Ivo Andrić u “Razgovoru s Gojom” nam govori kako umjetnici stvaraju oblike, stvari i predmete, te kako takvo umijeće stvaranja daje čovjeku povod da se zagleda u njezine ljepote. Svoja umjetnička djela smatraju vječnima. No zar je išta vječno i besmrtno osim Boga.
Andrić nam želi ukazati kako umjetnici u svojim prikazima umjetnosti stvaraju pod demonskim utjecajem, te kako će Antikrist doći na zemlju i stvarati ljepše, bogatije i savršenije, nego što je stvorio sam Bog.
Kratak sadržaj
Prolazeći kroz Croix des Huins, video je kule od metalne paučine, decentne kao čipka i tvrde kao gradovi. Vozeći dalje, neprestano je mislio na sličnost katedrala i čeličnih tornjeva bežične telegrafije, koje je u vožnji ugledao. Razmišljao je kako i oni imaju svoje službenike, koji im služe, jednako kao što svećenici služe hramovima. Kod onih telegrafskih kula je sve na racionalnoj osnovi i sve služe svojoj praktičnoj svrsi. Dok smatra da su crkveni tornjevi samo luksuz i simbol, a ne potreba. Govori kako su tornjevi prije bili izgrađeni na racionalnoj osnovi i realnoj potrebi, ali ta ista potreba je uminula i nestala. Jednostavno je otišla u zaborav.
Takva analogija ga neprestano pratila. Kako je nosio u očima sliku modernih crkava u kojima se svakodnevno i učestalo događa čudo. Također su ga velike i nesavršene katedrale u doba njihovog vremena nagnale na razmišljanje još pred večer kada je lutao u Croix des Huins, te kada je sjeo u jednu kafanu u predgrađu. Takva predgrađa postoje u svim gradovima na svijetu. Kanalizacija nedovršena, asfalt rijedak, a ulice su imenovane imenima poznatih pjesnika, liječnika, poznatih samo u okruženju te općine. U tim još nedovršenim naseljima i predgrađima, gdje se ništa ne zaustavlja, tu je najljepše strancima za odmor i prekrasna oaza za razmišljanje.
Nedaleko od kafane, podižu cirkusku Šatru. Odzvanjaju udarci čelića, radnička galama i s vremena na vrijeme promuklo glasanje hijena ili neke druge životinje iza rešetaka. A male kafane u predgrađu, ne mijenjaju se s vremena na vrijeme. Sve su jednake veličine, bez osobitog pokućstva i ne prate modu i trend koju slijedi većina. Stare stolove, klupe i mutne čaše, gazde sa zasukanim rukavima i modrom pregačom gledale su u tim kafanama mnoge generacije. Uvijek sve ustaljeno i bez ikakvih promjena.
Na dekorima se može vidjeti nošnja i običaji iz raznih vremena, a da ne odudaraju, ne kvare iluziju i jednostavno čine scenu nevjerojatnom. Vodeći monologe tako u sebi, obrati mu se čovjek koji je bio pored njega i reče “Da gospodine”, kao da potvrđuje njegove unutarnje monologe i kao da se doima da ih je jasno i glasno izgovorio. To je izgovorio Don Francisco Goya. Starac hrapava glasa u tamnozelenoj kabanici, veoma neobičnog kroja.
Na glavi je imao crni šešir, ispod kojega se nazirala sijeda i rijetka kosa, a sijale umorne, ali u isto vrijeme žive oči. Goya je prvi bivši životopisac španjolskog dvora, a od 1819.godine je stanovnik ove varoši. Nastavili su razgovor koji je zapravo bio Gojin monolog. Monolog je vodio o umjetnosti i općim stvarima i karakteristikama ljudske sudbine. Možda se ovaj monolog čini izlomljen i nepovezan, ali drži se internom vezom koja povezuje Gojin život i njegovo slikarsko djelo. Ponovi u sebi “Da, gospodine…” proste i siromašne sredine su pozornice za čuda i velike stvari. Hramovi i palače su u svojoj veličini i ljepoti, a u ljepoti sjaji znak opadanja i smrti.
Imaju dva lica života i nemoguće ih je sagledati u jednom mahu, istim očima. Nego se uvijek gledajući jedno mora izgubiti drugo iz vida, a kome je bilo dano da vidi oboje, teško je gledati jedno, a zaboraviti drugo. Andrić je srcem na strani jednostavnosti, na strani slobodnog života oskudnog sjajem i oblicima. Dok je on govorio, meni pogled pade na stol na kojem je ležala njegova desna ruka. Strašna, siva, ali snažna i suha kao pustinjska dina. Ta ruka živi, ali u njoj nema života, nema krvi, niti sokova. Gledajući je čovjek pomisli da ta ruka nije za milovanje, kao niti za rukovanje
Dugo je gledao tu ruku, koja je za vrijeme cijelog razgovora stajala mirno na stolu, koja je potvrđivala sve ono što je starac rekao svojim dubokim glasom iz grudi. Tako je nastavio govoriti, o umjetnosti, ljudima, o sebi, o predmetima. To je umjetnik, sumnjiva lica, maskiran čovjek u sumraku, s lažnom putovnicom. Lice pod maskom je divno, a njegov rang je daleko viši nego što u putovnici piše. Ali ljudi ne vole tu neizvjesnost i zato ga zovu sumnjivim i dvoličnim, a ljudi ko ljudi, kada im se jednom stvori sumnja, ne poznaje granice. Samo raste i širi se.
A kada bi i pokazao svoju pravu putovnicu, zar bi mu itko vjerovao da nema i treću putovnicu. Ako bi i skinuo masku i nasmijao se, i tada bi bilo ljudi koji bi ga molili da bude potpuno iskren i povjerljiv, te da baci zadnju masku koja liči na ljudsko srce. Kada je živio u Rimu, jedan njegov slikar, naklonjen mistici, rekao je da između umjetnika i društva, postoji jaz koji postoji između Božanstva i svijeta. To je bio njegov način izražavanja. Na više načina se može reći istina, ali samo je jedna istinita i drevna. A što je nekoliko tisuća naših očiju, ruku i mozgova prema beskrajnom carstvu u kojem odbijamo sitne komade.
Ljudi stvaraju oblike kao neka druga priroda, zaustavljaju mladost, hvatajući i izdvajajući munjevite pokrete i svaki pogled pojačavamo za jednu nijansu jedva primjetno. Po tome višku svako umjetničko djelo nosi u sebi demonsko porijeklo umjetnosti. Reče da postoji legenda koja govori da će Antihrist stvarati sve što je i Bog stvorio, samo s većom vještinom i savršenstvom. Možda se tisuće ljudi igra Antihrista, kao što se djeca, u sred mira igraju rata. No umjetnik je tvorac novih i sličnih, ali ne i jednakih djela Božjih. To je bila teorija Paola, talijana sa slavenskom krvi u žilama.
Zatim govori kako je u njegovoj kući pored svoje majke živjela mala Rosita, a na to starac obori pogled i oko njegovih sklopljenih trepavica obiđe nešto kao magla. Slušao je njezin razgovor s dječakom koji je tek krenuo u školu. Dječak je govorio da je Bog stvorio ljude, a mala Rosita je odgovorila je da ljude stvorio gospodin Francisko, gledajući u portrete izložene po ateljeu.
Zatim navodi da je često sanjao kako nastupa pred pozornicom, nevidljivom, ali strogom i mnogobrojnom publikom, a on se užasava kako je nespreman došao na pozornicu, a treba igrati ulogu prije koje nije pročitao tekst. Nakon toga sna u dodiru sa scenom i glumcima, ispuni ga osjećaj bijede. Govori kako je i u najboljim pozornicama sve nečisto, a glumački poziv je najteži. Poznavao je jednu ženu glumicu, zbog koje je išao kazalište, a ona je imala problema pri nastupu i svi su gledali kako trza nogom, jer joj je haljina zapela, a gledajući su osjećali ljubomoru.
Starac pogleda u njegove ruke i reče mu da se u Španjolskoj pričalo kako slika na tamnim mjestima uz pomoć Nečastivog, ali u to vrijeme nije bilo skromnijeg i plašljivijeg čovjeka od starca. Zatim starac prozbori kako je teško slikati portret, naglašava da je to slikareva muka. Oslobođenje toga jednoga lika, što bi rekao Paol, jedna vrsta antikristove akcije. U svakoj drugoj umjetnosti, čovjek je prikazan s drugim ljudima i što je više poznatiji, to je trebalo više pokazivati njegove odnose prema ljudima, da bi se na taj način mogla podvući njegova osobnost.
A na portretu je lik sam, bez oca, majke, obitelji i prijatelja. On nema kuće, a često niti imena. I dok nas taj portret gleda živim očima, on već predstavlja bivši život, ugašen, a još uvijek traje i svijetli. To je posljednje ljudsko biće, ne posljednje, ali u tome trenutku posljednje i jedino biće na svijetu. Tako kada nas nepomičan i tužan čovjeka gleda pogledom, kao što liječnik gleda svoga pacijenta, može se procijeniti da neverbalnom komunikacijom govori kako mora otići na drugi svijet, a njemu preostaje još ovozemaljski. Usamljenost lika na portretu je toliko izražena, da slikar ponekada osjeti potrebu staviti pored njega predmet koji se veže uz njega i njegov život. Neki simbol koji tumači i jasno objašnjava njegovo nastojanje. To je slikar i nekoliko puta učinio, ali je shvatio da je to uzaludan postupak. Predmeti s vremenom ne mijenjaju samo oblik i vrijeme postojanja, nego i značenje i svoju svrhu. Stoga predmeti na portretima još više usamljuju naslikanu osobu, jer ti predmeti postaju zanimljiviji i više dolaze do izražaja. Naposljetku je odlučio uz portret napisati par značajnih riječi koje karakteriziraju tu osobu i pridaju joj značenje. No ubrzo je slikar uvidio da je i to neiskusno i uzaludno. Poslije noćima nije mogao spavati, jer nije mogao ukloniti napisane riječi, jer one više nisu bile u njegovom vlasništvu. Pripadale su nekome drugome.
Nemoćan gledao je pred sobom stoljećima kako te riječi izazivaju žalostan osmjeh gledaoca i čine naslikani lik još više tužnim i nesretnim. Naposljetku je došao do uvjerenja da svakih pogledom malo po malo ubijamo osobu naslikanu na portretu, kao što biolog ubija male životinjice koje preparira. Kada ih umrtvimo, on zapravo živi u našoj slici. Samoća čovjeka na portretu je veća od samoće samoga kostura. Zato neuki slikari i ne rade portrete jer samo umrtve čovjeka. Ne znaju ga preparirati na način da on nakon smrti oživi na svom portretu. Govori da mu je sumnjivo kada ljudi govore kako postoji više od tisuću načina slikanja, a zapravo postoji samo jedan, jer svi slikaju na svoj jedan jedini način. Ako postoji tisuću načina slikanja, onda nema granica, a oni koji znaju za tisuće načina slikanja, ti zapravo i ne slikaju.
Još je kao mlad svoju teoriju objašnjavao neradnicima. Ali ni danas se ne izražava dobro, a u mladosti je bio lišen dobrog i uvjerljivoga razgovora. Znao je da se neuke ljude ne može uvjeriti i naučiti, a još tada je govorio da za njega postoji samo jedan način slikanja, a to je način njegove pokojne tetke, koja je svoje dijete učila samo jednom načinu tkanja. Tetka je nadzirala svoje dijete i tjerala ga da tka sitno pri brzom zbijanju. Naglašava kako je cijeli život slikao pod učenjem te priproste i oštre žene, a svi koji znaju raditi svoj posao, oštri su. Mnogi su se smijali na račun tetke, a on je znao da kada bi pustio mašti na volju, te kada nije sažeo sebe i svoj predmet, dobio bi lošu i nejedinstvenu sliku. No to ne znači da su ostale slike loše i neuspjele, nego je u svoje jedinstveno slikanje uložio cijeloga sebe.
Mnogi su govorili da slikar zaobilazi poteškoće i olako privlačio gledaoce da gledaju jedno mjesto do karikature. Slikar nije izbjegavao poteškoće, nego ih je sve sam pošteno rješavao. Samo je jedno mjesto na slici koje dočarava iluziju stvarnosti, a to mjesto mogu biti oči ili ruke, ili prosto jedno dugme posebno naglašeno i osvijetljeno. Još uvijek se sažali nad sobom kada uvidi s kako je malo iskustva i znanja, a s mnogo predrasuda ušao u život. U teškim trenutcima je vidio svu bijedu neukih moćnika. Vidio je smrt i ratove. Pred svim tim promjenama se pitao koji je smisao tih promjena, po kojem se planu te promjene žele dogoditi, ali u svemu tome nije našao ni smisla ni plana.
Postoji nekoliko točki ljudske aktivnosti oko kojih se sporo i ležerno stvaraju legende. U drugoj polovici svoga života slikar je uvidio da je pogrešno i beznačajno tražiti smisao u beznačajnim događajima koji se događaju oko nas. U bajkama je prava povijest čovječanstva iz nje se ne može naslutiti, ali se može otkriti pravi smisao. Ima nekoliko legendi čovječanstva koje možda ne pokazuju, ali osvjetljuju put koji smo prevalili. Legenda je o prvom grijehu, o prvom potopu, legenda o Prometeju i ukradenoj vatri.
Posljednje riječi, gluhi je starac govorio glasno, no odjednom je ušutio i zagledao se pored Andrića. Djelovao je kao da u tišini osluškuje glas svih bezbrojnih legendi kojima zapravo ne zna imena i ne zna ih ni nabrojiti. Tako je dugo šutio dok opet nije spustio pogled na stol preda se. Tada mu oko oka i trepavice zaigra tanka magla, a on nastavi tiho, najtišim glasom kojim gluh čovjek može govoriti. U Andrićevoj mladosti se o tim stvarima govorilo tiho, zapravo šapatom, ali samo s pouzdanim i bliskim licima, najviše u četiri oka. Sve je vidio i ničemu se ne čudi. Zapravo ga ništa ne uzbuđuje, a on je to pravo iskupio time što je sve vidio. Vidio je prirodu, vidio je društvo. Poznaje zakone društva i govori kako će nas one zbunjivati sve dok živimo. Poznaje sirotinju, mirnu masu, prosjake, javne žene. Poznaje kraljeve i prinčeve. Zna generale i ministre, španjolske i francuske. Sve to zna i sve to nije teško za razumjeti.
Slikar je naslikao dosta ljudi, ali kada pravi portret čovjeku, on vidi samo njegov trenutak rođenja i smrtni čas, a ta dva trenutka su tako bliska da među njima ne ostaje mjesta ni za što drugo, niti za jedan jedini dan i pokret. Valja se samo osvrnuti i naći mjesta za svijet misli, jer je to jedina stvarnost koja je zove stvarni svijet. I da nema misli, slikareve slike bi postale bjednije od sasušene boje i platna koje zapravo ništa ne bi prikazivalo.
Prije tridesete je počeo gubiti sluh, a u isto vrijeme je sanjao san u kojem je fino i sitno ispisana riječ “smrt”. No te čudne tapete u snu nisu davale niti malo neprijatan, kao niti mračan karakter. Kako bi zavarao strahove koji su ga najgore mučili, počeo je po zidovima sobe slikati “protustrahove”. Slikama i crtežima je prekrio sve zidove, tako da nije ostalo ni za nokat prazna mjesta. Takvi crteži su ga branili sve dok nije ozdravio. Živeći među ljudima, pitao se zašto je sve što je misaono i duhovno u našem životu tako nemoćno. Ovaj svijet je carstvo materijalnih zakona, bez smisla i cilja. Zato sve naše ideje nose čudan i tragičan karakter. Sutra je Andrić mislio cijelo vrijeme na starog gospodina i na razgovor koji ga uvečer očekuje.
Čim je sunce zašlo, požurio je u udaljeno predgrađe. A cirkus je bio potpuno gotov. Oko njega su se skupili radnici, besposličari. Bile su upaljene lampe oko kojih su se počele skupljati prve leptirice i zadovoljna i nasmijana djeca. U kafani je bilo pusto i sjeo se za isti stol za kojim su jučer sjedili i naručio jedno od onih južnjačkih pića, jedno od najljepših pića, kojima je najljepše njihovo ime. No uhvatila ga je nervoza i sjećao se svih riječi koje mu je jučer rekao onaj stari gospodin, te je ponavljao u sebi sve ono o čemu ga još mislio pitati. Tada je prvi put mislio kako bi mogao napisati sve ono što mu je stari gospodin rekao. Vani se mračilo. Upalila se prva lampica. Izašao je iz kafane, pošto je proveo dva sata u pisanju, čekajući uzaludno sinoćnjeg gospodina. Gazda je večerao i sa svojim gostima igrao karte. Pred kafanom je bilo pusto, a grlati narod se još uvijek skupljao pred cirkusom, koja im je u očima davala blijed i sanjiv izraz nezdrava sjaja. Odjednom mu se učinilo da je na kraju gomile, te ugleda starca u kaputu zastarjelog kroja. Umoran se vratio u grad, a drugog dana, ujutro, napustio je Bordo zauvijek.
Književni rod: Epika
Književna vrsta: Esej
Ivo Andrić biografija
Ivo Andrić (1892.-1975.) rodio se pored Travnika u Bosni, a s obitelji se često selio. Tako je živio i u Višegradu i u Sarajevu. U Sarajevu je i završio gimnaziju.
Bio je veliki pjesnik, novelist, romanopisac i esejist. Njegova prva pjesma bila je objavljena u časopisu imenom “Bosanska vila”. U Zagrebu je započeo studij povijesti, filozofije i slavistike, a nastavio ga je prvo u Beču pa u Krakovu. Studij je završio 1924. godine u Grazu, a njegova tema rada bila je kako živjeti pod turskom vlašću.
Pošto je bio naklonjen pokretu Mlada Bosna, početkom Prvog svjetskog rata je bio čak i pritvoren. Poslije 1917. godine odlazi u Zagreb gdje se počinje baviti književnošću.
Sudjeluje u mnogim časopisima i novinama kao što su: “Vihor” i Hrvatska njiva”. Prvo zbirke lirske proze objavio je također u Zagrebu i to su bili naslovi “Ex Ponto” i “Nemiri”.
1919. godine počinje raditi u diplomaciji i to u veleposlanstvima Kraljevine Jugoslavije. Bio je smješten u Rimu, Parizu, Madridu, Bukureštu, Grazu, Bruxellesu, Ženevi i Berlinu.
Nakon rada u diplomaciji, utočište je pronašao u svom novom domu u Srbiji.
1961. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost za djela “Na Drini ćuprija” i “Travnička kronika”.
Njegova najpoznatija djela su: “Nemiri”, “Lica”, “Ljubav u kasabi”, “Pod Grabićem”, “Izabrane pripovetke”.
Autor: A.N.
Komentariši