“Tajnoviti ponor” djelo je Stjepana Ćuića kojeg je objavio 1980. godine. Ovaj roman za djecu prvenstveno je jedna uzbudljiva avanturistička priča. Glavni likovi u djelu su Antun, Juraj, Mate i Vjekoslav. Priča počinje na prvi dan škole kada učitelj izabere Antuna kao učenika koji će svakodnevno ići po njegov objed kod gospođe Ivančić. Antun nije odolio, pa je pojeo dio učiteljeva objeda. Međutim, nakon par dana učitelj odredi da Mate ode po objed umjesto Antuna. Ali ni Mate nije odolio učiteljevu objedu. Tako je Mate smislio priču o napadaču iz šume koji jede učiteljev objed. Pa kad ga je učitelj zamijenio Jurajem, Mate je nastavio sa spletkama, a sve s ciljem da učitelj ne primijeti kako oni jedu njegov objed.
Učitelj je to zasigurno i primijetio, ali nije davao znakove da išta o tome zna. Kada ih je učitelj jednog dana pozvao u svoju kuću, dječaci su shvatili da učitelj ima mnogo novaca. Stoga su mu iste večeri ukrali novčanicu s kojom su otišli u trgovinu kod Petra. Kupili su mnogo bombona i olovaka. No, Petar je shvatio da dječaci ne mogu toliki novac zaraditi, stoga je proširio priču u selu da su dječaci ukrali novčanicu od sto dinara.
Međutim, nitko nije vjerovao Petru jer su znali da je Petar pijanica i mislili su da sigurno izmišlja. Dječaci su bili ljuti na Petra što ih je ocrnio pred svima, stoga su mu odlučili ukrasti bačvu sira. U toj krađi im je pomogao vozač, Tuna. Te iste večeri dječaci su sir raspodijelili u limenke i na svakoj limenki napisali da je to Petrov dar njegovom selu. Stavili su po jednu limenku na prozor svake kuće. Petar je bio uvjeren da su to dječaci napravili. Bio je toliko bijesan da je krenuo puškom na dječake. Dječaci su mu pobjegli, a zauzvrat su se osvetili tako što su mu iste večeri ukrali pušku s njegovog tavana.
Međutim, netko je pozvao policiju koja je dječacima oduzela pušku. Kako dječaci nisu smjeli otići kućama nakon tog incidenta, odlučili su pobjeći u Ameriku. Na to ih je nagovorio Antun. Antun je bio željan avanture i sanjao je o Americi. Pokušali su busom stići do mora, pa bi se ukrcali na brod za Ameriku. Međutim, nijedan bus im nije htio stati. Stoga su sagradili splav s kojim su krenuli na rijeku. Splav ih je odveo do ponora kojeg su se najviše plašili jer su znali da tu živi jedan starac. Tada su upoznali starca Bokana i shvatili da je on miroljubiv te da nije opasan. On im je i pomogao da stignu do mora, ali su se dječaci opet vratili do ponora. Nisu se uspjeli ukrcati na brod za Ameriku. Na kraju ih je planinar odveo kući nakon što su roditelji tragali za dječacima puna dva tjedna.
Vrsta djela: roman za djecu
Mjesto radnje: selo u kojem su živjeli dječaci, ponor, Jadransko more
Vrijeme radnje: razdoblje nakon rata
Kratak sadržaj
Kada je Antun prvi dan došao u školu, učitelj je odredio da će mu baš on svaki dan ići po hranu. Antun je bio najjači u svome razredu. Bio je neustrašiv i svi su ga se plašili, tim više što je bio godinu dana stariji od svojih kolega. Njegovi kolege su ga zvali neustrašivi Antun. Antun je trebao donositi hranu iz gostionice Ivančić.
Put od škole do gostionice bio je dug i trebalo je prolaziti kroz brda i različita križanja puta. Učitelj se plašio da Antunu netko ne otme hranu. Antun je par dana donosio hranu bez ikakvih problema, ali onda ga je učitelj odjednom zamijenio Matom. Antunu to nije bilo drago. Djeca su ga zadirkivala i ismijavala što ga je učitelj zamijenio. Mislili su da je Antun sigurno bar jednom učitelju pojeo objed, pa ga je učitelj zbog toga zamijenio.
Mate je bio sretan što će nositi hranu i već je bio smislio kako da pojede dio hrane bez da to učitelj primijeti. Međutim, kada se prvi put pojavio kod gospođe Ivančić, pretpostavio je da ona javlja učitelju koliko hrane šalje, stoga je odustao od namjere da jede učiteljevu hranu. Ali na putu do škole nije mogao odoljeti mirisu ukusnog mesa. Stoga je Mate pojeo dio učiteljeva objeda. Tako je nastavio i narednih par dana. Ipak, mučila ga je savjest i znatiželja da li je učitelj ikad išta primijetio.
A onda je učitelj zamijenio Matu Jurajem, opet bez ikakvog objašnjenja. Mate se plašio Juraja jer je Juraj išao u viši razred od njega. Mučilo ga je to što će se s njim dogoditi ako Juraj bude donosio više hrane, stoga je smislio plan. Uvjerit će učitelja da ga je netko presretao na putu do škole i uzimao dio objeda. Mate je odlučio pratiti Juraja.
Juraj je preuzeo objed iz gostionice i uputio se prema školi. Na sred puta je stao i pogledao oko sebe. Nakon što se uvjerio da ga nitko ne gleda, počeo je jesti. U tom trenutku Mate je promijenjenim glasom upitao Juraja što on to jede. Juraj se prestrašio, bacio hranu i potrčao prema školi. Mate je dovršio objed i mislio kako će Juraj ispričati učitelju da ga je netko presreo i pojeo njegovu hranu.
Sutra dan u školi učitelj je poslao Juraja i Matu zajedno po objed. Gospođa Ivančić nije bila iznenađena što ih vidi obojicu. Njih dvojica krenuli su natrag u školu. Mate je predložio da Juraj hoda malo ispred njega, kako bi izvidio ima li još uvijek tog čudovišta. Kada se Juraj poprilično udaljio, Mate je ponovno uzeo meso i pojeo ga u par zalogaja. Potom je bacio zdjelu i dozvao Juraja. Pretvarao se da ga je čudovište ponovno napalo.
Njih dvojica su krenuli u potragu za čudovištem, ali nisu ništa pronašli. Sutradan je učitelj rekao kako oni više neće ići po objed i odredio je Vjekoslava kao novog dostavljača. Tog je dana učitelj pred cijelim razredom pohvalio Matu i Juraja što su hrabro trčali za čudovištem. Matu je zamolio da prepriča ostaloj djeci što se točno dogodilo. Djeca su se divila njegovoj hrabrosti. Stoga je učitelj odlučio ovog puta po hranu poslati njega i Antuna. Mati je već sinula ideja kako da prestraši i Antuna.
Tako je i napravio, pa se Antun prestrašio i pobjegao. Mate je učitelju ispričao da su opet napadnuti. Sutra je učitelj krenuo s Matom i Antunom u potragu za čudovištem, ali nisu nikoga pronašli. Učitelj je odlučio krenuti s čitavim razredom u potragu za čudovištem. Udaljavali su se sve dalje od škole, ali nikoga nije bilo.
Na nekoj livadi vidjeli su Tatomira, pa je Mate lažno potvrdio da je on napadač. Poljar koji se nalazio u blizini Tatomira zamolio je učitelja i učenike da ga ne uznemiravaju i ne gledaju, jer on nije dobrog zdravlja. Svi su dakle povjerovali u priču da je Tatomir napadač jer se on nije niti odbranio.
Nakon toga, učitelj je nastavio slati djecu, nekad po objed, a nekad po cigare. Tako su Antun, Mate i Juraj jednog dana donijeli učitelju cigarete, a on ih je pozvao u svoju kuću. Vrijeme koje su proveli kod njega bilo je dragocjeno, jer im je ukratko opisao koje su to životne lekcije koje ne možemo naučiti u školi.
Njih trojica su jedno vrijeme kroz prozor tajno gledali što učitelj radi i shvatili su da on ima puno novaca. Vidjeli su gdje skriva novac, pa su odlučili ukrasti mu nešto novca. Ukrali su jednu novčanicu i kod Petra, u obližnjoj trgovini, kupili bombone i olovke. No, Petar je shvatio da su dječaci ukrali taj novac jer taj iznos nisu nikako mogli zaraditi. Petar je svima u selu proglasio da su dječaci ukrali novac, pa su se njih trojica skrivali koliko su mogli od ljudi.
Jedini je Tuna, vozač u selu, stao u njihovu odbranu. Tvrdio je da Petar laže i da je on taj novac popio. Sad ne smije ženi na oči, pa pokušava lažno okriviti djecu. I učitelj je stao u odbranu djece i tvrdio je da Petar laže i da nikome u selu nije ukradeno toliko novaca. Njima trojici je bilo sumnjivo što je učitelj rekao da nikome novac ne fali, očito je učitelj skrivao da ima toliko novaca u kući ili još nije stigao provjeriti.
Ujutru je učitelj došao u školu i nije odavao ikakve znakove da sumnja u djecu. Najavio im je da on više neće raditi i da im sutra dolazi novi učitelj. Zadnji dan s djecom želio je provesti na izletu s razredom. Učitelj je organizirao hranu i vozača Tunu, da ih sa svojim kamionom odvede na izlet. Proveli su uzbudljiv dan pun avantura. Bio je to dan kojeg sigurno neće nikada zaboraviti.
Tjedan dana je razred s nestrpljenjem očekivao novog učitelja. Kada je novi učitelj došao, svi su strepili hoće li ih ispitivati gradivo. Novi učitelj zvao se Tomislav Petrić. Prvo je prozvao Antuna koji nije znao ništa. Javila se Marija da zaštiti Antuna, ali je odala da je Antun često izostajao s nastave jer ga je učitelj slao po objed.
Dječaci su vremenom porasli i dobili na snazi. Odlučili su osvetiti se Petru što je onda čitavom selu bio rekao kako su oni kradljivci. Odlučili su se osvetiti tako što će mu ukrasti veliku bačvu američkog sira. Njih četvorica, Juraj, Antun, Vjekoslav i Mate smislili su plan krađe. Uspjeli su ukrasti bačvu i tu noć su se najeli sira. Ali sira je ostalo toliko da su imali što jesti najmanje mjesec dana. Odlučili su svima u selu podijeliti po komad jer bi sir inače propao da su ga sačuvali čitavih mjesec dana.
Na svakoj limenki u koju su stavili sir, napisali su da je to poklon Petru od njih četvorice. Petar je bio bijesan. Bio je uvjeren da su mu oni i ranije krali sir i mlijeko. Tuna je stao u zaštitu njih četvorice i smislio što će reći, otkud im ta bačva, a da ne izgleda kao da su je ukrali. Tuna je proširio priču kako se bačva sira otkotrljala s njegovog kamiona. Petar nije u to povjerovao, znao je da ih Tuna štiti i pokriva.
Petar je toliko bio bijesan da je sutradan krenuo puškom na dječake. Htio je pucati na Matu, Antuna, Juraja i Vjekoslava. Njih četvorica su se preplašili i odlučili mu ukrasti pušku s tavana jer se odvažio pucati na njih.
Međutim, prilikom krađe, uhvatila ih je policija na djelu. Učitelj je došao i rekao policiji da trebaju osloboditi dječake. Ispričao im je sve što se događalo s Petrom. Najzad su ih pustili, a dječaci nisu smjeli krenuti kući jer su znali da im se loše piše. Antun ih je tada sve nagovorio da idu u Ameriku, a da do broda stignu busom. Tri su dana stajali daleko od škole i kuće i čekali bus. Bili su gladni i bilo im je hladno, ali nijedan im bus nije htio stati. Antun nije htio odustati, dok su se njih trojica razmišljali kako je ipak bolje da se vrate kući.
Antun je predložio da naprave splav pa da idu rijekom, jer ako nastave čekati bus, nikada nigdje neće stići. Juraj se usprotivio jer je vidio koliko je rijeka nabujala, plašio se da ne poginu. Mate se pitao kako će proći kroz ponor. U ponoru je živio Bokan i imao je mlin. Kao dječake roditelji su ih zastrašivali ako ne budu slušali da će ih poslati Bokanu. Uvijek su znali da je Bokan strašan i da ne smiju ići blizu ponora, a sada moraju proći baš kroz taj ponor kako bi stigli do odredišta. Bokan je živio u tom ponoru i nikada nije izlazio. Kada bi se vidio dim iz ponora, to je bio dovoljan znak da je Bokan još uvijek živ.
Tako je bilo i tog dana, vidio se dim koji izlazi iz ponora. Svi su htjeli odustati od Antunove ideje, ali Antun nije odustajao. Preostalo im je samo napraviti splav. Pažljivo su pripremali materijal i krenuli u izgradnju splava. Splav su htjeli nazvati Santa Maria. Kada su dovršili splav, sjeli su na nju i krenuli niz rijeku. Držali su se čvrsto i što su se više približavali ponoru, sve su se više plašili. Svi su osim Antuna željeli odustati, ali više nisu imali kud natrag.
Kada su najzad stigli u ponor, vidjeli su vatru. Odjednom se pojavio starac i zaustavio splav. Bio je to Bokan. Pitao je tko je vođa i kako su namjeravali proći kroz njegov ponor. Antun se odvažio i hrabro odgovorio da je on vođa. Objasnio je starcu da imaju cilj stići do Splita, odakle će se ukrcati na brod. Ali starac ih nije htio tako lako pustiti. Bokan im je ispričao svoju priču. Živio je u ponoru jer nema nigdje drugo živjeti i isprva mu je bilo jako teško naviknuti se na ponor. Dodao je i kako su ga htjeli ubiti, ismijavali ga jer je kukavica, a ponor je pun oružja kojim su ga htjeli ubiti. Što je više Bokan otvarao svoju dušu dječacima, to su se oni sve više uvjeravali da je on nije strašan kako su svi pričali.
Nakon tri dana druženja odluči Bokan pustiti dječake. Dječaci su objasnili da su splav zavezali za stijenu, na što se Bokan glasno nasmijao. Znao je da nijedna stijena ne može zaustaviti splav. Dječaci su htjeli pobjeći jer su mislili da im je Bokan postavio zamku. No Bokan ih nije htio tako lako pustiti kao što su oni mislili i kao što je on govorio. On se želio uvjeriti tko su oni i koji je uistinu pravi razlog što su došli u ponor. Bokan im je objasnio kako su ljudi napravili jezero koje su pustili na njega kako bi ga ubili. Zato je mislio da dječaci imaju skrivene namjere prema njemu. Odveo ih je da vide to jezero i objasnio da zna Marića, čovjeka koji je to jezero i izgradio. Dječaci su šutjeli, jer je Marić bio njihov prijatelj i nisu smjeli odati da ga poznaju.
Kada se Bokan uvjerio da dječaci nemaju skrivene i loše namjere, odlučio ih je pustiti, štoviše pripremio im je i hranu za put. Tako su dječaci na splavi stigli do Jadranskog mora. Došli su do Brača gdje ih je ugledao jedan barba. Objasnili su mu kamo su se zaputili. Barba im je dao jesti i objasnio da ne mogu tako lako stići do Amerike kako su oni željeli. Barba je htio vidjeti njihovo plivačko umijeće jer su se njih četvorica hvalili kako znaju odlično plivati, a to je bila osnovna stvar koju su morali dobro znati ako su željeli ploviti morem.
Barba ih je stavio u svoj splav, uvjerivši ih da će ih odvesti do broda koji ide za Ameriku. Međutim, on ih je vratio odakle su i došli. Stigli su do jezera na kojem su bili s Bokanom. Barba se požurio natrag, pa dječaci više nisu mogli s njim do Jadranskog mora. Morali su ponovno proći kroz ponor. Kada su stigli u ponor, Bokan se glasno smijao jer su se dječaci ponovno vratili do njega. Bokan im je rekao da su ih tražili, čak su i do njega dospjele novine u kojima su se nalazile fotografije dječaka. Dječaci su već znali kako ih svi aktivno traže. Ostali su kod Bokana još neko vrijeme.
Nakon par dana do ponora je stigao jedan planinar. Planinar je razgovarao s Bokanom i pitao zna li išta o dječacima s fotografije. Bokan je rekao da su dječaci kod njega. Planinar je bio presretan; svi su mislili da su dječaci stigli do ponora i kako više nisu živi. Planinar je došao do djece i sretno ih vratio kući. Sutra su u novinama na naslovnoj strani izašle vijesti kako su se dječaci nakon potrage od dva tjedna sretno vratili kući. A dječaci su samo razmišljali o Bokanu i kako će te novine s danom zakašnjenja stići do njega. Pročitat će da su sretno stigli svojim kućama.
Likovi: Antun, Juraj, Mate, Vjekoslav, Učitelj, gospođa Ivančić
Analiza likova
Antun, Juraj, Mate, Vjekoslav – Antun je bio neustrašiv i hrabar dječak. Išao je u razred gdje je bio godinu dana stariji od ostalih učenika. Svi su ga se plašili i zvali ga neustrašivi Antun. Živio je sam jer je ostao bez roditelja, a nije želio živjeti kod rodbine.
Mate je bio domišljat dječak koji je volio pričati neistine, čuvati svoja leđa i biti pomalo sebičan. Tako je pravio spletke svojim prijateljima kako bi on mogao krasti učiteljev objed.
Juraj i Vjekoslav su se puno držali po strani, za razliku od Antuna i Mate. Njih dvojica su bili skromniji i manje hrabri od ostatka družine. Kada bi Mate i Antun imali neke ideje koje se ne bi svidjele njihovim roditeljima, njih dvojica bi ih odgovarali od tih suludih ideja.
Iako se Mate, Antun, Juraj i Vjekoslav nisu slagali od samog početka, jer su bili ljubomorni jedan na drugoga kada bi učitelj nekog drugog izabrao da mu ide po objed, oni su ipak postali pravi i najbolji prijatelji.
Gospođa Ivančić – bila je jako bogata. Imala je svoju gostionicu iz koje je redovno svaki dan slala objed učitelju. Bila je jako milostiva žena. Jednom joj je vlast htjela uzeti sve što je imala, ali su je svi seljaci zaštitili i stali u njenu odbranu, zato što je ona pomagala siromašnima, skitnicama, djeci koja su ostala siročad i beskućnicima.
Učitelj – rođen je prije rata. Njegovi roditelji su bili jako siromašni. Kada je došao rat, otac mu je poginuo već na njegovom samom početku. Njegova majka je ostala sama s njim i njegovim sestrama i braćom. Živjeli su veoma teško. Kada je postao učitelj, počeo je dobivati državnu platu. Imao je novaca, ali unatoč tome, nije ih trošio, već je nastavio živjeti skromno.
Stjepan Čuić biografija
Stjepan Čuić rođen je 1. travnja 1945. u Bukovici pokraj Tomislavgrada. Školovao se u Osijeku. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je diplomirao književnost i ruski jezik te jugoslavistiku.
Godine 1989./1990. lektor je hrvatskoga jezika u Bambergu. Devedesetih godina piše kolumne (“Vjesnik”, “Slobodna Dalmacija” i dr.). Radio je na Trećem programu Hrvatskog radija kao glavni urednik. 1965. godine objavio je prvu zbirku pjesama “Iza bregova”. a 1985. godine, mnogo godina poslije objavio i poemu “Otok” (u suradnji s Virgilijem Nevjestićem).
Godine 1971. objavljuje zbirku pripovijesti “Staljinova slika i druge priče” (1971., 1975., 1995.), koja mu je pribavila nagradu “Sedam sekretara SKOJ-a”, a 1979. godine knjigu “Tridesetogodišnje priče”.
Godine 1980. pojavljuje se roman “Dnevnik po novome kalendaru” (knjiga je pisana 1972./1973.). Sljedeće, 1981. objavljuje drugi roman “Orden”. On je izazvao velike reakcije tadašnje vlasti. 1983. godine, uoči premijere, zabranjena je izvedba kazališne adaptacije romana.
1986. godine u Sarajevu izlazi nova knjiga “Pripovijesti”, s Ivanom Lovrenovićem. 1993. godine objavljuje svoje kolumne pod naslovom “Abeceda licemjerja”, a 1994. godine “Lule mira”.
Napisao je i roman za mladež “Tajnoviti ponor”. Prevodio je s ruskoga jezika (Puškin, Zinovjev).
Godine 2006. počela su izlaziti Čuićeva djela: “Staljinova slika i druge priče”, “Tridesetogodišnje priče” (2006.), “Dnevnik po novome kalendaru”, “Orden” (2007.).
Radio je kao voditelj Tribine DHK te je bio dopredsjednik (od 2003. do 2005.) te predsjednik Društva hrvatskih književnika (od 2005. do 2008.).
Autor: M.Š.
Komentariši