnu točku. Naposljetku bolesnik uvijek ostane sam u sobi, sam u svijetu, nezaštićen pred noći koja nadolazi. Ivanu je drago što ga nitko ne posjećuje jer nam u takvim trenutcima i najbliži postaju tuđi.
Doktor najavljuje Ivanu da sutra ima novu operaciju. Prenosi mu tužnu vijest da je Radivoj mrtav.
Ivan Galeb je pod narkozom. Ovo poglavlje opisano je iz vizure osobe nije posve svjesna stvari koje se događaju oko nje. Na trenutke Ivan posumnja postoji li uopće.
Ivan je jutros pušten iz bolnice pa se uputio u grad. Putem se pita zašto svi ti ljudi toliko žure i upušta se u filozofiju o tome. Ponekad se Ivanu čitava povijest čovjeka na zemlji priviđa kao povijest utrke s vremenom. Pripovjedač sjeda na klupu i osjeća mir, isprepletenu s radošću, bolom i preplavljenosti suncem.
Analiza lika
Ivan Galeb – je glavni lik ovog romana, ujedno i pripovjedač. On je violinist koji dolazi iz bogate dalmatinske obitelji. Pripovjedača upoznajemo u bolnici, u trenutku njegova buđenja nakon operacije. Tijekom boravka u bolnici, on piše svoje dnevnike i pritom razmišlja o životu. Iz njegovih prisjećanja, saznajemo nešto o njegovoj prošlosti. Ivan je rano ostao bez roditelja pa mu je glavno uporište u životu postala mašta, što je znatno utjecalo na njegov daljnji mentalno- duhovni razvoj.
Ivan je zagledan u sebe i svijet oko sebe. On je prije svega umjetnik, što ne definira samo njegov život, nego i književni izraz romana, sazdan od njegova pripovijedanja. Galeb razmišlja o životu i smrti još od djetinjstva. Smrt je jednako i uzrok i tema njegova razmišljanja o prirodi i biti postojanja. Galeb često u svojim razmišljanjima zalazi u metafiziku. Vrlo je introvertna osoba, analitičar, senzibilni umjetnik, filozof i nostalgičar. Jako često ima pesimističan pogled na svijet. Prema Galebovom mišljenu, čovjek je sam po sebi kontradiktorno i proturječno biće.
Čitatelj upoznaje glavnog lika u trenutku kada proživljava najveću katarzu svog života. Život mu je oduvijek bio podložan velikim promjenama. Najčešće su se one odražavale u velikim usponima i padovima, pa možemo reći da mu je život bio izuzetno šarolik. U suprotnosti tome, njegova sadašnjost, ona koja se prikazuje kao ležanje u bolničkoj sobi, jako je mirna i spokojna, gotovo pa monotona. Nakon izlaska iz bolnice, vidimo da Galeb dobiva novu životnu priliku. Kao da kreće ispočetka, očišćen od grijeha i demona prošlosti, ali i bilo kakvih drugih veza iz života prije bolnice, Galeb ima priliku odvesti svoj život u neke nove uspjehe ili u propast.
Vladan Desnica biografija
Vladan Desnica rođen je u Zadru 1905. godine. Tamo je završio osmogodišnju školu i započeo školovanje u klasičnoj gimnaziji. U Zagrebu i Parizu studirao je pravo i filozofiju. Nakon školovanja vratio se u Zadar, gdje je radio kao pravnik i prevoditelj, sve dok se nije preselio u Zagreb i tamo radio u ministarstvu financija.
Književnu karijeru započinje u međuratnom razdoblju, a kao slobodni pisac počinje djelovati od 1950. godine. Tijekom svog stvaralaštva objavio je zbirke pripovijedaka “Olupine na suncu” 1952., “Proljeće u Badrovcu” 1955. i “Tu odmah pored nas” 1956.. Objavio je romane “Zimsko ljetovanje” 1950. i “Proljeća Ivana Galeba” 1957. Izdao je i zbirku pjesama “Slijepac na žalu”, 1955. i dramu “Ljestve Jakovljeve” 1961. Pisao je i eseje, kazališne kritike, feljtone, humoreske te jedan scenarij.
Desnica stvara u okviru tradicije realizma i suvremene zapadnoeuropske književnosti. Najčešće portretira promašene ljude koji su zabrinuti za vlastitu egzistenciju.
Književnik Vladan Desnica umro je u Zagrebu 1967. godine.
Autor: A.M.
Komentariši