San o livadici je drama koju je napisala Nasiha Kapididžić-Hadžić. Napisana je 1974. godine. Kroz ovu dramsku igru pisac nam pokazuje vrijednosti koje bi djeca, ali i odrasli, trebali spoznati i primjeniti u svome životu.
Analiza
Karakteristika ove drame je govor neživih pojava. Pored toga, kao i u svoj dječijoj literaturi, i u ovom djelu, fantastika je jedna od glavnih odlika. Kroz cijelo djelo se spominju izmišljeni likovi i događaji.
Kao i u svakom igrakazu, i u ovom se djeci na najjednostavniji mogući način pokušavaju predstaviti životne lekcije i osobine koje bi svaki čovjek trebao imati i gajiti. U Snu o livadici fokus je stavljen na ustrajavanje u svojim željama i porodičnim odnosima. U ovom djelu, dječak nije ni po koju cijenu želio odustati od pronalaska livadice za kojom je toliko žudio.
Uz pomoć svoje majke, pokušavao ju je kupiti i pitao je druge ljude da li znaju gdje se nalazi. Nije htio da bude kao kovač koji je tugovao jer se nije dovoljno borio za svoje snove i ciljeve. Znao je da taj njegov san postoji i nije birao sredstva i način kako da dođe do njega i kako ga ostvari. Čak je odlučio da pobjegne od kuće, iako mu je tada majka mnogo nedostajala. Dok je uživao u igranju i istraživanju livadice, mislio je na nju i želio je da i ona bude tu sa njim kako bi vidjela kako je to lijepo i kako je njegov san bio vrijedan svog truda koji je uložio u njega. Veselio se susretu s njom.
Poznato je da djeca više obraćaju pažnju na ono što vide i čiki, za razliku od onoga što samo čuju ili čitaju. Imajući to u vidu, da bi izrazila doživljaje u dramskom obliku, Nasiha je morala dobro poznavati scenska sredstva. U njenim djelima se mogu vidjeti detaljni opisi scenskih elemenata, počevši od dekora, zatim svjetla, muzike pa i samih glumaca. Dječiji doživljaji se podstiču prvenstveno muzikom, igrom i pjesmom, kao i stvorenim osjećajem iluzije; izmjenom dana i noći, promjenom mjesta radnje, zatim uvođenjem likova koji govore, a koji su u stvarnosti neživi, kao što je to vjetar koji priča, maslačak koji pleše i slično.
Karakteristika ovog djela je pisanje u stihu, pa se tako skoro svaka riječ rimuje. U djelu se predstavlja istina da su svi problemi rješivi, bez obzira kakvi bili. Šalje im poruku da, po svaku cijenu, ne trebaju odustajati od svojih snova, te da uvijek postoji način da se ti snovi ostvare, samo treba uložiti vremena i truda u njih. Snovi su ostvarivi, samo ih treba jače željeti.
Obzirom da se u igrokazima pokušavaju predstaviti problemi i aspekti života, na djeci primjeren način, dosta su slični bajkama. Za obje vrste dijela karakteristično je što se djeca mogu poistovjetiti sa likovima iz tih dijela, naročito kroz igrokaz u kojem je puno zanimljivih dijaloga, napetih i teških scena.
Glavna poruka ovog igrokaza jeste da trebamo biti uporni i istrajni u svojim željama. Kroz život dolaze razna iskušenja i razni problemi, ali trebamo gledati iza njih, kako bismo ugledali svjetlo na kraju tunela. Ne smijemo odustati od naših snova i moramo biti kao dječak iz ovog igrokaza. Moramo nastaviti da se borimo za njih.
Književni elementi
Vrsta djela: drama, igrokaz
Mjesto radnje: dvorište, na vašaru, u kovačnici, na livadi
Vrijeme radnje: ljeto
Tema: dječakov san o livadici
Ideja: Ako dovoljno snujemo, san može postati java.
Kratak sadržaj
Prolog
Prolog pjeva o dječaku koji živi u jednom sokaku. Dječak ne zna kako bi se igrao u tom sokaku, jer nema vrta, nema cvjetova, a ni leptira. Sve je nekako mračno i bez vedrine.
I čin
Na sceni se nalazi kameno dvorište, a u dnu dvorišta kuća. Majka i dječak razgovaraju u dvorištu. Dječak govori kako traži travu, barem peruniku sakrivenu uz ogradu. Majka mu reče da na kamenu ne može biti trave. Trave su na livadama, a ne u njihovom dvorištu.
“Nas kamen od sunca skriva. Ko cvijet traži, taj tek sniva! Sred ulice naše strme u dvorištu od kaldrme nikad nije travna vlat izvila svoj nježni vrat. Trave su na livadama, u dvorište neće k nama.”
Dječak se rastuži i reče da se nada ptici. Tada majka odluči poslati dječaka u kuću da čita knjige, ne bi li zaboravio na pticu i travu. Ali, dječak ne htjede. Ništa mu nije bilo zanimljivo. Šta god bi mu majka predložila, našao bi neki izgovor. Ni klikeri mu nisu bili zanimljivi, ni lopta, ni mač; baš nijedna igračka nije mogla privući dječaka. On je želio imati livadicu. Kada dječak reče da želi livadicu, majka se zaprepasti i iznenadi. Ponovo pokuša osvojiti dječaka igračkama, ali opet bezuspješno.
Dječak je žudio za livadicom, prošaranom maslačcima i ukrašenom cvijetom maka.
“Igračke me ne privlače! Ja ih gledam bez veselja i samo mi jedna želja lebdi na usnama: livadu mi kupi, mama!”
Majka mu reče da ne zna gdje da mu kupi livadicu. Od oka je nihovog skrivena. Dječak reče da će ići u daljine i tražiti je. Ići će od vašara do vašara, od dućana do dućana, od kovača do stolara… Majka i sin se složiše i krenuše u potragu za livadicom.
II čin
1. scena
Prikazan je vašar; vrtuljci, šatre, reklame, vašarska muzika i slične stvari koje su karakterisrične za vašar. Čuju se glasovi prodavača koji dozivaju djecu da dođu na vašar, da se vesele i pjevaju zajedno. U knjizi se smjenjuju tri glasa trgovaca koji pjesmom izvikuju robu te dozivaju djecu i ostale kupce.
2. scena
Na scenu izlaze dječak i majka. Pregledaju šta ima na tezgi. Njihovi glasovi su stavljeni u prvi plan. Dječak poče ispitivati i tražiti gdje bi mogla biti livadica. Majka mu reče da je na tim mjestima koje on gleda samo čelik i žica. Dječak, ipak, nagovori majku da pogledaju kod trgovca koji drži jedrlice. Majka ispuni želju svom sinu i upita trgovca za livadicu. Trgovac s omalovažavanjem reče da ne drži livadice nego samo jedrilice koje vaja vješto.
“Takve trice kako što su livadice nikad nisam upoznao. I nije mi, znajte, žao! Jedrilice vajam vješto. To je roba! To je nešto!”
Majka i dječak se šutke udaljiše, a u prvi plan stupiše glasovi prodavača koji pjesmom dozivaju kupce.
3. scena
Sada je na sceni periferijska ulica u kojoj se nalazi mala kovačnica. U sumrak, majka i dječak prolazeći tim putem svratiše u kovačnicu. Majka ispriča kovaču dječakov san, a kovač se začudi i zabrinu. Stavi dječaka ispred sebe i reče mu da čak i on ima tajnu i snove. Reče mu da ga njegov san podsjeća na njegove uspomene.
“Pa čak i ja imam tajne, slične tvojim, snove neke. Sa livade ja sam meke, okićene srebrom vode, gdje maslačci kolo vodem davno u grad zalutao, i grad me je progutao, zarobio kamen go, osvojio posao.”
Kovač je imao nekoga ko živi na livadi i još uvijek čuje da ga doziva. Ali, posao ga veže za tu malu uličicu. Pokloni dječaku za uspomenu plavu, zlatnu i zelenu potkovicu. Reče mu da je tu skrivena jedna priča te da je probudi maštajući. Majka i dječak, oboje umorni, polako odoše svojim putem.
III čin
1. scena
Kovač radi u kovačnici i razmišlja o dječaku koji mu je navraćao u radnju. Razmišlja o tome kako se ni njemu ništa ne radi, samo mu se sniva i pjeva. Dječakov san vratio ga u djetinstvo. Kovač shvati da je zavolio dječaka te da bi volio za njega iskovati jedno malo sunce, da samo njemu sja. U tom trenutku neko zalupa na vrata.
2. scena
U kovačnicu uleti dječakova majka. Bila je sva uplakana i preplašena. Kovač je iznenađeno upita šta se zbiva. Ona reče da je dječak nestao. Majka reče da je obišla sve ulice, sve trgove, stranputice, da je pretražila svaki kut, ali dječaka nigdje nema.
“Da je sitno zrno maka ja bih našla svog dječaka samo da je tu u gradu.”
Slutila je da je otišao za svojim snom. Kovač reče da će saznati šta se desilo i da će pronaći dječaka. Zjedno krenuše u potragu za dječakom.
3. scena
Dječak se nalazi u cvjetnoj livadi. Okružen je maslačcima, makovima, jablanovima i lišćem. Ne može da vjeruje gdje se nalazi. Poče čupkati travu, ne bi li se uvjerio da ne sanja. Uvjeri se da je stvarnost i pomisli da mu je kovačeva potkovica dnijela sreću.
“Sve je kao ona priča kovač sinoć što ispriča. Tu je čak i jablan; pjeva… Možda mi je kovačeva potkovica bila sretna. Sad je moja zemlja cvjetna!”
Nije se sjećao bijega niti je osjećao umor. Sve što je osjećao, bila je sreća. Odluči da pušta zmaja, a čim dan mine otići će po svoju majku da i ona vidi tu raskoš i ljepotu. Dok je dječak puštao zmaja, slučajno je ugazio na djeda mrava. Mrav ga uvrijeđeno upozori i reče da mora paziti, da ne bi ugazio još neku sićušnu životinju.
Dječak upita mrava kome pripada ova livada. Mrav odgovori da su svi vlasnici, podjednako; i mravi, i trava, bube, ptice, cvijeće, pčele i ostali stanovnici livadice. Pokaza mu na maslačke koji kolo vode. Dječak otrča maslačcima i upita ih da se uhvati u kolo s njima. Maslačci mu odobriše i počeše svi zajedno pjevati i plesati.
“Ne pitaj, već ruku daj i veselo zaigraj!!”
IV čin
1. scena
Majka i kovač sjede u dječakovoj sobi i razgovaraju. Kovač reče da će on sam nastaviti tražiti dječaka. Majka se ne složi i reče da će i ona poći. Baš tada začu se šum vjetra. Majci sinu da možda vjetar zna gdje se nalazi njen sin. Otvoriše prozor i upitaše ga da li je sreo dječaka dok je letio svijetom. Majka reče da je sanjao livadicu pa pošao za svojim snom. Vjetar odmah reče da zna dječaka. Vidio ga je vrlo sretnog kako šapuće s travama i pleše s maslačcima.
“Znam ga! To je dječak kog sam maloprije, u polju gdje cvijet se smije sreo ispod jablanova…”
Reče majci da ju je u snu spominjao. Majka pusti suzu radosnicu i reče vjetru da je povede njenom sinu. Vjetar reče da će letjeti ispred njih, a oni neka ga prate.
2. scena
Majka i kovač izađoše iz kuće i polaze u pravcu u kome leti vjetar. Dok prate pravac, čuju dječakovu pjesmu u daljini. Kako se približavaju, dječakova pjesma se sve jasnije čuje.
“Povešću, mama, tebe ja tamo gdje ljeto ćilim tka… Gdje sunce veze šaren cvijet. Pokazaću ti – svijet! Pokazaću ti – divan svijet!”
3. scena
Svi su na livadici; majka, dječak, kovač, vjetar, jablanovi, maslačci, makovi, mrav. Svi pjevaju pjesmu o livadi i uživaju u ljepoti.
Analiza likova
Dječak – bio je to mali sanjar koji je sanjao o igri, zabavi i livadi. Dosadio mu je kamen i beton te je žudio za livadom. Bio je uporan i nije dozvolio da ga iko pokoleba u njegovom snu. Kad je našao livadicu, bio je veseo i uživao je igrajući se po njoj. Bio je vezan za majku.
Majka – podržavala je svoga sina i htjela je da mu ispuni njegovu želju o livadici. Trudila se koliko je mogla. Bila je tužna i uzrujana kada je dječak pobjegao od kuće. Radovala se kad je čula od vjetra da je dječak dobro i da je spominje.
Kovač – nostalgičar koji je dječaku dao potkovicu za sreću. Htio je da mu pomogne u ispunjenju njegovog sna i pronalasku livadice. Dječak ga je vratio u njegovo djetinstvo.
Nasiha Kapidžić-Hadžić
Za Nasihu Kapidžić-Hadžić mnogi kažu da je jedna od najznačajnijih bosanskohercegovačkih dječijih pisaca. Rođena je 6. decembra u Banja Luci. Tu je završila osnovno i srednjškolsko obrazovanje, nakon čega odlazi u Beograd na studije. Studirala je književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Svoju karijeru počinje u banjalučkoj gimnaziji, gdje radi kao profesorica. Zatim odlazi u Sarajevo gdje počinje raditi kao urednica Obrazovnog i Dječijeg programa Radio Sarajeva.
Nakon toga počinje raditi kao urednica edicije za djecu i omladinu u sarajevskoj izdavačkoj kući „Veselin Masleša“. Tu ostaje do penzionisanja.
Pisala je poeziju i prozu za djecu, kao i dramske tekstove. Njene priče i pjesme objavljene su u mnogim literarnim zborovima, kao i stranim antologijama, zastupljene su u čitankama te se su uvršetene u lektire. Njeni dramski tekstovi za djecu izvođeni su na radiju i u pozoristu.
Dobitnica je brojnih nagrada, od kojih se izdvajaju: Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, Veselin Masleša; nagrada grada Banja Luke, te dvije godišnje nagrade sarajevske izdavačke kuće Svjetlost. Neka od njenih sjajnih djela su: “Maskenbal u šumi”, “Vezeni most”, “Glas djetinjstva”, “Liliput”, “Kad si bila mala”, “Glas djetinjstva” i druge.
Umrla je 22. septembra 1995. godine u Sarajevu.
Komentariši