Roman Abdulah Sidrana “Sjećaš li se Dolly Bell” djelo je koji odiše neobičnom životnosti. Ono neobično jako uvlači čitatelja u doživljaje stanovnika Sarajeva sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Priča romana ispričana je u trećem licu, a govori o putu sazrijevanja i pubertetskim problemima dječaka Sabahudina, sedamnaestogodišnjaka koji, zbunjen svojim okruženjem, korača kroz život u stalnom nesrazmjeru svojih želja i mogućnosti.
Često ograničavam sramom, strahom i malograđanstvom nametnutom odgojem, Sabahudin žudi živjeti drugačijim životom od ovoga koji mu je nametnut, tražeći razne uzore čije živote priželjkuje. Čitatelj često suosjeća s glavnim likom, ali može se poistovjetiti i s ostalim protagonistima u ovom romanu, jer svi se oni trude na neki način otrgnuti tekovinama komunizma, pokušavajući se prikazati kao kozmopoliti. Ipak, često svoje frustracije iskaljuju na slabijima od sebe.
Iako se većina radnje odvija u prostoru Sabahudinove golubane, naglasak romana je na unutarnjem životu lika, njegovim psihološkim previranjima i izbojima emocija, s kojima se može poistovjetiti svatko tko je bio ili jest tinejdžer. Opisujući neobično ljeto glavnog lika, autor vješto dočarava atmosferu šezdesetih godina na ovim prostorima, oživljavajući mirise i boje Sarajeva na gotovo maestralan način, popunjavajući praznine fabule sitnim crticama i trivijama iz života Sabahudinovih sugrađana koje, iako nebitne za nastavak radnje, dodaju na realizaciji atmosfere i kompaktnosti djela.
Jedna od najbitnijih okosnica djela je i opsjednutost glavnog lika ljepotom ženskog tijela, što se ističe već od samog početka knjige, kada tinejdžeri skupno onaniraju na scene pojave striptizete Dolly Bell u filmu “Evropa noću”. Opsjednutost seksom u sistemu gdje je naglašen strogi kućni odgoj i život po pravilima vjere, rezultira apsurdnim situacijama jer protagonisti lažu o svojim iskustvima kako bi impresionirali mačistički orijentirano društvo.
Vrsta djela: roman
Vrijeme radnje: ‘60. godine 20. stoljeća
Mjesto radnje: Sarajevo
Kratak sadržaj
Kad pođeš u Čile
Na Hitlerovom igralištu osvanuo je pravi pravcati ringišpil. Živi ženski glas pjevao je pjesmu o Čileu, u kojem su sve žene bajne kao vile i lijepe kao san. Tako je počelo ljeto u kojem je Sabahudin Zolj, zvani Dino, navršio sedamnaestu. Ime je dobio po stricu Sabahudinu, grafičaru, tipografu i komunistu koji je nastradao u Jasenovcu. Vrata života su se za njega to ljeto otvorila u obliku seljančice čije je ime čuvao kao tajnu. Ostali su je zvali nadimkom Dolly Bell, po liku striptizete iz čarobnog filma “Evropa noću” koji se redovito prikazivao u ljetnom kinu “Istra”, a na čiju su pojavu masovno onanirali. Tučnjave pred ljetnim kinom “Istra” to ljeto bile su česte i prekidane od milicije koju je predvodio čuveni Salko Jež, utjerujući strah batinama. Život se uglavnom zbivao pred kinom, Kajtezovim vratima i na Hitlerovom igralištu.
Okolo, pored nišana, sjedile su žene iz okolnih kuća pijući kavu, ali brzo su napustile svoja mjesta kada su krenule tuče. Tuče su započinjale bacanjem kamenja, a završavale borbom prsa u prsa, nakon čega bi majstori zaustavili ringišpil, djeca vrištala, a žene se skrivale iza rijetkih nišana. Sabahudina su tuče mimoišle. Prišao je ringišpilu samo kako bi tražio poznato lice djevojke koja se nije pojavila na ugovorenom sastanku s njim, što je njega jako povrijedilo. Pjevušio je pjesmu koja je često svirala na ringišpilu – o čekanju na mostu i osobi koja prođe pored njega poput rijeke. Melodija te pjesme mu je neprekidno bila u glavi danju i noću.
Inače je vrijeme provodio u samoći golubarnika, čitajući knjige. Čudio se knjigama u kućnoj biblioteci svoga oca, Mahmuta Zolja, koji je radio kao upravitelj gradskog ekspres-restorana. ali čiji život mu nije bio jasan. Iako su otac i sin često međusobno razgovarali, nikada se nije pričalo o životu prvotnog mašin- bravara, sindikaliste i visokog činovnika ministarstva rada Mahmuta Zolja.
Dani i noći u kući Zoljevih
Jutra su svitala s majčinom porukom. Tražila je od njih da kupe kruh i mlijeko, vrate kusur i pripaze na sestru Melihu. Dino je, uz Melihu, imao i dva brata – Kerima, koji je često odlazio u domove drugih maturanata na žurke i Midhada, kojem je jedina preokupacija bila kako umnožiti svoj kapital kako bi mogao krenuti u ozbiljnije poslove. Sabahudin je jedino čitao u samoći i pokušao preuzeti identitet dubrovačkog gusara Nike Bartule, čiji je cijeli život smatrao zanimljivim, unatoč neslaganju njegovog prijatelja oko tog mišljenja.
Sabahudin je mlađem bratu želio svu sreću u poslu umnožavanja novca i ponekad mu je asistirao, obavljajući jednostavne poslove. Braća mami nikad nisu vraćali kusu, a nisu ni vodili računa o maloj sestri, nego su tu brigu na sebe preuzele komšinice. One su žalile njegovu majku Kseniju koja je radila kao knjigovođa i imala muža alkoholičara. Sabahudin je otac, Mahmut Zolj, pio i bili su sretni ako bi dolazio pijan u poslijepodnevnim satima. Ukoliko bi došao pijan po noći, njega i braću bi izvlačio iz kreveta da bi raspravljao o njihovom ponašanju na kućnom sastanku. Sastanak je uvijek vodio Kerim i iako su se braća trudila da ne ispričaju sve njihove propuste, često su znala dobiti batine. Bili bi sretni ako bi večer prošla samo u očevim pijanim propovijedima, iz kojih su uvijek naučili bar po jednu novu riječ, poput – permanentno, apstrahirati, distinkcija, apsurd i slično…
Pred Kajtezovim vratima
Kajtezova vrata bila su okupljalište generacijama Sarajlija. Ta okupljanja prekidala je samo Emina – hanuma. Tjerala bi ih da ne smetaju umirućem Kajtez- begu. Sabahudin je to mjesto prozvao “osmatračnica” jer je odande promatrao svoje simpatije. Na tom mjestu skupljali su se svi: dežurni pripovjedač Drenko Zloka i njegovi slušatelji, Sabahudinovi prijatelji i misteriozni Šintor. Preko puta je stanovala Baba Žicarka koja je jednom tjedno odlazila prositi i Nikola Jokić koji je bio podstanar kod majke svog druga Mansuda Kotura. Svaku večer promatrali su i Davida Mentu koji bi donosio kući promet kafe- poslastičarnice “Palma “. Rado su promatrali lijepu Mentinu podstanarsku Elzu koja je radila kao slikarski model na umjetničkoj školi.
Sabahudin i njegov prijatelj pratili su i tajanstvenu Gospićku, koja je stanovala u takozvanoj “lisnatoj kući”, opasanoj visokim zidinama. Izmišljali najčudesnije priče o kriminalu, špijunaži i pokeru koje su se navodno događale u toj kući. Emin Šintor jednog je dana otkrio Sabahudinu tajnu da Gospićka pije. O Šintoru su se također pričale legende, koje je Sabahudin odlučio prihvatiti kao istinu, jer ovaj sam o sebi nikad nije rekao ništa. Na svaki pokušaj ispitivanja, Embin bi ušutkavao Sabahudina i upozorio ga da drži jezik za zubima, posebno nakon jedne večeri u kojoj su mnogo razgovarali. Kada bi Sabahudin susreo Emina, trudio se ne otkriti vezu koja ih je vezala i sam sebi bi tako djelovao starijim i jačim. Nestrpljivo bi odlazio kući i u dnevnik upisivao izvještaj koji je glasio “Svakoga dana, u svakom pogledu sve više napredujem”.
Vlast nad samim sobom
Sabahudin je u očevoj kućnoj biblioteci pronašao tanku knjigu izgužvanih listova. Pokušao ju je izravnati, pa je postala poput nove. Knjiga se zvala “Vlast nad samim sobom pomoću svjesne autosugestije”. Sabahudin je porijeklo knjige vezao uz svog pokojnog strica, imenjaka. Kuća im je bila prepuna uspomena na njega, primjerice, spomenica iz 1941. s Titovim potpisom, koju je Sabahudin često promatrao. Također je često u svojoj golubani čitao grafičke godišnjake, uživajući u pričama o davnim danima prije rata i nevjerojatnim zbivanjima u Sarajevu, kao što je na primjer bio Klub Samoubica.
Samoubojstvo je Sabahudin smatrao herojskim činom, a neobičnu knjižicu darom sudbine. Poslušao je očev savjet da se lekcije najbolje uče prepisivanjem pa je mudrosti iz sudbinske knjige marljivo prepisivao u svoj dnevnik. Izvukao je poruku da bojazan od neuspjeha vodi neuspjehu, a da uspjeh rađa uvjerenje o uspjehu. Eksperimentirao je jednom prilikom s tom tezom, naredivši djevojci srnećih očiju da dođe ujutro na sastanak pod jablanom. Namjerno je zaobišao Kajtazova vrata da izbjegne zadirkivanje drugova i iznenadio se ugledavši je na dogovorenom mjestu. Pamtio je njeno neprekidno pričanje i krivo izgovaranje riječi (“dozvaljam” umjesto “dozvoljavam”,”moreš” umjesto “možeš”). Zbunjen, nije se ni usudio ispraviti je jer mu je obećala poljubac i držanje za ruke. Za kasnije ljubavne boli on neće kriviti ni Srnu, kako je nazvao djevojčicu, ni sudbinsku knjigu, nego isključivo sebe.
I dalje je pomno prepisivao mudrosti sudbinske knjige i pokušao primijeniti u praksi njene pouke da je najbitnije biti uporan, odlučan te potpuno lišen sumnje. Razumijevao je razliku između bolesti duše i duševnih bolesti, a zbog bavljenja tezama iz te knjige od svog oca je u rijetkim trenucima polu- pijanstva dobio nadimak Reakcija. Značenje tog nadimka bilo mu je poznato iz očevih noćnih konferencija, a bio je svjestan i blizine te riječi pojmu kontrarevolucije.
Iako je uporno mantrao rečenicu “svakog dana, u svakom pogledu sve više napredujem”, pokušavajući tako zavladati samim sobom pomoću autosugestije, otac ga je jednoga dana objema rukama okrenuo od stričeve spomenice koju je promatrao i ismijao. Rekao mu je da bi rečenica “svakoga dana, u svakom pogledu sve više zaserujem” bila mnogo primjenjivija.
Ženska pod uličnim svjetlom
Tih godina Sabahudin je sve događaje preuveličavao svojom maštom, dajući im tako veći smisao. Jednom kada je ugledao Šintora u novom BMW-u, doživio ga je kao junaka Old Shatterhanda, a sebe kao Winnetoua. Šintor ga je zamolio za pomoć i poveo ga sa sobom u Jagodićevu ulicu, gdje ih je čekala prelijepa žena crne kose, u crvenoj haljini. Šintor ju predstavi kao svoju curu i zamolio je Sabahudina da je pričuva u svojoj golubani na nekoliko dana. Žena je odbila poći sa Sabahudinom, pa je počela plakati, a Šintor ju je zbog toga ošamario. Djevojci spadne torbica i sve stvari iz nje. Razbilo se džepno ogledalce, a Sabahudin, koji je žalio ljepoticu, sjetio se majčinih riječi da u kući nema nafake četiri mjeseca, ako se razbije ogledalo.
Kasnije će Sabahudin u svom dnevniku zapisati da se nije ni jednog trena te večeri nije sjetio spasonosne, autosugestivne formule, iako mu je to bio do tada najbliži kontakt sa ženskim tijelom. Bilo je to dok su Sabahudin i Šintorova djevojka hodali jedno uz drugo. On je razmišljao o čemu razgovarati sa ženama, a ona se pitala zašto je Braco (tako je ona zvala Šintora) ostavlja.
Sa ženskom nasamo
Iako je Sabahudin bezbroj puta maštao o ženskoj koju će jednog dana dovesti kući, nije mogao vjerovati da mu se to upravo sada događa. Iako je prije pokušavao privoljeti Srnu da dođe do njega po mraku, nikada nije uspio. Po danu se nije usudio dovoditi je zbog radoznalog komšiluka koji je sve promatrao. Sabahudin se prisjetio dana svoje prve ejakulacije i bilo mu je nevjerojatno da ga sada predivna žena prati u stopu.
Otključavajući katanac šupe u kojoj je bila golubana, razmišljao je o kolektivnim onanijama na krovu mesnice, odakle su gledali film “Evropa noću”. U ljetnom kinu iščekivali su pojavu nepodnošljivo lijepe i gole Dolly Bell. Ženska koja ga je slijedila zastala je na pragu pitajući se gdje se tu može spavati. Sabahudin je propusti ispred sebe, poput gospodina, sjetivši se Šintorovih riječi da joj ne smije ništa faliti. Ona se krenuta mu leđima penjala uz ljestve, a Sabahudin se bojao gledati njene noge. Kada joj je ugledao gaćice, dok je stajao ispod nje, mislio je da više neće moći suzdržati svoje uzbuđenje.
Djevojka je tražila neko svjetlo, našla je i mjesto za sjesti te promotrila Sabahudinovu takozvanu bazu – ograđenu prostorijicu pored golubinjaka. Promatrala je njegove knjige, kartu zvjezdanog neba i bijeli karton s crnom točkom u sredini, koju je koristio za hipnotičke vježbe. Sabahudin se nije mogao načuditi njenoj ljepoti. Upita je li možda gladna, a ona odgovori kako je više gladi muči nesanica od gladi. Sabahudin ode da joj donese komad hljeba i nekoliko paprika. Kada se vratio, zatekao ju je kako spava, pa joj je hranu ostavio pored uzglavlja.
Hoće li ikad svanuti jutro
Uvjeren kako posjeduje neobičnu moć preseljenja u drugo biće, Sabahudin je u dnevnik zapisao da se njegova duša ponaša kao tekućina. Slušajući komadiće razgovora ljudi oko sebe, često je u sebi pokušavao sastaviti ih u smislene cjelinu i nastaviti ih. Činilo mu se kako iz dana u dan jača njegova moć da stvarima prepoznaje uzroke, ishod, smisao i obrasce, a smanjuje se prostor nesvjesnog bića iz kojeg izlaze brojne patnje i nesporazumi. Česta i nagla zaljubljivanja želio je dovesti u vezu sa spoznatom moći selidbe u drugo biće, objašnjavajući to time da kad se zaljubi, samo seli u onoga čovjeka, ono biće koje voli jer je njegova ljubav kao jabuka koju drži u ruci – može je dati bilo kome.
Uzaludno pokušavajući zaspati tu noć, na bračnom krevetu pored braće, razmišljao je o svim djevojčicama u koje je do tada bio zaljubljen. Sjetio se Zorice B., na čije je rame naslonio glavu u drugom razredu, dok su sjedili na mrtvačkim kolima u dvorištu osnovne škole. Pitao se čega li su znak ili nagovještaj bila ta mrtvačka kola, ali misli su mu stalno letjele neizdrživo lijepoj djevojci koja je spavala u golubani.
Osjećajući se kao sam na svijetu, u beskrajnoj tišini jutra hitro je i tiho požurio u šupu. Kada se popeo u golubanu vidio je prazno mjesto na kojem je ženska bila ležala. To ga je uplašilo, međutim ugledao ju je na podu golubane, gdje je milovala najdražeg Sabahudinova goluba – bijelu somborsku pertlu. Počeli su razgovarati, pa Sabahudin primijeti da ona Šintora zove Braco. Upita je za njeno ime, a ona mu se predstavi kao Dolly Bell. Sabahudin joj nije povjerovao jer je Dolly Bell bila plavuša, ali ona reče da i ona može postati plavuša jer Braco ima frizerski salon u Milanu. Iako je u Šintorovom životu sve bilo vjerojatno, Sabahudinu se ovaj podatak ipak činio nemogući. Međutim, zagledavši se u njeno lice shvatio je da mu ona sve vjeruje.
U potrazi za Šintorom
Sabahudin shvati da bi najbolje bilo izmisliti neki posao vani jer primijeti koliko djevojka bezvoljno razgovara s njim, cijelo vrijeme očito misleći o Šintoru. Ispitivala ga je o školi, koji je razred… ali nakon što se ponudio poći potražiti Šintora, ona ga poljubi u kut usana. Cijeli dan obilazio je grad i okupljališta raje, raspitujući se za Šintora, što je pobuđivalo mnoge sumnje. Došao je do Doma kulture, gdje ga upravnik nagovorio na partiju šaha. Sabahudin ju je odmah izgubio jer nije mogao ostati koncentriran na igru. Upravnik je primijetio njegovu rastresenost, pa kada Sabahudin odluči krenuti, ponudi mu razgovor i pomoć kad god zatreba. Sabahudin ga je odbio, a upravnik ga je nazvao jakim dečkom, što je u njemu odzvanjalo cijelim putem kući.
Po povratku kući, izbrojio je novce koje mu je Šintor dao večer prije i po iznosu od skoro šest tisuća, zaključio je da njega neće biti puno dulje nego što je obećao. Kada je došao do golubinjaka, učinilo mu se da katanac na šupi ne stoji ispravno, ali djevojka je tvrdila da nitko nije dolazio.
Otac sve zna?
Sabahudin je djevojci ispričao o svojoj potrazi za Šintorom, ali ona je zaspala usred priče. Poželio je leći pored nje, ali se uplašio svoje želje, pa je pošao na spavanje. Ujutro se pokušao sjetiti sna kako bi ga zapisao u dnevnik pod šifrom SS, ali nije uspio. Susreo je oca koji se brijao i ispitivao ga zašto je budan tako rano, nagađajući da možda ima posla u golubani. Sabahudin mu slaže da ide na Ilidžu na kupanje, demantira tatinu tvrdnju da ima curu, ali otac mu da novca. Sabahudina sve to potpuno zbuni jer mu se činilo da otac sve zna, pa se požurio u golubanu. Djevojka mu je potvrdila da nitko osim njega nije dolazio. Poželjela je lubenicu pa Sabahudin pođe u grad. Svratio je pred Kajtezova vrata, gdje je saznao da milicija i Salko Jež traže Šintora.
Tamo je Orion – a gdje je Milano?
Sabahudin je prestao brojati dane koji prolaze pa ni sam nije znao koliko je vremena Dolly Bell već bila u njegovoj golubani. Znao je samo da su postali jako bliski jer je on sve slobodno vrijeme provodio s njom, izbjegavajući svoje društvo raznim izgovorima. Provodili su poslijepodneva pričajući i povjeravajući se jednom drugome. Sabahudin je pričao o uzgoju golubova i pjevao joj talijanske pjesme. Shvatio je da se beznadno zaljubio i žudio za njom pa joj jedne večeri predloži da prošetaju. Izveo ju je van i zagrljeni su promatrali zvijezde. On joj je pokazao zviježđa koja je naučio pomoću karte neba, istrgnute iz Atlasa. Sumnjao je da ona uopće ne zna što je karta neba ili Atlas, ali ipak je nastavio s pričom. Dolly Bell ga prekinula želeći znati gdje se nalazi Milano. Kada joj Sabahudin odgovori da se Milano nalazi u Italiji, ona briznu u plač. Sabahudin teška srca odluči naći Šintora, kako bi umanjio njenu tugu, unatoč boli koju je osjećao zbog ljubavi prema njoj.
Dvostruka poruka o plaču
Sabauhudin je odlučio poći potražiti Šintora u kuću njegove majke, iako je unaprijed slutio uzaludnost tog pokušaja. Šintorova majka ga je dočekala spremna na loše vijesti, ali on ju je samo zamolio da prenese Šintoru poruku da određena osoba plače. Šintor će već znati o čemu se radi. Šintorova majka ogorčeno uzvrati da se zbog njenog sina može samo i plakati. Zamoli Sabahudina, uvjerena da će on prvi vidjeti Šintora, da mu prenese poruku kako zbog njega plače i njegova majka i njegov pokojni otac.
Takav razvoj događaja, kao i činjenica da Šintorova majka ni otprilike ne zna gdje joj se nalazi sin, uznemire Sabahudina. Na povratku kući zastane kod Kajtezovih vrata. Tamo sazna da je Šintor uhapšen negdje u okolici Tuzle, gdje je na prijevaru uzimao novac od seljaka, lažno se predstavljajući kao geodet. Nudio im je promjenu trase državne ceste dalje od njihove zemlje, a naivni seljaci su mu zahvalno plaćali. Iako je raja kod Kajtezovih vrata bila oduševljena Šintorovim lukavstvima, Sabahudina nakratko obraduje što je ovaj zatvoren. Zato se nešto lakšeg koraka uputi kući.
Brzo je prepoznao svoju sebičnost i odlučio je stati joj na kraj. Zatekao je Dolly Bell gdje spava i zaključio da je ona samo dijete u ženskom tijelu. Ispričao joj je da je Šintor u okolici Tuzle i kao uzgred, počne se raspitivati o njenom porijeklu. Ona ga grubo uzvrati da dolazi “niodakle” i pošalje ga po vodu da bi se mogla oprati.
Porodična kolona ide u Faletiće
Otac odluči da će sutradan čitava porodica poći na izlet u Faletiće, posjetiti tetku. Ustali su rano, a Sabahudin, obuzet pripremama i maminim pečenjem bureka za put, nije stigao ni razmišljati o Dolly Bell.
Pješačili su u formaciji. Otac je pušio, a braća su zavidno promatrala njegovu cigaretu. Kerim je zapalio jednu nakon što su se udaljili od roditelja i posprdno ponudio braću. Sabahudin odbije jer bi ga Kerim često znao istući kada bi ga uhvatio da puši pred Kajtezovim vratima. Sabahudin je bio ugodno zatečen obiteljskom atmosferom, za koju nije bio ni svjestan da mu je nedostajala, a još više solidarnošću mlađeg brata Midhe u njegovoj borbi protiv Kerimovog neprikosnovenog autoriteta kao najstarijeg brata. Veselo su hodali šumom, a mama je brala cvijeće, što joj je otac pokušao zabraniti, ismijavajući njenu ljubav prema cvijeću. Majka je smogla hrabrosti i usporedila to s njegovim alkoholizmom, na što joj je otac zaprijetio povratkom kući. U daljini su se već nazirali Faletići, a Sabahudin je sebe zamišljao kao hrabrog borca koji kreće u bitku.
“Hoće li sunce u ovom gradu ikad zasjati kako treba?”
Kad su stigli do tetka Beseme, teferič je već odavno počeo. Tetak i otac su se brzo napili, uz razgovor o državi i Marksu. Mama i tetka su pokušale zaustaviti njihove pijane razgovore i pjevanje uz pratnju saza, ali otac i tetak se nisu obazirali. Sabahudin se prisjećao njegovog sunećenja, koje je obavio upravo tetka Besim. Razmišljao je i o gomili novca koje je tom prilikom zaradio.
Prekinula ga je svađa njegovih roditelja jer je majka već bila na rubu plača, a tetka ju je pokušala privoljeti da šuti. Otac joj je rekao da porodicu treba ukinuti po uzoru na Marxov “Manifest”, a majka ga je zajedljivo poticala neka ukine porodicu i što prije pokupi svoju garderobu. U raspravu je nepozvan uskočio najstariji brat Kerim. Ispravio je oca rekavši da je Marx mislio na buržujsku porodicu. Otac se izderao na njega i tada počne padati kiša. Sabahudinu se učini da je sve to već jednom proživio. Već je unaprijed predosjetio da će se tetka vratiti po tetkov saz, iako već nosi pune ruke posuđa, a tata će ostati stajati pod kruškom na kiši, usprkos maminom nagovaranju da uđe u kuću. Otac je podigao lice prema nebu i glasno pitao hoće li u ovom gradu ikada sunce sjati kako treba? Sabahudin to prepozna kao svoj deja vu, pa nastavi mantrati svoju rečenicu – svakog dana, u svakom pogledu sve više napredujem.
Nema ničeg izvan materijalnog svijeta?
Nakon povratka s propalog izleta, otac ih je zadržao za stolom, gdje su slušali njegove pijane besjede do dugo u noć. Na kraju ih je prisilio da pjevaju, čim je vidio da su zamalo pozaspali. Iako se mama brinula da će probuditi cijeli komšiluk, oca ništa nije moglo urazumiti. Povrijeđen Kerumovom upadicom o Marxovom poimanju porodice, mrcvario ih je svu trojicu svojom pričom pa su odahnuli kada ih je konačno pustio spavati. Sabahudina je ipak zadržao, ismijavajući njegovu vjeru u hipnozu i autosugestiju, opravdavši sve fizičkim manifestacijama kemijskih promjena u organizmu, uvjeravajući ga da ne postoji ništa izvan materijalnog svijeta. Sabahudin je još dugo u krevetu razmišljao i odlučio ne složiti se s ocem jer njegova teorija nije objašnjavala ni ljubav, ni neobično stanje između budnog stanja i sna, u kojem je besprijekorno mogao vidjeti lice Dolly Bell.
Ljubav je dičkin pim!
Sabahudin je sanjao da ljubi Dolly Bell i promatra je dok se kupa. Ali njeno se lice u jednom trenutku pretvorilo u očevo. Uvjeravalo ga je da, iako čovjek živi više puta, najvažnije je materijalno. Treba biti flegmatičan prema ženama dok te ne zavole, a ljubav je ” p….. dim”.
Probudivši se u praznom krevetu iz kojeg su braća već otišla, Sabahudin je detaljno u dnevniku opisao svoj san. Sve mu je bilo jasno, osim što nije znao porijeklo izraza “p….. dim”. Nije se sjećao da li je ikada čuo tako nešto. Odlučio je napraviti malu rokadu jer ga je tako ružan izraz posramio. U svoj dnevnik ga je upisao kao “dičkin pim”. Otrčao je u kuhinju gdje je doručkovao kruh i marmeladu, a zatim je pripremio isti doručak i za Doli Bel. Otišao je odnijeti joj ga u golubanu.
Očigledna nastava ljubavi
Kada je Sabahudin došao s doručkom u golubanu, Dolly Bell je bila ljuta što ju je napustio na cijeli dan. Natjerala ga je da se zakune da to nikada više neće ponoviti. Sabahudin je bio presretan jer je to shvatio kao uzvraćanje uzajamne naklonosti. Počeo je golubovima pjevati talijansku pjesmu o poljupcima. Dolly Bell ga je upitala što on zna o ljubljenju, a nakon šo joj on samouvjereno odgovori da je već imao djevojku, ona ga pozove k sebi i poljubi. Sabahudin je ostao zbunjen, ali ona mu je objasnila kako da diše i što je potrebno raditi. Onda je i sama ostala osupnuta brzinom kojom je Sabahudin učio. Saznao je da je nju ljubljenju naučio jedan student iz sela. Njen drugi dečko, Braco, nije se volio ljubiti, iako ona nije znala reći zašto.
U nas je sramota biti nježan
Sabahudin objasni kako se kod njih ne cijeni nježnost, a muškarci se ljube samo kada se nadaju seksu. Posumnjao je da se ona šalila s njim i osjećao se poniženim, ali ona ga privoli da ostane s njim i priča joj o svojim pokušajima ljubljena sa Sabahetom. S njom se Sabahudin ljubio zatvorenih usta, plašeći se njenog neugodnog zadaha.
Objasnio je da su oni u Sarajevu Bracu zovu Šintor, a onda joj je počeo pričati o svojim snovima. Dolly Bell je voljela slušati o njegovim snovima jer sama nikada nije sanjala. Ispričao joj je i da je vidio prikazu jedne noći, u kući tete Ivanke. Iako je sumnjao da mu se sve pričinilo, nekoliko godina kasnije, jedna djevojka koja je došla pomagati njegovoj tetki, odbila je prenoćiti kod njih, s izgovorom da se u toj kući pojavljuju duhovi. Dobivši tako potvrdu svog ukazanja, Sabahudin je odlučio vjerovati u duhove. Ta priča uznemirila je Dolly Bell koja predloži da se ponovno ljube. Taman kad su se opustili i počeli uživati, prekine ih Šintorov glas. Tražio je da mu se otvore vrata golubane.
Pakao u tavanskom raju
Sabahudin otvori vrata Šintoru, a on uđe s još dvojicom – Rasimom Topom i Kikom Štakom. Odgurnuo je Dolly Bell od sebe. Nakon što su se svi izredali silujući je, Šintor je počeo napadati Sabahudina, želeći i njega poslati idućeg na Dolly. Sabahudin ga je uvjeravao da je on to već obavio, jer od srama i tuge, nije mogao ništa. Plakao je, ali suze je opravdavao dimom cigarete koji mu je ulazio u oči. Čudio se Dolly Bell, koja je i dok su je drugi muškarci silovali, zaljubljeno zvala Bracu. Na kraju je i otišla s njim, grleći ga.
“Moja prošlost – to sam ja”
Priča o događajima u njegovoj golubani brzo se pročula Patkama. Drenko Zlok zaključio je da se tako pravi prostitutka. Godinama kasnije, Sabahudin i dalje nije mogao zamisliti Dolly Bell kao prostitutku. Narednih nekoliko dana još je revnije ponavljao mantre iz sudbinske knjige, govoreći “ja ne patim ” i “mi smo ono što smo sami od sebe načinili, a ne ono što je od nas načinila sudbina”. Iako mu je nedostajalo snage da vjeruje u to što izgovara, tek godinama kasnije shvatit će kako do samospoznaje najlakše vodi sjećanje. Priča o redaljci u njegovoj golubani došla je i do Doma kulture, gdje ga je drug upravnik upozorio da je sve još dobro i završilo.
Početak školske godine Sabahudin je dočekao pun samopouzdanja, uvjeren u svoju nadmoć. Kolege iz gimnazije nisu na njemu vidjele nikakvu značajnu promjenu. Kod kuće je i dalje nastojao izbjegavati očeve poglede, ispunjene neizgovorenim pitanjima.
Svakog dana, u svakom pogledu sve više napredujem
Početkom školske godine, Sabahudin je i dalje tugovao. To ga je dovelo do analiziranja svakog, pa i najmanjeg događaja proteklog ljeta. Jednog dana mu se učini da vidi Šintora i Dolly Bell, ali je shvatio da to majstori rastvaraju ringišpil. Ostane ih promatrati i pušiti na kiši.
Jako upala uha kojoj je podlegao, ujedinila je oko njegovog kreveta cijelu obitelj. Halucinirajući cijelo vrijeme u vrućici, ni sam nije znao što je istina, a što san. Učinilo mu se da ga je otac pitao je li hipnotiziran s nekakvim seksualnim događajima u šupi, a Sabahudin je priznao da se ljubio s Dolly Bell.
Nakon nekog vremena provedenog u jakoj groznici, na glas je izgovorio rečenicu “Muzika je jak izum”. Shvativši da ju je moguće čitati s obje strane, pošalje Kerima po olovku. Tako je Sabahudin pobijedio svoju bolest, ali i bol prouzrokovanu odlaskom Dolly Bell. Odlučio je sve o svojoj bolesti zabilježiti u dnevnik, a zapis je ponovno završio rečenicom “svakoga dana, u svakom pogledu sve više napredujem”. Ovaj put bio je potpuno uvjeren u to.
Analiza likova
Sabahudin – zbunjeni gimnazijalac, zaljubljivi Sabahudin, zapravo je sentimentalni sanjar koji, tražeći razne uzore u knjigama, stripovima i filmovima, naivno povjeruje sitnom kriminalcu i zato zamalo upadne u ozbiljne nevolje. Diveći se svima koji balansiraju na rubu zakona, također veliča i svog pokojnog strica, nastradalog u Jasenovcu. On je u njegovim očima bio pravi heroj.
U nedostatku pozitivne obiteljske atmosfere zbog oca alkoholičara, Sabahudin je sklon izbjegavanju sukoba, ali i pretjerane socijalizacije. Zato dane najradije provodi čitajući, promatrajući zvijezde ili baveći se svojim golubovima. Otkriće knjige o autosugestiji mijenja njegov život, jer on slijepo vjeruje u nju i slijedi naputke iz knjige, uporno pokušavajući primijeniti je u svom životu. Ipak, redovito zaboravlja na te savjete u ključnim situacijama.
Polaskan Šintorovim povjerenjem, na prvi pogled se zaljubio u prelijepu seljančicu Dolly Bell, praštajući joj sve njene mane i neobrazovanost, želeći je štititi i istovremeno maštajući o seksualnim odnosima s njom. Dolly postaje centar njegovog života i, iako paranoičan da je otac nešto opazio i u strahu od njegove reakcije, uporno provodi svaku slobodnu sekundu s njom. Vrhunac njihova odnosa bio je njihov prvi poljubac. Grupno silovanje Dolly Bell, koje nije mogao spriječiti, skoro ga je u potpunosti uništilo, ali i približilo njegovim junacima, o čijim je zanimljivim životima maštao. Nakon što je otišla, relativno ju je brzo prebolio, iako ju je i dalje nastavio idealizirati kao sveticu.
Dolly Bell – naivna djevojka, zapravo još djevojčica u tijelu žene, Dolly Bell je lik po kojem je nazvano djelo. Ne saznajemo ni njezino pravo ime niti mjesto porijekla, osim da je odrasla na selu. Ludo je zaljubljena u Šintora, pa ga je vjerno i strpljivo čekala u golubani. Iako je skoro u potpunosti neuka, pokazuje se kao dobar, suosjećajan slušatelj Sabahudinovih snova, priča i doživljaja.
Nakon nekog vremena, počinje osjećati posebnu povezanost s njim, što i nije tako čudno, obzirom da je on bio jedina osoba s kojom je komunicirala za vrijeme “zatočeništva”. Njegovu dobrotu odlučila mu je uzvratiti na jedini njoj poznat način – svojim tijelom, podučavajući ga ljubljenju. Iako su je silovala dva nepoznata čovjeka i njen dečko, ona je i dalje bila začarana Šintorom, s kojim je otišla na motociklu, u suton, sretna zbog njegove prisutnosti.
Otac – Mahmut Zolj, Sabahudinov otac, razočaran je poslom upravitelja restorana i životom općenito. Često je bio degradiran na profesionalnom planu. Prilično je nezreo. Svoje probleme uopće ne rješava, nego ih utapa u alkoholu. S obitelji komunicira jednosmjerno, zasipajući sinove svojim propovijedima, batinama i cinizmom. Najbolje se osjeća u društvu istomišljenika, stoga takvo društvo često traži izvan svoje kuće. Iako je pijan većinu vremena, ne gubi na pronicavosti, pogotovo ako primijeti da se stvari ne odvijaju željenim smjerom. Sabahudina pokušava poučiti odnosu i pristupu prema ženama, ali ovaj oca ne doživljava ozbiljno jer više suosjeća s majkom.
Majka – iako o majci Kseniji Zolj dobivamo najmanje informacija, iz same radnje možemo puno toga zaključiti o ovom liku. Majka je centralna figura obitelji, koja svojim strpljenjem i šutnjom drži Sabahudinovu obitelj na okupu, unatoč mužu alkoholičaru i ostalim teškoćama u životu. Tipični je prototip balkanske supruge, koja trpi zbog svog odabira jer je rastava braka bila neprihvatljiva zbog osude društva. Ona vrijedno radi oslanjajući se na pomoć djece i komšiluka. Njen suprug svojim alkoholiziranjem sabotira sva njena nastojanja da djeci pruži ugodnu obiteljsku atmosferu i bar neki privid normalnog života. Sabahudin je promatrajući majku koja je trpjela batine i iživljavanja muža na njoj, razvio poseban senzibilitet i ljubav prema ženama,i sam svjestan koliko se time razlikuje od muškaraca kojima je okružen.
Šintor – kriminalac o čijim se poslovima jako malo zna, ipak, prati ga mitski glas među sarajevskim tinejdžerima i adolescentima. Iako se o njemu ništa ne zna sa sigurnošću, osim da je razočarao roditelje svojim životnim izborima, on sam svojom šutnjom pridonosi auri pustolovine koja se stvara oko njega. Vječito u bijegu od policije i u smišljanju novih smicalica, živi na račun naivnih ljudi. Spreman je na sve djelatnosti osim poštenog rada.
Abudulah Sidran biografija
Abdulah Sidran bosanskohercegovački je pjesnik, pisac i scenarist. Rođen je 1944. godine u Sarajevu, gdje je pohađao osnovnu školu i gimnaziju te Filozofski fakultet. Još kao mladić počeo je baviti se spisateljskim radom, uređujući omladinske listove i časopise te priređujući razne tribine. Radio je na TV Bosne i Hercegovine sve do rata 1992. godine.
Kao književnik javio se šezdesetih godina svojim pjesmama u prozi. Pripadao je generaciji mladih književnika nazvanih “šezdesetosmaši”. Njegove pjesme prevođene su na njemački, talijanski i francuski jezik.
Neka njegove poznate pjesme su: “Bivši drugari”, “Bosna”, “Djevojčica iz Ulice Prkosa”, “Hoće li išta o meni znati”, “Mora”, “Planeta Sarajevo”, “Sarajevske priče”, “Zašto tone Venecija” i druge.
Zbirke pjesama su mu: “Morija”, “Šahbaza”, “Potukač”, “Kost i meso”, “Sarajevska zbirka”, “Bolesti od duše”, “Sarajevski tabut” i druge.
Osim kao pjesnik, Sidran je jako poznat po filmovima za koje je pisao scenarije. Najpoznatiji su “Sjećaš li se Dolly Bell” i “Otac na službenom putu” koje je režirao Emir Kusturica.
Za svoje zbirke pjesama Sidran je nagrađen brojnim nagradama, među kojima su Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, Godišnja nagrada Udruženja književnika BiH, Zmajeva nagrada i značajna Nagrada slobode francuskog PEN-a. Sidran je bio nagrađivan i za svoja filmska ostvarenja. Također je i redovni član Akademije nauka i umjetnosti BiH.
Autor: N.M.M.
Komentariši