Šala

Jesu li one riječi izrečene ili nisu? Da ili ne? Da ili ne? To je pitanje samoljublja, časti, života, sreće, pitanje veoma značajno, najznačajnije na svijetu. O kakvom se pitanju zapravo radi? Kako samo ime ove pripovijetke Antona Pavloviča Čehova kaže, radi se o šali koju je dječak priredio zaljubljenoj i zbunjenoj djevojčici. Izjavljivao joj je ljubav svaki put kad bi se zajedno spustili saonicama niz strmi brijeg, ali je činio to na način da ona nikad nije bila sigurna je li te riječi uistinu čula ili ih je umišljala.

Kratka pripovijetka s naizgled banalnom temom (jednostavnom šalom koja se čini pomalo besmislenom jer iznevjerava samu svoju bit i uopće nije smiješna) iza sebe krije zapravo dublju poruku. Radi se o mladom čovjeku koji olako shvaća ljubav i riječi volim te. Naime, on ih izgovara, ali one za njega nemaju nikakvog značenja. Ni u jednom dijelu pripovijetke ne možemo pronaći dokaze da je on gajio ikakve osjećaje prema mladoj Nadeždi Petrovnoj. Pa ipak, svaki put kad bi se spustili niz brijeg, on bi ih glasno vikao. Zabavljala ga je reakcija koje su te riječi izazvale kod Nadežde i on ih je, čini se, izgovarao samo iz tog razloga.

Za djevojčicu su ovi događaji bili od puno većeg značenja. Na samom početku pripovijetke Nadežda se boji spuštanja niz  brijeg saonicama, ali je dječak ipak nagovara i ona, iako strahuje za vlastiti život, odluči sjesti na saonice. Kratki trenuci spuštanja, koji su uistinu opasni i riskantni i u kojima se ne može misliti ni na što drugo osim onoga što se trenutno događa, za Nadeždu su dodatno obilježeni jer joj, vjerojatno prvi put u životu, netko izjavljuje ljubav. Problem je u tome što Nadežda nije sigurna je li to stvarno, govori li dječak uistinu te riječi  ili su to samo huci vjetra. Iz tog razloga ona se želi spustiti tom opasnom, strmom padinom od koje je zazirala i od koje još uvijek zazire, nebrojeno puno puta.

I ovom je pripovijetkom, kao i ostalim svojim pripovijetkama i dramskim opusom, Čehov pokazao veliko umijeće ne samo u stvaranju književnosti, nego i razumijevanju života. Nisu li svi ljudi u jednom trenutku svoga života bili Nadežda, zbunjena djevojčica koja će se tisuću i jedan put suočiti s onime od čega zazire, samo ne bi li čula da je netko voli? Ovakvo je pripovijedanje bezvremensko jer se svaki dan mogu vidjeti pomalo neshvatljivi potezi koje ljudi čine zbog ljubavi ili njezinog privida. Poruka djela je jasna – zbog ljubavi ćemo često činiti stvari koje neće nalikovati nama, suočavat ćemo se s najgorim strahovima, često i riskirati vlastiti život. Iako su sve te stvari pohvalne i lijepo ih je činiti za ljubav, najuzvišeniji i najvažniji osjećaj na svijetu, trebamo se prije svega uvjeriti da nas osoba koju ljubimo ne vidi samo kao objekt neke šale. A to je ujedno jedan od najvećih, najtežih zadataka koje život stavlja pred nas.

Kratak sadržaj

Jednog zimskog podneva na brijegu su stajali dječak (pripovjedač) i djevojčica Nadežda. Pored njih bile su saonice, a ravno ispred njih pružala se velika provalija kojom se dječak htio spustiti. Nagovarao je Nadeždu da se spusti s njim. Iako oklijevajući i strahujući za vlastiti život, djevojčica se ipak odluči spustiti s njime.

Spust je bio strašan, saonice su jurile i oboje su ostali bez daha. Saonice lete kao strijela. Vjetar koji presijecamo šiba u lice, huči, zviždi u ušima, bolno štipa od bijesa, hoće da skine glavu s ramena. Od siline vjetra ne možemo disati. Kao da nas je sam đavo zgrabio svojim kandžama pa nas s rikom vuče u pakao. Predmeti oko nas slivaju se u jednu dugu traku koja strmoglavo juri… Evo, još časak samo – čini nam se – i propali smo!

Baš u jednom takvom trenutku dječak je iz čista mira viknuo: Volim vas, Nadežda. Saonice su počele usporavati i spustu je došao kraj. Blijeda Nadežda ustala se sa saonica vičući kako je to bilo zadnji put i kako nikada više neće sjesti na saonice. Kad je došla k sebi, počela je ispitivački promatrati dječaka pokušavajući procijeniti je li uistinu rekao one čudesne riječi ili joj se to samo pričinilo od zvukova vjetra.

Prošetali su se po brijegu, a Nadežda je cijelo vrijeme razmišljala o onome što se dogodilo. Dječak o tome nije govorio ništa i ponašao se kao da se ništa nije dogodilo. Unatoč tome što je rekla da se nikad više neće spustiti, Nadeždi ovo pitanje nije dalo mira i sama je predložila dječaku da se još jednom spuste. Kad su to učinili, dječak je opet izgovorio iste riječi. Nadeždi opet nije bilo jasno jer se iz dječakovih reakcija nakon spuštanja  nije moglo pročitati ništa. Pravio se da se ništa nije dogodilo.

Kad je predložio da odu svatko svojoj kući, Nadežda je bila ta koja je oklijevala. Rekla je da joj se sviđa to sanjkanje i da bi se spustila još koji put. Iako se intenzitet njezina straha nije smanjio ni nakon trećeg spusta, znatiželja joj nije dala mira i ona je uvijek iznova sjedala na saonice. Dječak je znao iz kojeg razloga ona to čini i primijetio je da mu pri spuštanju ona gleda usta i čeka hoće li izgovoriti one riječi. Stavio je maramicu na usta i opet ih izgovorio.

Prošlo je nekoliko dana za vrijeme kojih se Nadja potpuno navikla na spuštanje, ali i dalje nije znala tko joj izgovara one riječi. Osumnjičena su uvijek ista dvojica: ja i vjetar… Ko joj od nas dvojice izjavljuje ljubav, ona ne zna, ali njoj je, očigledno, već svejedno; iz bilo kog pehara pio – svejedno je, samo da se opiješ. Njezina ju  je zaluđenost motivirala čak i na nešto čega se grozila – sjela je na saonice i sama se spustila istim strašnim brijegom ne bi li riješila svoje neudomice. Čak ni nakon tog spusta ona nije znala je li čula te riječi ili nije.

Prolazilo je vrijeme i došao je ožujak, a s njime i prvi znaci proljeća. Budući da se snijeg počeo topiti, djeca se više nisu sastajala na brijegu. Dječak se spremao na odlazak u Petrograd. Jednog takvog dana sjedio je dječak u vrtu koji je od Nadeždina dvorišta bio odijeljen visokom ogradom. Ugledao ju je kako tužna i zamišljena stoji na trijemu. Znao je da djevojčica uživa u još koliko-toliko hladnom vjetru i priželjkuje opet čuti one predivne riječi… pa ih je, sakriven iza ograde, i viknuo. Njezino se lice  promijenilo iz tužnog u radosno i nasmiješeno. Dječaku se tada učinila lijepom… Ali bilo je vrijeme za polazak i on je otišao.

Nakon mnogo godina, saznao je da je udana i da ima troje djece, ali je pretpostavio da nikad nije zaboravila dane sanjkanja s njime. Priznaje da mu ni dan-danas nije jasno zašto se šalio.

Vrsta djela: pripovijetka

Vrijeme radnje: neodređeno

Mjesto radnje: Rusija

Likovi: dječak (pripovjedač), Nadežda

Analiza likova

Dječak

Tijekom čitave pripovijetke ne saznajemo njegovo ime, on je taj koji pripovijeda. Na početku nagovara Nadeždu da se spusti s njime, iz čega bi se moglo naslutiti da dječak osjeća nekakvu vrstu naklonosti prema njoj, što zapravo i nije točno. Zabavlja ga njezin strah, a posebno njezine reakcije nakon što joj je viknuo da je voli. Namjerno izaziva Nadeždinu zbunjenost. Iz toga se može zaključiti da je dječak pomalo zloban, ali ponajviše nezreo i djetinjast. Njemu nije do dijeljenja osjećaja i on ih ne razumije, niti su mu važni na način na koji su važni djevojčici. Dječak je zaigran i sve shvaća poprilično neozbiljno,  a čak ni s vremenskim odmakom od nekoliko desetaka godina ne razumije zašto se šalio na takav način.

Nadežda

Isprva vrlo plašljiva djevojčica kojoj nije do spuštanja strmim brijegom. Unatoč tome, dala se nagovoriti na nešto što zapravo ne želi, iz čega vidimo da je popustljiva karaktera. Njezin se karakter kroz pripovijetku mijenja – ona postaje hrabra djevojčica koja se neprestano suočava sa svojim strahom. Prvi put se susreće s plemenitim osjećajem ljubavi i to na pomalo neobičan način. S vremenom se toliko navikava na to da joj prilikom spuštanja saonicama netko izjavljuje ljubav da joj više i nije toliko važno jesu li te riječi izašle iz usta dječaka ili ih izgovara sami vjetar. Djevojčica je radoznala, ali i pomalo naivna.

Anton Pavlovič Čehov biografija

Anton Pavlovič Čehov rođen je u Rusiji 1860, a umro je u Njemačkoj 1904. godine. Bio je jedan od najznačajnijih ruskih književnika svih vremena.

Osnovnu i srednju školu pohađao je u Tanganrogu gdje je često posjećivao kazalište, a bio je i urednik školskih novina. Studirao je medicinu u Moskvi.

Počinje objavljivati anonimne članke u studentskim novinama, pri čemu se koristi pseudonimom Antoša Čehont.

Najpoznatiji je po svojim dramskim djelima zbog kojih ga se najčešće smatra začetnikom psihološkog realizma. U njegovim se dramama sukob odvija na psihološkoj razini, a njegove se drame izvode i danas u kazalištima diljem svijeta.

Neke od njegovih najpoznatijih drama su sljedeće: Medvjed, Ujak Vanja, Tri sestre, Višnjik  i Galeb. Od proznih djela najznačajnije su mu zbirke Novele i pripovijetke iz 1894. godine te Melpomenine bajke, Šarene priče, Nevine priče i Otok Sahalin.

Autor: I.B.