Saper 5

Dječji roman Saper 5 detaljno analiziran kroz analizu i određene aspekte romana, književne elemente, kratkim sadržajem i pripadajućim citatima važnima za roman, pripadajućom karakterizacijom likova i bilješkom o autoru Maju Topolovcu.

Analiza

Fantastični dječji roman svoje izvore preuzima iz različitih znanosti, a u ovom romanu riječ je ponajviše o znanjima iz područja astronomije jer se u više situacija svemir detaljno opisuje, gotovo do najsitnijih pojedinosti. Premda se može fantastični dječji roman povezati s avanturističkim romanom zbog različitih pustolovina koje su glavni činitelji fabule, ipak je najvažnija karakteristika fantastičnog romana da protagonist prelazi iz realnog svijeta u svijet mašte u kojemu svatko može postati junakom i u kojemu se nerijetko daje dječjim likovima puno veća važnost i prilika za djelovanjem nego što je slučaj u realnom svijetu.

Pripovjedačevim obraćanjem čitateljstvu na samome početku odmah se nastoje postaviti temeljne karakteristike romana koji povezuju naizgled nespojive elemente – svijet odraslih i svijet djece, robote koji nisu prikazani kao isključivo strojevi, već bića željna priznanja i ljubavi, koju su i sami spremni pokazati. Sukob svjetova prikazan je kroz dječaka Slavka koji kao rođendanski poklon dobiva robota koje mu se njegova baka odupire, ali ga u konačnici prihvaća i nastojanje autora da se fantastično u dječjoj književnosti sintetizira s realnim.

Uvođenjem fantastičnih elemenata poput robota koji može zaustaviti vrijeme, povesti čovjeka kroz svemir, pokazujući mu brojna prostranstva, autor nastoji razbiti granicu između fiktivnog i realnog, dječjeg i odraslog svijeta, svijeta maštanja i stvarnosti. Fantastični likovi opremljeni su uređajima koji su čovjeku nevidljivi i posjeduju posebne vještine i sposobnosti čime se izdvajaju u odnosu na ljude. Zbog češće dječje sklonosti maštanju, svemirske pustolovine mogu samo oni iskusiti, jer odrasli s vremenom odbacuju maštu kao relevantan oblik spoznavanja svijeta oko sebe.

Obraćajući se u prvome licu, pripovjedač se želi približiti čitateljstvu i pridobiti ga za pustolovine o kojima će biti riječ u nastavku, kako bi mogao uvjeriti čitateljstvo da u romanu nije riječ o fantastičnim pustolovinama, već da su se one uistinu dogodile, ali takvo nešto mogu spoznati samo djeca. Početak fabule nije obilježen elementima fantastičnosti, već opisom prostora koje se čovjeku poznato čime se čitatelja postepeno uvodi u taj svijet kojega čovjek teško može shvatiti isključivo svojim razumom.

Protagonist romana (dječak Slavko) sukladno karakteristikama fantastične dječje književnosti doživljava pustolovine koje ga vode na neka od najzanimljivijih mjesta u svemiru. Upotrebom fantastičnih elemenata, autor nastoji ponuditi smjernice mlađoj populaciji koja je sklona maštanju i ponekad kroz maštu percipiranju stvarnoga svijeta. Korištenjem fantastičnih elemenata i svjetova, dječji pisci mogu u svojim romanima provlačiti psihološka, etička i egzistencijalna pitanja na neizravan način, čime mogu znatno jasnije doprijeti i do mlađe populacije književnim oblikovanjem koji je njima pristupačniji i zanimljiviji.

Književni elementi

Književni rod: epika

Književna vrsta: fantastičan dječji roman

Mjesto radnje: Zemlja, svemir

Vrijeme radnje: nepoznato

Tema: dječje prijateljstvo s robotom, upoznavanje svemirskih prostranstava kroz san i maštu, suprotno poimanje svijeta oko sebe između odraslih i djece

Ideja: Maštanje ne nestaje nakon što čovjek odraste, već čovjek sam odbacuje maštu kao relevantan oblik spoznaje svijeta oko sebe; Djeca mogu također poučiti odrasle, kao što djeca spoznavaju svijet s pomoću starijih

Kratak sadržaj

1. Poklon

Priča započinje pripovjedačevim obraćanjem čitateljstvu za kojeg pretpostavlja da je mlađi čovjek ili kako bi odrasli nazvali – “dijete”. Napominje kako odrasli nisu sposobni slušati, a da ne svrnu pogled na nešto drugo, a kada im ispričaš nešto čudnovato gledaju te s podsmijehom.

“Znate vi odrasle – oni se sve nešto mršte, slušaju te dok im pričaš ono što si svojim očima vidio, slušaju, a sve nekako gledaju pored tebe, kroz tebe, pogledom koji stalno skreće ka vizi-ekranu, čak i kad na njemu nema
baš nikakve zanimljive slike.”

Nakon kratke digresije, započinje pripovijest o dječaku imena Slavko koji je spavao na krevetu Modela 5ž, a sat u njegovoj sobi je pokazivao 4:45 u trenutku početka priče. Kod Slavka je bilo zanimljivo što se nije tako nazivao svih svojih 12 godina, već 11 godina i 355 dana jer su svi u obitelji osim tetke Gordane bili uvjereni da će se roditi djevojčica. Kada je bio rođen, njegova je tetka predložila da se dijete zove Slavko, međutim svi su to odbijali. Otac je smatrao kako ime njegovog djeteta mora odražavati njegovu srčanost, pamet, dobrotu i očev ponos. Tetka je stoga iznijela prijedlog da svatko na papirić napiše ime koje je htio i da onda izvuku iz šešira papirić na kojem će biti ime djeteta. Treba napomenuti da je tetka prilikom dužeg godišnjeg odmora provedenog u Amazoniji upoznala mađioničara čiji je šešir posudila i možda je naučila od njega nešto. Tetka je izvukla papirić s imenom Slavkom te su se konačno svi složili s tim imenom.

Na početku priče Slavko se odmarao za dan koji je trebao biti njegov 12. rođendan. Dječak se prevrtao u snu, a u lijevom kutu sobe pojavili su se magličasti obrisi nečeg velikog i kockastog oblika, nalik sanduku. Odjednom je Slavko začuo neki glas koji ga doziva, ali kao da to dozivanje nije čuo ušima, već mu je odjeknulo mozgom.

“Nitko to ne bi ni mogao čuti da je i bio u sobi, osim Slavka. Ni Slavko nije čuo taj glas ušima. Odjeknuo mu je usred mozga, kao reflektor u mrkloj noći.”

Dozivao je oca ali odgovora nije bilo, samo je ponovno čuo glas koji ga doziva. Uočio je sanduk kojega se nije sjećao da ga je vidio kada je išao spavati i pomislio je da je to rođendanski poklon njegovih roditelja. Odlučio je već sada otvoriti sanduk i pritisnuo je crvenu oznaku i poklopac se odvojio od stranica sanduka uz jedva primjetan šum i počeo se dizati. Sadržaj unutar sanduka bio je kombinacija crnog i maslinastozelenog poliplastika, nešto nalik dijelovima neke sprave. Slavko je uočio još jednu oznaku za raspored sadržaja i knjižicu na blještavoj bijeloj plastici na kojoj ne pisalo “Kako da sastavite i upotrebljavate SAPERA PET”.

Promatrao je nacrte i sličice i uočio da je Saper 5 robot. Slavko je bio presretan što je upravo dobio robota za rođendan i pitao se kako su roditelji samo znali da baš to želi. Odlučio je sastaviti robota prije nego se roditelji probude i stoga je krenuo sa sastavljanjem. Kada ga je sastavio i doveo u donji položaj, Slavko nije uvidio promjenu na robotu, ali ga je svejedno pozdravio mahanjem ruke. Dok je robot činio isto, vrijeme na njegovom digi-satu je bilo zaustavljeno sve dok robot nije spustio ,,ruku”, ali to je Slavku promaknulo.

“Baš zato što nikome ne bi palo na pamet da u tom času gleda u sat a ne u novog robota, ni Slavko to nije učinio. A da je pogledao, vidio bi kako se cifre koje pokazuju sekunde opet zaustavljaju na 04.59.54 u času
kad je robot digao ruku u znak pozdrava.”

Dječak se dao u maštanje što će sve moći raditi s robotom, no ni sam nije bio svjestan toga trenutka da je robot ušao u prostoriju kroz privremeno načinjen otvor u hiperprostoru. Slavko je upitao robota što sve zna, a on mu je odgovorio da poznaje sva područja znanosti, umjetnosti, politike, navigacije, tj. sve do čega su ljudsko saznanje i ljudska misao došli. Znanje može izložiti govorim ili uz pomoć vizi-ekrana, ovisno o izboru slušatelja, a moguća je i kombinacija oba načina. Konačno Slavko primijeti kako nešto nije u redu s digi-satom, a s njim i robot i nadoda kako se vjerojatno radi o elektronskim smetnjama koje utječu na okolne elektronske uređaje i da će nastojati to popraviti.

Robot je otkrio dječaku da može kao dio rođendanskog poklona namjestiti sat na vrijeme koje on želi, napominjući kako su satovi stvar dogovora, a ne stvarnosti. Slavko prihvati prijedlog i robot namjesti vrijeme za 27 minuta unaprijed, tj. za 7:30.

2. – Što je sad to?

Pomicanje vremena u gradu nitko nije primijetio koje je Saper pokrenuo, a u Slavkovoj obitelji toga jutra bila je svađa jer se baka protivila robotu u kući i smatrala da robot nije dobar za dječaka poput Slavka. Slavkovi roditelji su je pokušavali umiriti govoreći joj kako je danas normalno imati robota te da puno obitelji u susjedstvu imaju jednoga, međutim ona nije odustajala i tražila je od njih da otkažu pošiljku robota koja je trebala doći u 8:00.

Odlučili su još jednom pitati Slavko koja je njegova bila želja za rođendan, međutim na interkomu nije bilo odgovora. Vrata Slavkove sobe nisu se automatski otvorila, a otac je već pomalo zaboravio da se može jednostavno pokucati na vrata i ući. Konačno mu je Slavko otvorio i skočio mu u zagrljaj čim ga je ugledao, zahvaljujući mu za robota, međutim otac je bio zbunjen jer robot još nije trebao stići, ali je bio u Slavkovoj sobi. Otac je bio iznenađen i činjenicom da je u Slavkovoj sobi bio Saper 5, a on je naručio Saper 4. Premda Slavko nije htio da ga tata uzme, on je bio oprezan jer se bojao da bi ovaj model mogao biti skuplji, stoga su pokušavali negdje naći cijenu.

U knjižici koju su pronašli je pisalo da je Saper 5 novi, eksperimentalni model te da njegovo ime upućuje na početna slova naziva koji objašnjava nevjerojatnu brzinu reagiranja svih elektronskih mozgova – Super-Akcelerirani Pozitronsko-Elektronski Robot – SAPER. Slavka je uznemirilo kada je otac pročitao da robot nema sposobnost govora, iako je bio uvjeren da ga je čuo kako govori. Otac mu je pokušavao objasniti kako ga vjerojatno bolje poznaju oni koji su ga proizveli, ali je Slavko bio uvjeren da su svi u krivu. Naredio je Saperu da pozdravi njegova oca, a ocu se učini robotov glas neobičan i nekako spor. Odjednom se začuo bakin glas koja se približavala vratima sobe i ugledavši Sapera u stanju iznenađenja i straha pala je u nesvijest i iako pokušavši, Slavko ju nije uspio uhvatiti da ne padne.

3. Izgubljeno – nađeno

Dok je još baka padala u nesvijest, znakovi Saperovog rada putovali su daleko, a daleko hiperprostorom, u običnom prostoru bi značilo jako, jako daleko. Premda nije htio da znakovi njegova postojanja idu daleko, on nije uspijevao ni zaustaviti vrtoglavo kretanje brojki na digi-satu. Nitko u kući nije imao pojma da se Saper upravo probudio iz sna koji je desetak tisuća stoljeća, a toliko je bilo previše, čak i za računalo. Znao je da je njegovo prisustvo na Zemlji netko otkrio, a oni su bili Gama i Beta, također inteligentna bića kojima to nije bilo pravo ime, već su tako nazvani radi lakšeg snalaženja.

“Ti “neki” zovu se, zvali su se i zvat će se Gama i Beta. Što da vam kažem o njima? Osim toga da nisu odavde, sa Zemlje, mogu vam reći malo toga. Nitko to ne zna sasvim točno. Možda ćemo nešto više saznati ako nastavimo da vrijedno listamo ove stranice, a možda i nećemo. Nadajmo se da, ipak, hoćemo.”

Otkrili su ga putem signala koji su toliko dugo čekali. Njih dvojica su na neki način komunicirali, razmjenjivali nešto što bi čovjek nazvao mislima. Beta se više nije mogao ni sjećati što točno traže jer je to “nešto” njima izbjeglo prije pola milijuna godina, računajući nekadašnjim njihovim planetom. Odjednom Beta se sjeti, a taj trenutak bi se mogao poistovjetiti kao kad bi čovjekovu svijest odjednom obasjalo snažno osvijetljeno sjećanje, pa sve bliješti u novonastalom sjaju. Za razliku od njegovog imena na Zemlji, Gama i Beta su ga nazivali Hadenotom.

“- Sjećaš li se hadronskog entiteta Hadenota?
– Zvuči mi poznato, ali… – pravdao se Beta.
– Upućenog u specijalnu misiju prije pola miliona obrtaja?
– O, da!!!! – “uzviknu” Beta. – Svega sam se odjednom sjetio!!!!”

Odlučili su promatrati sve što bi im pomoglo u pronalaženju Hadenotova zračenja na vremenskim frekvencijama, ali su morali požuriti dok on ne ovlada sobom. Na Zemlji je zadnja situacija bila bakin pad u nesvijest i obitelj je pozvala liječnika da ju dođe pregledati osobno. On je njezinu nesvijest obrazložio šokom i stresom kojemu je svjedočila, no majka se brinula da se ne radi o nečemu ozbiljnijem. Kad je liječnik napomenuo da se pokvario njihov interkom, kao i nekoliko u susjedstvu, svi su se začudili.

Pripovjedač je pokušao objasniti čitatelju od čega se svemir sastoji, kako bi se buduće pustolovine bolje razumjele – od planeta, asteroida, kometa do Mjeseca, pokazujući istovremeno kako je Slavko znao dosta toga, ali je Saper ipak znao više. On mu je rekao da sonde u svemiru paze je li sve u redu i da su programirane da bilježe nešto poput normalnog zračenja. One su samo otkucavale vrijeme, lokalno i ono univerzalno i promatrale brod “Kometni putnik” koji je krenuo prema udaljenim stijenama, lebdećim planinama i santama leda da ih ispita i vidi može li se uskoro očekivati lijep komad kometa. Nekoliko trenutaka nakon odašiljanja signala kojeg je sonda protumačila kao “sve je u redu”, pojavio se val koji je pripadao vremenskom spektru i zapljusnuo je sondu.

Val vremenskog zračenja krenuo je sa Zemlje i odjurio brzinom svjetlosti, a trebalo mu je čitavih 14 minuta da stigne do broda. Val je sondi pomjerio vrijeme za 4 minute i 15 sekundi, a na Zemlji za 5 minuta i 4 sekunde. Brod je poslao kontrolni signal, uz provjeru vremenske situacije na brodu, no povratnog signala nije bilo, tj. kontrolne poruke ,,sve je u redu”, zbog čega je posla upitni signal ,,Zašto kasnite” koji je krenuo u uskom snopu prema nevidljivoj točki što je bio brod. Mozak sonde mogao je samo prijeći u modus čekanja daljnjih instrukcija jer je tako bio programiran.

Ovakav nezapamćen događaj završio je i u večernjim novostima koje su izvijestile da je došlo do potpunog poremećaja vremenske orijentacije širom Sunčevog sustava pa i dalje, sve do prokometnog pojasa u čijoj se blizini nalazi brod “Kometni putnik”. Gostujući profesor Al-Šileh objašnjavao je kako je prema svemu sudeći ta pojava imala porijeklo na Zemlji, međutim nezamislivo je bilo uopće zamisliti što bi uzrokovalo toliko značajan poremećaj u vremenskom spektru.

Profesorovo objašnjavanje je prekinuo voditelj i upitao ga kako je moguće da je val primijećen i u 7:25 i 7:30 i može li se time reći da su oba vremena ispravna. Profesor se nasmiješio i priznao da je to zasigurno nelogično, ali da su oba vremena na neki način ispravna i točna. Kako bi se događaj pojednostavio, profesor ga je usporedio s pojavom kada se izvrši neki utjecaj na vodenu površinu i ona više nije mirna. Voditelj je postavio pitanje o još jednom kasnijem i znatno dužem pomaku koji je izazvao potpuni raspad komunikacijskog sustava. Još jednom je profesor potvrdio i taj pomak i napomenuo da je zapravo trajao nula vremena jer se njegovo trajanje mjeri milijunskim dijelovima sekunde. Svi u Slavkovoj obitelji koji su slušali taj razgovor bili su zapanjeni činjenicom da je uzrok takvog poremećaja mogao nastati na Zemlji. Kao i svoj otac, Slavko je imao nekakav osjećao u vezi svega toga, ali nije svoje osjećaje mogao prenijeti u riječi:

“Slavkov tata je znao nešto o teoriji vremena. Zato je i on znao koliko je ovaj događaj blizu fantazije. Znao je to i Slavko. Osjećao nešto, ali još nije mogao to pretočiti u riječi. Čak i da je mogao, možda ne bi… Nije znao zašto, ali je znao da ne smije.”

Komunikacijski sustav se počeo vraćati u normalno stanje, ali ne zato što je protivnik prestao sanjati o onome što treba da ostvari, već zato što se odlučio pritajiti.

4. Progonitelji ili progonjeni prošlošću

Gama i Beta prepoznali su vremenski pomak u radu Hadenota čime se poremetio komunikacijski i promatrački sustav planeta Sunčevog sustava, ali oboje nisu mogli shvatiti odakle mu toliko energije za tako nešto. U hiperprostoru čiji su malen dio zauzimali Gama i Beta, stvori se hipersfera u kojoj se nalazi lik Galaksije, zvjezdanog sustava kojemu pripada i Zemlja i Gama pokaže svome suputniku na Zemlju kako bi mu pomogao u shvaćanju točne lokacije Hadenota. Iako je znao da je inteligencija ljudi nižeg stupnja u odnosu na njih, Gama je isticao da ne treba podcjenjivati ljude jer je ljudima teže shvatiti svijet oko sebe, za razliku od njih.

Ipak, u hiperprostoru se nalazilo još nešto što je promatralo vremenski pomak – letjelica kao niz nebodera, obojena u najcrniju boju koja se može zamisliti, a njezino kretanje se iz blizine moglo vidjeti samo jer je u svakom trenutke zaklinjalo druge zvijezde. Vremenski pomak podrazumijevao je visoku inteligenciju, a ona je značila mogućeg protivnika civilizacije koja je stvorila tu letjelicu. Svrha postojanja te letjelica bilo je razaranje i uništenje, jednom riječju – rat.

“Rat je bio suština njenog postojanja. Rat, osvajanje, podvrgavanje. Nije znala za drugo. Nije ni mogla znati. Sva znanja dali su joj njeni stvaraoci i poslali je u prostore, galaktički, međugalaktički i hiperprostor. Poslali je
da uništava i podvrgava.”

5. Najvažnije je voljeti

Na Zemlji se vijest o vremenskom pomaku i raspadu komunikacijskog sustava nije zaboravila, ali su ubrzo druge vijesti postale aktualnije. Saper nije mogao znati tko ga traži sa sigurnošću, ali je sumnjao da će vremenski signali odati. S pozornošću je slušao kakvu je štetu učinio nedovoljnom kontrolom svoga djelovanja. 20-ak dana je bilo prošlo, i baka se oporavila, ali joj je i dalje predstavljao problem robot koji se nalazi u njihovoj kući. Svake godine je imala namjeru napraviti Slavku rođendansku tortu, ali zbog zdravstvenih razloga, ove godine nije bila u mogućnosti, stoga ju je odlučila sada napraviti. Dok je mijesila brašno, opet je razmišljala o robotu i opet se vraćala na svoje djetinjstvo kada je dijete samo otkrivalo svijet oko sebe.

U njezino vrijeme moglo se i dalje reći da su ljudi bili sposobniji, umno superiorniji u odnosu na robote, međutim upitno je bilo je li i sada tako. Slavko je osjetio miris torte i pošao baki u zagrljaj, a ona je bila sretna što ju je došao zagrliti i što joj nije zamjerio što ovoga puta nije napravila tortu kada mu je bio rođendan. Odjednom baka zapita Slavka o robotu, što je Slavko iznenadilo jer je znao koliko mu se protivila. On joj je rekao kako je Saper rekao za nju da je najbolja baka na svijetu i divna žena, a nju je čudilo kako je mogao robot tako nešto pomisliti ili predložiti ako je stroj.

“- Da, bako. Saper. Kaže da si divna žena, najbolja baka na svijetu i da svi treba da te čuvamo i slušamo.”

Baka kaže unuku da dovede Sapera u kuhinju i da osobno dođe s njime. Iako iznenađen, Slavko je to učinio i pozvao robota koji je prvo provirio kroz vrata kako bi pregledao cijelu kuhinju, a baka se pretvarala da čita recept torte koju je pravila. Robot je konačno ušao i zastao na otprilike jedan metar udaljenosti od bake. Premda je nastojala odgađati neodgodivo, konačno ga je promatrala, počevši od njegovih “nogu” pa sve do “očiju”. Saper joj se nakloni glavom, što je baku oduševilo, koja ga pozdravi i pruži mu ruku. U tom trenutku u kuhinju su stigli Slavkovi roditelji koji su bili oduševljeni prizorom kojeg su ugledali – baka i robot se konačno slažu.

Pripovjedač je ponovno radnju prebacio negdje u hipersvemir gdje se nalazila tajanstvena crna letjelica koja je bila u području Galaksije, među prvim nakupinama plinova i prašine, a do prvih zvijezda joj je trebalo samo nekoliko tisuća svjetlosnih godina. Tisućama svjetlosnih godina udaljenih u hipersvemiru su se i dalje nalazili dva poznanika Gama i Beta “razgovarajući”. Ovoga puta je Beta uočio kako je Saper uspio u nastojanju da ga Slavkova obitelj zavoli. Bojali su se da je njegovo probuđenje bilo blizu i da će tada biti prekasno za njih, ali nisu još htjeli djelovati već pričekati da se potpuno uvjere je li to uistinu njihov Hadenot.

U Slavkovoj obitelji večer se odvijala pred vizi-ekranom na kojem se u jednom trenutku pojavila slika nekadašnjeg istraživačkog broda ,,Zemljanin” čiji je kapetan bio Slavkov djed i najavljena je emisija o tome brodu. Baka je priznala obitelji da je u tajnosti sudjelovala u provedbi emisije, ali je to htjelo zadržati kao iznenađenje. Spomenula je sve članove obitelji, ali ne Sapera jer u trenutku snimanja, on još uvijek nije bio u njihovoj kući. Rekavši kako će mu osobno to priopćiti, svi su već umorni otišli na spavanje. U svojoj sobi i jedva budan, Slavko je odjednom začuo prigušene zvukove koje nije očekivao, dok je Saper i dalje bio u dvojbi treba li reći što treba učiniti i hoće li biti pronađen. Slavko kao da je to njegovo razmišljanje mogao čuti svojim mozgom, a ponovno začuje zvukove i nečiji glas koji mu govori da će ovo što slijedi i biti i neće biti njegov san, ali neka se opusti. Zvukovi su prevladali i Slavko se odjednom našao pred Suncem kojeg je mogao promatrati bez da bude zaslijepljen, a mogao je vidjeti i druge planete pored Zemlje.

“Mlječikasta svjetlost postade žuća, pa se poče skupljati. Neko sunce. Mogao je mirno gledati u njega a da ga ne zaslijepi. Da, to je sunce. Naše Sunce! Nekako ga prepoznade.”

Njegov san kao da ga je vodio kroz čitav svemir pokazujući mu nebrojena prostranstva. Mogao je vidjeti kako se ubrzano kretao naprijed, ali ubrzanje nije osjećao. Saper je objašnjavao Slavku da je morao ići velikom brzinom kako bi mu pokazao Crvenog diva, divovsku zvijezdu i da se upravo kraj njega nalazi još jedan Crveni div i napomenuo da susjedi u svemiru nisu tako blizu kao susjedi na Zemlji – u svemiru je njihova udaljenost čak 7 i pol ljudskog shvaćanja godina. Na tijelu je mogao Slavko primijetiti sjene svoje ruke od jačine svjetlosti kojoj je bio izložen.

U krevetu na Slavkovom licu pojavio se smireni osmijeh jer je i sam bio sretan što je mogao doživjeti ovakvo putovanje. Saperu je kod Slavka bilo iznimno zanimljivo što je kod njega mašta poprimala oblik saznanja, ali ponovno si nije mogao izbaciti misao o tome da bi mogao biti primijećen od nekoga tko ga ne smije uočiti. Slavko je s nestrpljenjem čekao što će mu sljedeće pokazati Saper. Saper je pokušavao objasniti kako inteligencija ne postoji samo na Zemlji, već da širom svemira mora biti negdje još inteligentnih bića. Približavali su se malenom planetu koji je bio prekriven kraterima, nastalih udarima nekadašnjih meteora i davno zaboravljenim izljevima lave. Kao i Zemlja, taj planet imao je svoje ravne dijelove – “mora” i neravne dijelove – “planine”.

Slavku se učini da lebdi vrtoglavom brzinom, iznad same površine planeta kojom je prevladavala sumorna pepeljasto crvena boja. Konačno su stigli i Slavko ugleda kristal koji ga podsjeti na razbijenu bocu, a bio je proziran gotovo do nevidljivosti. Kristal je nestao nakon što su projurili iznad te su zbog nedostatka vremena morali vratiti se na Zemlju. Dok su se vraćali, Saper je Slavku objašnjavao da je taj kristal spontano nastalo inteligentno biće nekog drugog svijeta i da je nastao prije više od milijun zemaljskih godina prilikom sudara kometa i planeta, satelita satelitovog satelita. Poanta je bila da prema Saperu taj kristal postoji, živi, ali potpuno drugačijom brzinom i tempom od njega i života na Zemlji. Nakon toga su se vratili i Slavko je zaspao u san bez snova.

“Bio je to prvi tvoj susret sa spontano nastalim inteligentnim bićem nekog drugog svijeta. Prvi susret bilo kog ljudskog bića sa nekom drugom spontano nastalom inteligencijom.”

Slavkov san su bili primijetili Gama i Beta i bili zapanjeni jer ni ljudske sonde nikad nisu tako daleko došle, a pogotovo čovjek. Pretpostavljali su da je u pitanju bilo Hadenotovo djelovanje, ali nisu mogli biti sigurni. Crna letjelica ponovno je bila izronila iz hipersvemira, ovoga puta čitava i da je netko toga trenutka mjerio putanju nepoznatoga broda pomislio bi da srlja u samouništenje. Privlačna sila zvijezda vukla je letjelicu, a ona se branila dodavanjem svojem kretanju još energije.

Letjelica je već bila neposredno kraj najisturenijeg dijela zvijezde i u narednih nekoliko sekundi je bila u najneposrednijoj blizini prve plave zvijezde u nizu i tada se plavičasto-srebrnasto-crvenkasto-bjeličast plamen podigao s površine zvijezde i krenuo prema letjelici, prestižući gotovo i samu svjetlost. Odjednom iznenada sve prestane, kako je i započelo, a jednako se ponovi i s 4 zvijezde koje su se nalazile u blizini letjelice. Posljednji titraji poremećaja u predjelu običnog i hipersvemira su se izgubili jer su postali preslabi da bi se lako mogli uočiti.

6. Mašta kao saznanje

Baka je u emisiji govorila o djedovom odlasku u istraživanje svemira i sama priznala da je moglo ne doći do toga, ali da je u sebi znala da se to nije dogodilo, djed nikada ne bi bio potpuno sretan, kao ni ona sama. Kombinirajućim djelovanjem Jupiterove, Saturnove i Uranove gravitacije i potiska motora, brod je proletio kroz Sunčev sustav i prošao preko Plutonove putanje za samo pet dodatnih dana. U emisiji su pustili i posljednju poruku s broda, tj. određene smislene dijelove, a baka je zaronila lice u ruke i nepokretno sjedila, a Slavkova majka ju je htjela odvesti, no ona je inzistirala da ostane do kraja.

S daljine od 29 svjetlosnih sati, od “Zemljanina” više nikada nije došla niti jedna poruka. Ipak, tri godine poslije na drugoj strani Mjeseca, pao je neobičan meteorit i izazvao malo pomjeranje tla i ne bi bio ni posebno važan da nije utjecao na centimetarski teleskop-reflektor koji je upravo snimao taj dio neba iznad tog dijela Mjesečeve površine. Bljesak uzrokovan padom tog meteorita potpuno je uništio snimak, a astronomi nisu mogli vjerovati kada su vidjeli da su nekoliko komadića omotača broda bili tome uzrok, a izgledi za to su toliko mali da ih je gotovo ne moguće izračunati.

Sedam godina i tri mjeseca nakon nestanka “Zemljanina”, uhvaćena je slabašna poruka iz spasilačke sonde koja govori o puknuću broda i da nitko od posade nije preživio, ali postavilo se pitanje kako je poruka stigla tek nakon toliko godina. Slavko je ponovno kako je sve više tonuo u san začuo iste zvukove što je značilo još jedan san kroz koji će ga Saper voditi. Ovoga puta našli su se van granica Sunčevog sustava i na oko 29 sati kretanja brzinom svjetlosti od Zemlje. Slavko je uočio brod koji se kretao prema Tamnom Polju i odmah je pomislio da je to “Zemljanin”, a odmah nakon nje još jedna letjelica, znatno manja od prethodnog broda. Udarom vala taj se brod počne komadati i raspadati pred užasnutim Slavkovim očima.

Odjednom Slavko se nađe pred komandnim pultom neke letjelice, ne znajući ni sam kako je upravo tamo završio. Saper ga nastoji umiriti rekavši mu kako se nalazi ispred njega, međutim Slavko ga nije mogao vidjeti, ali se morao brzo smiriti jer su ulazili u Tamno Polje. Iznutra nije bilo tamno, već puno pepeljasto-plavičastih stubastih oblačića koji su se dizali s ,,dna” Tamnoga Polja, a čim bi ih ugledao, nestajali bi. Odjednom se pojave pred Tamnim Oblakom kroz koji će proći, a Saper je objašnjavao kako je oblak živ, jer je iluzija da života ima samo na planetima.

Napustivši Tamni Oblak, prolazili su kroz zid svjetlosti koji je bio sa svih strana oko njih, a Slavku je izgledalo kao da gleda u zid posut draguljima i kristalima. Saper je Slavku rekao da će učiniti letjelicu nevidljivom i nastojao je Slavku pojasniti da se ne treba bojati, međutim Slavku je bilo teško shvatiti trenutak u kojem se nalazio. Čvrste plohe letjelice su se vraćale i polako je Slavko shvaćao i strah ga je napustio. Ponovno se Saper sjeti da je došlo vrijeme za povratak, međutim u jednom trenutku letjelicu je nešto protreslo kao da ju je zgrabila divovska šaka, a to nešto je bio gravitacijski val, tj. energija privlačne sile.

Konačno su se vratili i još jednom je Slavko utonuo u san. I ovoga puta, san koji je bio točan u najvažnijim pojedinostima nije promaknuo Gami i Beti i oni su se konačno odlučili u lov na Sapera. Saper je puno vremena provodio promatrajući nebo u potrazi za nečime što bi mu moglo reći nalazi li se u opasnosti, ne primjećujući uopće Slavka kojemu je smetalo. Međusobno su se prepirali oko toga što treba raditi, a Saper je pokušavao objasniti Slavku koliko je važno što on može maštati, dok robot nema tu sposobnost i zašto mu je toliko potrebna Slavkova pomoć.

Naposljetku, Slavko je povjerovao Saperu, obukao pidžamu i ponovno nakon već poznatih zvukova i moglo je uslijediti još jedno putovanje. Slavko je u trenutku putovanja uočio crnu letjelicu koja je zaklinjala zvijezde, a nakon dužeg promatranja i Saper ju ugleda i zapovijedi kretanje unazad jer je bila probijena granica između stvarnosti i mašte. Saper je pokušao prekinuti Slavkovo sanjarenje, ali je Slavko još bio u polusnu i slike iz maštanja još su mu bile pred očima. Uspio ga je konačno probuditi i obojica su se morala brzo pokrenuti jer mu je Saper rekao kako moraju bježati, a dan nije još bio svanuo. Na vizi-ekranu pojavila se obavijest da će se moći golim okom vidjeti zvijezda ako nastavi svoj sjaj tim tempom, nešto što je bila velika rijetkost. Otac se požurio prema izlaznim vratima, ali se sudario sa Saperom i začudio se što on radi na istom mjestu s njim. Saper mu u tom trenutku promijeni sjećanje i otac se automatski okrene od njega kao da ga nije ni ugledao. I majci i ocu Saper je izbrisao sjećanja zbog čega oni nisu znali da su Saper i Slavko već izašli iz kuće.

“Tata otvori vrata i natrča pravo na Sapera. Dobro se ugruva, kao da je udario u zid. – Šta vas dva… – poče tata da govori. Onda mu se izraz na licu promijeni. Pogleda pored Slavka i robota, kao da ih uopšte ne vidi, i ode do balkona.”

7.  Nekad moraš i silom

Gama i Beta su shvatili da su bili primijećeni i da je došao trenutak da ulove Sapera jer je postao njihov protivnik. Smatrali su da bi Saper mogao postati opasan za Slavka i čitavu Zemlju i zbog toga su morali brzo djelovati. Slavko i Saper stigli su pred nekakav brežuljak, odmah pored prvih građevina Slavkovog grada. Brežuljak je nekada služio djeci umjesto Mount Everesta, nekada kao brod, a nekada kao drugi planet. Robot povede Slavka prema napuštenom bunkeru i u zidu bunkera pojavi se mali otvor, toliki da Saper može proći poguran. Cilj ovoga svega bilo je da pokaže Slavku svoju bazu koju je čuvao za ovakvu priliku i naveo Slavka da dođe ovdje kako bi skupa promatrali crnu letjelicu.

Gama i Beta su pronašli da ih je još netko primijetio, a hipermasometar, pokazivač blizine mase u hipersvemiru, jasno je pokazao približavanje ogromnog duguljastog predmeta nevjerojatne brzine. Osjećali su opasnost i stoga su morali pripremiti sve što bi moglo iskoristiti kao oružje u obrani. Bez obzira na to što je znao tko su njegovi protivnici, Saper je htio spriječiti crnu letjelicu, ali Slavko nije mogao shvatiti razlog jer su mu to ipak bili protivnici. Saper mu je objašnjavao da su kao i čovjek, mislena bića nastala spontano.

Još jedan je zid bio nestao i otvorila se nova prostorija u kojoj se nalazila letjelica koju je osvjetljavalo bijelo-plavo svjetlo nevidljivih lampi, duga oko stotinu metara, a Slavku se učini odnekud poznata. Shvati da je upravo nakon sudara s tom letjelicom, brod ,,Zemljanin” bio raspadnut. Slavko je bio užasnut saznanjem i činjenicom da je to učinio njegov robot, ali morali su požuriti prema letjelici. Dok je Slavko već ušao, Saper se odjednom počeo raspadati, i njegov trup se otvori i izađe crna kocka koja je bila Saperov stvarni oblik čime je Slavko bio zaprepašten.

Ipak, uspio se nekako sabrati i letjelica je mogla krenuti, ali Slavko kao da više Saperu nije mogao vjerovati i objašnjavao kako mu je sada bilo sve jasno, da je već pri prvom susretu Saper pokazivao čudne znakove. Saper je konačno odlučio ispričati Slavku kako je kod njega završio: nakon sudara sa “Zemljaninom”, Saper je već ponešto znao o ljudima koji su mu se pomalo svidjeli, a kada je pronašao Slavkovu baku i uočio njega, u njemu je prepoznao njegova djeda. Također mu je objasnio da je slučajno došlo do sudara te da nikako ne bi naudio brodu jer jednostavno nije programiran da nanosi zlo ljudima. Ponovno su se dotaknuli Game i Bete, međutim Saper nikako nije mogao odgovoriti na pitanje zašto su oni njegovi protivnici.

Za to vrijeme, Gama i Beta su nastojali pobjeći letjelici, međutim kako su oni ubrzavali, razmak između njih se sve više smanjivao. Zbog toga Beta predloži da pokušaju usporiti, pa će možda i letjelica usporiti ako se kretanje odvija prema principu minus-vrijeme, minus-prostor. Uistinu, za trenutak im je uspjelo i letjelica bi sve više zaostajala kako su i oni usporavali. Taj koncept je brzo Saper uočio i sve sporije kretanje oni su pratili brzim kretanjem.

Premda su htjeli promijeniti kurs, izduženje letjelice je i dalje raslo i bivalo sve tanje i tanje, ukazujući da je upravitelj letjelice predvidio točnu promjenu smjera. Ipak, Gama se dosjeti da je letjelica programirana da predvidi pokrete upravitelja druge letjelice, računajući da se radi o ratoborno sposobnom vodiču. Jer oni to nisu bili, mislili su da će moći prevariti letjelicu. Postojao je rizik da je letjelica mogla i to predvidjeti, ali je rizik bio nužan. Rizik im se isplatio, međutim sada su se raspadnuti dijelovi letjelice kojih je bilo oko 30 krenule u napad na njihov brod, što je Gama shvatio kao kraj i konačan poraz. Saper je Slavku naredio da kada dođe trenutak treba bez razmišljanja pritisnuti bez prevelikog razmišljanja komande letjelice. Crne letjelice već su formirale kuglastu formaciju kako bi zadale konačan udarac, međutim neprijatelj nije predvidio da Saperov brod neće krenuti uništiti Gamu i Betu.

“Nisu se potrudili da ostave nikakvu pobočnicu prema Saperu. Saperov brod i njegove identične kopije uletješe u tu formaciju. Ali, neprijatelj je pogrešno pretpostavio da i Saperov brod želi da pomogne pri uništenju Game i Bete.”

Saperovi brodovi formirali su nepotpunu kuglu oko broda Game i Bete jer su morali da stanu nasuprot crnim letjelicama, a bilo ih je i manje. Crna letjelica je ubrzo shvatila i trebao je uslijediti napad na njih, stoga se Saper prodere Slavku neka pritisne tipku, ali je Slavko htio pronaći savršenu tipku, ali ga je Saper požurivao te on pritisne neku od tipki i brodom kao da prođe zemljotres. Sve se okretalo, i svemir, i crne letjelice, i Gamin i Betin brod i prema Saperovim brodovima poletjeli su ljubičasti plamenovi, užareni kao središta zvijezda u trenutku kada prelaze u stanje supernove.

Saperovi brodovi više nisu bili na prethodnom mjestu, a nisu bili ni tamo gdje bi svako predviđanje govorilo da moraju izbjeći, a Saper je upravo to i htio – ostvariti nemogućnost predviđanja. Ponovno se prodere na Slavka da pritisne crveno dugme, što on učini i odjednom se sve umiri. Nepoznate crne letjelice odjednom se nađu u bljesku iskri kao nekakav vatromet i nestanu, a tišina koja je nastala bila je tako nestvarna i nedobrodošla za Slavka.

“Crne letjelice, one nepoznate, najednom se okupaše u bljesku iskri. Kao kakav polagani vatromet, skupiše se u točku i – nestadoše. Tišina.”

8. A ponekad – Prestigne te trajanje

Slavko je od Sapera tražio da ga odmah vrati na Zemlju, što mu Saper udovolji, ali najednom se začuje udaljeni šum i tupi udarac zatvaranja izlazne komore, a Saperovog glasa nije bilo, premda ga je Slavko dozivao. Mogao je osjetiti kretanje broda, ali od Sapera nije bilo nikakvog znaka , a samo prije nekoliko sati su se zajedno smijali kako je brod sa Gamom i Betom bio odbačen čak do Sunčevog sustava gdje će imati velike muke u nošenju s komunikacijskim, promatračkim i obrambenim sustavima Zemlje. Objasnio je Slavku i da je prilikom sudara vrlo snažnih laserskih zraka izazvao nastanak mini-crnih jama i konačne koncentracije materije mini-jama je pogodila i privukla sebi, a sad su nepoznate crne letjelice završile negdje u svemiru jer je mini-jama bila rotirajuća, a ne stacionarna.

U jednom trenutku su bili i pristigli na mjesto odakle je Saper dolazio, koje je izgledalo kao pravilni osmerokut svijetlih točaka. U sredini se nalazila još jedna točka, koja je bila planet Osam Sunaca. Kada su se spustili na planet, Saper je izašao iz svog mjesta i lebdio pored Slavka, ali nijem. Na planetu su se nalazile samo ruševine, a u dubini svoje svijesti Slavko je mogao čuti Saperov glas koji mu govori kako se pred vremenom sve pretvara u prašinu. Gama i Beta su to pratili i ustvrdili kako su za Sapera civilizaciju predstavljale mnoštvo građevina, što je njegovom planetu nedostajalo. Pokazalo da uistinu on više nije bio Hadenot, već Saper jer nije htio izvršiti program o osvajanju kontrolom osjećaja i tjeranjem svakoga da ga voli. Prema njima, zadatak je bio izvršen jer Saper više nije predstavljao opasnost.

“Da, ali tu se pokazalo da više nije Hadenot, nego Saper. Nije htio izvršiti program. Shvatio je da je osvajanje glupost, da je nepotrebno. Ali, promjena je bila prenagla. Da smo mogli ranije uskočiti… no, čemu da sada govorimo? Da krenemo nazad. Naš zadatak je izvršen.”

9. Nakon svega

U zaključku se pripovjedač ponovno obraća čitateljstvu i govori o tome kako je ova priča o prijateljstvu dječaka i robota istinita jer se sve zbilo u mašti kao načinu saznanja i zbog toga je ona istinita. Nastavlja postavljanjem retoričkog pitanje zašto bi se sumnjalo u vjerodostojnost ove priče ako u isto vrijeme ljudi vjeruju da drveća također osjećaju, svitci nisu samo svitci ili da potoci ne mogu samo žuboriti i juriti, već i pričati priče. Svoja očekivanja prikazuje tako da se nada da kao i on, njegovi čitatelji vjeruju da je u svemiru sve moguće, i da se ovom pričom dotaknuo samo malen dio neistraženih mogućnosti o svijetu koji nije pod čovjekovim nadzorom.

“U priči o Saperu i Slavku nema nijedne neistine, ničega što ne može da se dogodi u svemiru i hipersvemiru. Toliko mogu da vam garantujem. Sve je tako kako može biti.”

Analiza likova

Likovi: Slavko, Saper 5, Slavkova baka, Gama i Beta

Slavko – znatiželjan dječak koji robota smatra svojim najboljim prijateljom, iskreno priznaje svoje misli bez obzira na posljedice, želi da njegovog robota cijela obitelj prizna kao što ga i on priznaje – svoga prijatelja kojega voli i do kojega mu je stalo, premda spoznaje brojna prostranstva svemira maštom, on maštu također ne doživljava kao nešto važno, pa mu robot nastoji pokazati koliko je za njega kao ljudskog bića važno da može maštati, jer je drugim intelektualnim bićima to nemoguće

” – Želiš da znaš, ali ti želja, volja, da saznaš, nije dovoljno jaka. Da jest, već bi saznao.
– Kako bih saznao nešto o čemu pojma nemam?
– A kako si saznao sve one druge silne stvari? Kako smo putovali, ti i ja? Kako smo prošli pola poznate Galaksije?
– Pa, bila je to – samo… mašta, san…
– Samo mašta? San? A šta ti imaš protiv mašte? Snova? Šta ne valja kod snova? Zar se njima ne može baš ništa saznati?
– Pa, valjda može, Sapere, valjda može.”

Saper 5 – robot koji se budi iz tisućljetnog sna i koji omogućuje Slavku da kroz snove i maštu spoznaje svemir i sve što se u njemu nalazi, otvoreno Slavku odgovara na pitanja koja ga zanimaju oko njegova postojanja čime pokazuje bliskost i simpatiju prema dječaku, pokazuje da je puno više od robota time što odbija provesti program o kontroli osjećaja i time što postaje nepokretan i nijem nakon što je vidio da su od njegove nekadašnje domovine ostale samo ruševine

“Kad su se spustili na Planet Osam Sunaca, i Saper je izašao iz svog mjesta u tavanici. Lebdio je pored Slavka, ali nijem.
– Ali, tu su sve same ruševine!?!? – čuo se samo Slavkov glas. U dubini svoje svijesti čuo je slabašno, kao Saperov glas: “Znao sam… Znao sam, ali nisam sebi vjerovao… Vrijeme… Vrijeme pred kojim se sve pretvara u prašinu…”
I sad su opet uzletjeli, ali Saper je bio nijem, beživotan. Do Zemlje je dalek put, ali će stići.”

“- Da li se sjetio da je poslan u osvajanje? Osvajanje kontrolom osjećaja? Natjerivanjem sviju da ga vole?
– Da, ali tu se pokazalo da više nije Hadenot, nego Saper. Nije htio izvršiti program. Shvatio je da je osvajanje glupost, da je nepotrebno. Ali, promjena je bila prenagla. Da smo mogli ranije uskočiti… no, čemu da
sada govorimo? Da krenemo nazad. Naš zadatak je izvršen.”

Slavkova baka – u početku se protivi robotu u obiteljskoj kući, doživljava robota kao čudovište, ne oslobađa se sjećanja iz djetinjstva kada djeca nisu ovisila o robotima, iako nije u potpunosti protiv robota i robotike, smatra da je čovjek postao previše ovisan o drugim spravama i više se za njega ne može reći da je intelektualno superioran u odnosu na druge, ipak ga prihvaća nakon što joj unuk govori o pohvalama robotu za nju, priznaje svoju krivicu i počinje ga promatrati kao člana obitelji, čudi se što jedan stroj poput robota može izreći riječi koje su odrazi nečijih osjećaja i emocija, i sama ga počinje smatrati jednim posebnim rotom, kao što on uistinu i jest

“- Da, bako… ali ne svaka mašina, nego moj Saper… Baka se okrenu i dugo, dugo, pogleda Slavka… Što da misli kad se nema što misliti? Kad je sve, čini se, u domenu mašte? Mašina da prati Slavka i da istovremeno predviđa šta bi se moglo dogoditi u budućnosti, čak i u onoj neposrednoj? Taj Saper mora da je bolje načinjen nego što se baka nadala… Jer, predviđanje onoga što se može dogoditi, ma kako blizu u budućnosti, daleko nadmašuje sve što je baka čula o mašinama… robotima, da, ali i roboti su mašine…””

“- Jao, kako se divno klanja! Baš je simpatičan! Slavko bi joj skočio u zagrljaj, ali se baka okrenu Saperu, pogleda ga pravo u objektive, u “oči” i reče gotovo čvrstim, ali ljubaznim, glasom:
– Zdravo, Sapere. Dobrodošao u kuhinju. I pruži mu ruku.”

Gama i Beta – intelektualna nepoznata bića, nalaze se na višem stupnju razvoja od ljudi i stari su više od milijuna godina, mogu promatrati ljudsku civilizaciju i analizirati njihove postupke i život, konstantno promatraju Zemlju jer su u potrazi za Saperom, tj. Hadenotom koji je iz nepoznatog razloga bio neprijatelj njihovim precima i oni pokušavaju nastaviti ono što je davno započelo, u konačnici odustaju od potrage za njim jer su vidjeli koliko je Saper bio potresen kada je vidio ruševine na svojem nekadašnjem planetu napominjući da je kao i čovjek počeo civilizaciju sagledavati isključivo kao niz živih građevina.

“Evo ih, vraćaju se… – javi se Beta. – Nisu ništa našli?
“- Nisu… Točnije, našli su, ali Saper nije mogao prepoznati svoj svijet, civilizaciju koja ga je stvorila… Poslije milijuna godina, otkako je otišao. Ona je bila svugdje oko njega, ali on je vidio samo ruševine. Htio je da vidi građevine, a njih više nije bilo. Civilizacija je za njega mnoštvo građevina.”

Majo Topolovac

Majo Topolovac bio je bosanski dječji pisac, koji je najveći dio svoga života posvetio novinarstvu. Rođen je 1946. u Sarajevu u kojem i je proveo najviše godina.

U svojem novinarskom poslu bio je i urednik Malih novina, zabavno-edukacijskog lista za mlade pokrenutog u Sarajevu 1956. godine, a kasnije je radio i na TV Sarajevu.

Kao dječji pisac iznimno je važan jer je uveo fantastičnu tematiku u dječju književnost Bosne i Hercegovine. Najpoznatije djelo takve tematike zasigurno je Saper 5, koji se odvija u svemirskim prostorima i koji nastoji približiti fantastičnost i stvarnost. Osim navedenog, poznato izdano djelo mu je i Sungula sa Sejšelskih otoka.

Iznenada je umro 23.11.2004. u Londonu, 9 godina poslije smrti voljene supruge Mebrure Topolovac.