“U svijetu medvjeda i leptirova” još je jedna zbirka priča za djecu Branka Ćopića. Ova zbirka nudi pregršt kratkih basni koje zajedno pričaju zanimljive i poučne pričice iz života životinja. Ti životi preslika su ljudske svakodnevice, a pouka priče svakako se može primijeniti na ljudski život. Ove priče pokazuju što je bitno u životu i kako živjeti sretno, a sve to na primjeru života cvrčaka, bubica, paukova, mačaka ili riseva. Životinje, kao glavni protagonisti imaju ljudske odlike. Oni su prikazani kao određene vrste ljudi i kao takvi upadaju u neke probleme ili nauče neke lekcije. Te lekcije namijenjene su djeci da vide koliko šarolik i raznolik svijet može biti, a ipak, ono najvažnije u njemu je nešto univerzalno, to je ljubav, poštenje, obitelj, smijeh i dobrota.
Ćopić na vrlo jednostavnim primjerima pokazuje koje se to kvalitete cijene kod životinja, tj. čovjeka, a kakve osobe najradije izbjegavamo. Neki likovi nisu posve loši. Možda u nekom trenutku zalutaju na stranu zla, ali brzo nauče lekciju i postanu dobri. S druge strane, neke likove okolina nauči da se neki postupci neće tolerirati i tako kroz kaznu spoznaju da se nepoštenje ili bio kakva zla namjera ne isplate.
Pričice iz ove zbirke su kratke, pa svako dijete može uživati u njima i zadržati pažnju dovoljno dugo da shvati i tijek priče i njezinu pouku. U pričama se primjećuje utjecaj tradicije i folklora koje su za Ćopića neiscrpna inspiracija. To vidimo i po veličanju tradicijskih vrijednosti kojima basne obiluju. Te vrijednosti nisu ništa doli veličanje morala, dobrote, skromnosti i prirodnih zakona. Tu ne postoje nikakve lažne vrijednosti ili lažni moral, već je svaka vrijednost ona koju zagovara sam prirodni poredak stvari.
Pričice su jako lijepo i jednostavno napisane, uz mnogo dijaloga između personificiranih životinja, stvari i pojava. Opisi su kratki, ali vjerno prikazuju sliku šume, sela i općenito prirodnog okruženja u kojem se životinje nalaze. Sve ovo čini jako dojmljive priče u kojima će uživati djeca svih uzrasta, te iz njih nešto i naučiti.
Kratak sadržaj
Vjesnik proljeća
Dolje na jugu, pored mora, Proljeće se šetalo pod sunčanim nebom i razmišljalo kako dolazi vrijeme da pođe na sjever. Htjelo je zato poslati nekoga tamo da objavi njegov dolazak. Najprije je upitao jednu lastu želi li poći na sjever objaviti da dolazi Proljeće. Ona ga je zamolila da je još malo pusti da uživa u plavom moru na jugu. Neka Proljeće pošalje nekog drugoga na sjever, primjerice rodu. Ali roda je do sada već bila u dalekom Egiptu, stoga Proljeće mora potražiti nekoga drugoga. Proljeće je molilo još mnoge ptičice da odu objaviti da ono dolazi na sjever, ali ni jedna nije htjela otići. Sve su željele još malo uživati u toplom jugu, na moru i maslinicima.
Baš kada je Proljeće počelo očajavati, čuje jedan glasić koji dobrovoljno pristane otići na sjever. Proljeće se osvrne oko sebe, ali ne vidje nikoga. Glasić kaže da je on Jugo i da će rado otići na sjever objaviti dolazak Proljeća. Najprije se vinulo na planinske vrhove i tamo počelo topiti snijeg. Onda ode i probudi medvjeda iz zimskog sna, koji je, čim je onjušio zrak, shvatio da dolazi Proljeće. Orao krstaš također je osjetio promjenu u zraku i znao da je to toplo Jugo koje najavljuje Proljeće. Sljedeće su se probudile visibaba i drijen, oboje misleći da su upravo oni prvi vjesnici proljeća.
Jugo je bilo zadovoljno. Gledao je sve to buđenje i zapitao se tko li je od njih pripremio najljepši dar Proljeću. Gledao je razno cvijeće i zelene trave, a onda primijetio malu ljubičicu. Zaključio je da je njen jedinstveni i prekrasan miris najljepši dar Proljeću.
Žućo račundžija
Ovčarski pas Žućo odveden je u vinograd da čuva lozu. Vezali su ga za štap pred kućicom i on je po cijele dane morao biti tamo. Nije mogao nigdje otići niti i s kim pričati, jer bio je vezan, a oko njega nije bilo nigdje nikoga. Zbog svega toga, psu je bilo jako dosadno. Nije moga lajati na cvrčke niti brojati zvijezde, jer je to bilo ispod njegove časti.
Baš u trenu kada ga je ponio očaj zbog usamljenosti, začuje glas iza sebe. Bio je to krt. Upoznao se sa psom Žućom i rekao da se zove Dva Puta Dva Jeste Pet. Žućo kaže da njegovo ime ne samo da je neobično nego je i posve netočno, a krt odgovori da ga je i dobio jer nikada nije bio vješt u matematici. Kada je krt upitao Žuću tko je on, ovaj mu kaže da je on Žućo, ovčarski pas, i da uopće nije toliko velik. Njegov brat je puno veći od njega, čak “dvaput toliko koliko polovina” Žuće. Žućo stane zbijati šale sa zecom koji nije znao računati, pa mu ispriča kako je lovio zvijer kratkouhog i dugorepog zeca. Imao je uši “dugačke dvadeset i dva deci¬metra manje dva metra, a rep, strašno dugačka repina, čitav metar manje
devedeset devet centimetara.“. Ali Žućo je na zvijer zalajao “tako gromovito da se čulo deset puta manje od deset kilometara, zadrhtaše sve zvijezde koliko ih je god toga jutra bilo na nebu, a moj ti zec, kad to ču, skoči, skoči čitav jedan hiljaditi dio kilometra, a ja ne bio lijen, pa i ja skočih čitav metar, a zec opet hiljaditi dio kilometra, a ja opet jedan metar…”
Na kraju krt nije mogao izračunati da li je Žućo ulovio zeca ili ne. Kada je rekao da mu je zec pobjegao, Žućo je rekao da bi se krt trebao zvati Dva puta dva Jeste Šest, a kada je rekao da je prestigao zeca, Žućo se naruga da bi se trebao zvati Dva Puta Dva Jeste Sedam – eto toliko je loš u matematici. Žućo nije htio krtu odati kraj priče, sve dok on ne nauči matematiku kako treba. Krt je zato hitno otišao pronaći učitelja. Do sljedeće godine postao je najbolji matematičar među krticama. Došao je kod Žuće da mu do kraja ispriča priču, ali sada je imao drugo ime – Dva Puta Dva Jeste Četiri!
Pauk, bubica i vjetrovi
Ispod strehe jednog hambara živio je jedan stari pauk – razbojnik i pleo mrežu. Bio je jako ljut na ljude jer su mu stalno uništavali njegovu mrežu, a na kraju su ga i izbacili iz kuće. Odlučio im se osvetiti tako što će isplesti najveću i najgušću mrežu i njome zakloniti sunce, da cijela zemlja ostane u mraku. Taj pauk bio je neveseo i najviše je volio mrak. Prezirao je sve pauke koji su pleli mrežu na grmlju i uživali na svjetlu. Mislio je da bi svi pauci, ma cijeli svijet, trebali živjeti u mraku.
Njegove pakosne planove čula je jedna bubica. Bila je to mala, crna buba, toliko mala i beznačajna da nije imala ni ime. Jako se preplašila paukovih namjera i pokušala ga odgovoriti od njih, ali on nije posustajao. Bubica je jako voljela sunce. Uživala je na njemu, a kada bi padala kiša, samo bi se skutrila pod neki list i stalno provirivala gledajući kad će se razvedriti.
Bubica je bila očajna. Njezino očajavanje čuo je jedan neznanac. Obratio joj se i rekao da je on vjetar Noćnik. Pitao je bubicu što je muči, a ona mu je sve ispričala o paukovim zlim namjerama. Noćnik je znao tog pauka i njemu slične, zato mu je odlučio stati na kraj. Poletio je u visoke planine i tamo potražio svog rođaka Velikog Vjetra. Rekao mu je sve o paukovom planu, pa je Veliki Vjetar odlučio riješiti stvar.
Sljedeće jutro, kad se bubica probudila, shvatila je da joj je nestao krov nad glavom. Hvala bogu da je bila dobro pokrivena pa nije nazebla. Čula je tada još jedan nevidljivi glas. Bio je to Jutarnji Povjetarac, Noćnikov brat. Noćnik ga je poslao da poruči bubici kako je Veliki Vjetar otpuhao pauka i njegovu mrežu. Vjetrovi inače odnesu sve što nije dobro, pa su se tako riješili i njega. Bubica je sada mogla biti mirna i nesmetano uživati na suncu.
Medvjed i kruška
Na Grmeč-Planini živio je medvjed Gunđalo. Preko zime je spavao zimski sad, a ostatak godine samo je gledao gdje bi mogao štogod pojesti. Najviše je volio krasti med divljih pčela, koje bi se nastanile u šupljim deblima stabala. Jednog dana zaželio se ovčjeg mesa, pa je stao ubijati ovce. Nakon treće, seljaci su odlučili stati mu na kraj, Uzeli su puške, kante, škljocare i stali tjerati medvjeda. On se toliko prestrašio da je bježao kroz šumu kao luđak. Tri dana su mu se ostale životinje u šumi smijale. Više to nije mogao izdržati pa je odlučio otići.
Pronašao je komad šume koji nije bio nastanjen. Tamo je bila i jedan velika špilja, pa je medo odlučio da će upravo tamo ostati. Pored špilje stajala je velika kruška. Baš je bila lijepo rodila, pa je medvjed sav presretan pohrlio k njoj da se nasladi velikim kruškama. Pokušao je stresti kruške, ali kako je kruškino stablo bilo veliko i staro, pale su tek dvije tri crvljive kruške na tlo. Medvjed se razljuti, pa uzme kamen i stane udarati krušku. Plodovi su počeli padati, ali se oglasila i kruška. Pitala je medvjeda Gunđala zašto je udara. Ona mu nije ništa skrivila. Ako ovako nastavi, ozlijediti će je i sljedeće godine neće uopće roditi plodove. Rekla mu je ako želi kruške neka pričeka dok ne budu skroz zrele i dok same ne padnu na pod. Ako je nastavi udarati, sljedeće godine uopće neće imati krušaka. Ali medvjeda nije bilo briga. Rekao joj je da on hoće kruške sada i da ga nije briga za sljedeću godinu. Nastavio je svaki dan udarati krušku, sve dok nije došlo vrijeme za zimski san.
Sljedeće proljeće medvjed Gunđalo se probudi i odmah se sjeti kruške. Veselo pohita k njoj jer je bio jako gladan. Ali kada je stigao do nje, vidio je da se skoro cijela osušila. Rekla mu je da je to zato što ju je cijelu prošlu godinu tukao. Ali medvjed je mislio da ga kruška laže i da namjerno nije htjela roditi ove godine. Zato ju je još jače počeo uništavati.
Kada se medvjed probudio sljedeće godine, bio je još gladniji. Pronašao je neko deblo u kojem su bile stare i napuštene saće divljih pčela. Pojeo ih je, ali su mu one pokvarile želudac. Danima je medvjeda Gunđala jako boljelo, sve dok nije odlučio pitati pomoć starog lisca, koji je bio najbolji ljekar u šumi. Lisac mi je rekao da mu bol u trbuhu mogu otkloniti samo lijepe, zrele kruške. Medvjed se obraduje, jer se odmah sjetio one svoje kruške. Pohitao je prema njoj, ali kada je stigao, vidio je da je bila skroz suha i kržljava, jedva na životu. Ona mu kaže da je to zbog toga što je bio pohlepan. Medo je shvatio što je učinio i po prvi puta mu je bio žao. Sjeo je pored umiruće kruške, koja mu je toliko smekšala srce da je zaplakao zbog nje.
Hrabri Mita i drekavac iz rita
Jedne proljetne večeri, ribari su vukli svoje mreže po Savi i lovili ribu. Odjednom iz mraka čuju prodoran krik od kojeg su svi ribari zadrhtali. Najstariji od njih, preplašeno je rekao da je to drekavac. Svi ribari su protrnuli, jer su svi znali priču o strašnoj prikazi drekavcu koji bi svojom drekom predskazivao bolest i nesreću. Uz to bi potapao brodove ribarima, a seljake navodio u opasne kanale.
Preplašeni ribari odmah skupe mrežu, ne obazirući se na ulov i odu u selo razglasiti da se pojavio drekavac. Svi u selu zatvorili su se u svoje kuće i od straha nisu htjeli ni proviriti van. Strah je trajao danima, pa se u selu već počela osjećati oskudica, budući da su svi novac zarađivali prodajom ribe. Sada se nitko nije usudio ni otići na Savu.
U tom selu živio je i mali Mita, dvanaestogodišnji ribarev sin. On je bio jedini u selu koji je išao u školu, pa je naučio da drekavci, vještice i ostale spodobe ne postoje. Zato on nije vjerovao ni u ovo čudovište. Kako bi dokazao da se njegovo selo nema čega bojati, odlučio je potražiti tog drekavca.
Uzeo je čamac i otisnuo se na Savu. Polako je njome plovio kroz mrak, kad je ponovo čuo taj prodorni krik drekavca. Ali nije se prestrašio, nego je krenuo prema tom zvuku. Prišuljao se u šaš, a kada ga je razmaknuo, ugledao je poveću pticu, pogleda uprtog prema nebu. Opet je iz ispustila svoj krik, a Mita joj se prišuljao s leđa i ulovio u ribarsku mrežu.
Odnio ju je su selo, gdje su se svi začudili kad je ispustila svoj krik pred njima. Poslije su odveli pticu u grad, gdje im je jedan bradati čovjek rekao da se ta ptica zove bukač ili nedogled. To je jako rijetka ptica, koja se u proljeće pojavljuje u močvarama. Svojim glasom plaši neuke ljude koji misle da je to čudovište drekavac. Mitino junaštvo pročulo se po čitavom kraju. Od tada, tamo nitko više ne vjeruje u drekavce.
Priča starog druma
U noći punoj mjesečine talasala se zlatna pšenica na njivi. Pjevala je plodnu pjesmu koju je slušao stari drum preliven mjesečinom. Pita drum njivu zašto je tako vesela i kakvu to čudnu pjesmu pjeva. Ona kaže da se raduje jer je plodna. Napokon donosi korist, nakon što je seljak u nju uložio sav svoj trud. Iz nje je izraslo zlatno žito i ona napokon više nije pusta i besplodna. Drum joj kaže da je razumije. I on je dugo bio tužan, a sada je njegova tuga daleko pobjegla, pa se nada da se više nikada neće vratiti. Njiva zamoli drum da joj ispriča zašto je bio tužan, a mjesec se pridruži u molbi. Inače je mjesec bio jako pospan pa je zamolio drum da ga probudi svojom pričom, a za uzvrat on će prosuti svoj srebrni sjaj po njemu i tako će biti ljepši i od duge.
Drum stade pričati kako su ga nekada davno izgradili stari Rimljani. Taman kada se počeo veseliti plavom nebu nad sobom, njime su počela tutnjiti vojnička kola, oklopljeni vojnici, a onda i robovi koji su plačući gazili po drumovim tvrdim leđima. Drum nije mogao vjerovati da je zbog toga izgrađen. Nakon rimskih vojski, po njemu su počele gaziti vojske Bizanta. Opet se počelo ratovati i opet se po drumu prolijevala krv. Nakon Bizanta došli su Turci i sa sobom donijeli neku novu krv i suze, novi vojnici i roblje, a onda trgovci i lopovi. Stalno je netko na tom drumu patio, strahovao ili plakao. Tek lani drum se napokon silno obradovao. Mjesec ga prekine i pita zbog čega? Zar je po njemu napokon prošao neki carević u zlatnoj kočiji? Drum odgovori da nije. Lani je uz desnu ivicu druma sagrađena škola. U jesen su je napunili đaci koji su svakog jutra veselo hodali starim drumom. Drum je zbog toga bio silno radostan.
Već je bilo kasno i mjesec je morao ugasiti svoj žuti fenjer. Njiva se zahvalila drumu na priči i krenula na spavanje.
Živa Vatra i ris Usamljenik
Živa Vatra bio je mali divlji mačak, sin Stare Prelje, koju su poznavali svi u okolici. Jednog dana, Živa Vatra naljutio se na svoju braću Munju i Žišku i odlučio otići od kuće. Nije više želio živjeti s njima jer je s njima morao dijeliti lovinu koju bi im donijela majka, oni su zauzimali najosunčanija mjesta pred kućom i stalno su sve morali dijeliti. Živa Vatra je mislio da će mu samom biti bolje, pa je zato odlučio otići. Brat ga je upitao s kim će se onda igrati, a Živa Vatra je odgovorio da će mu biti ljepše dok se bude sam igrao, nego s njima. A kad su ga pitali tko će mu navečer pričati priče, Živa Vatra se samo okrenuo i otišao.
Već na početku putovanja sretao je razne životinje i svašta mu se zanimljivo i neobično događalo. Svako toliko Živa Vatra se okretao kao da bi nešto rekao svojoj braći, a onda bi shvatio da je sam. S vremenom mu je malo dosadilo to samovanje. Nedostajao mu je razgovor s braćom i majčino pričanje priča.
Odjednom je mali divlji mačak na putu sreo medvjeda. Zamolio ga je da mu ispriča neku priču. Medvjed se nasmije i kaže da su njegove priče prevelike za malu glavu divlje mačke. Njegove priče namijenjene su samo mali medvjedićima. Razočaran, Živa Vatra nastavi dalje, još uvijek žudeći za nekim društvom. Odjednom iz kamenjara ispuza stari jazavac. Lavić ga zamoli da mu ispriča nešto lijepo, a jazavac krene pričati o kukuruzima, na što Živa Vatra odmahne glavom. Njemu kukuruzi nisu bili nimalo lijepi. Jazavac se na to uvrijedi pa nastavi dalje bez da je ispričao priču. Živa Vatra onda sretne jednu svinju. Predstavi se tko je i što želi, ali svinja se ispriča što ne zna pričati priče. Ipak, čula je da se ovdje mota jedna velika životinja koja je jako slična Živoj Vatri, jer također ima “brkove” na ušima.
Živa Vatra ode potražiti tog mačka, a kad ga je pronašao, veselo ga je upitao tko je on. Mačak se predstavio kao ris Usamljenik. Živa Vatra se također predstavi pa upita risa zašto je tako tužan, zašto se ne igra? Ris Usamljenik kaže kako nema s kime. On je posljednji ostao od njegove vrste. Više nema kome da priča priče, niti ikoga da se s njim druži. Živa Vatra kaže da je on baš sretan jer ne mora ni s kim dijeliti hranu ni ležaj. Ali ris se tužno prisjeti svoje braće i ostalih riseva u vremenima kada nije bio sam. Srce ga je boljelo od tih sjećanja. Živa Vatra se tada sjeti svoje majke i braće, pa pozove risa da dođe živjeti s njima. Ris se zahvali, ali kaže da će ostati čuvati kuću svojih predaka. Živu Vatru pogode njegove riječi pa se pokajnički vrati majci i braći. Još je dugo pamtio ovaj susret i čak kao odrastao, ponosio se svojim rodom.
Sunčev pjevač
Jednog toplog ljetnog dana cvrčak je pjevao svoju sretnu ljetnu pjesmu. U svojim pjesmama pjevao je o svemu oko sebe. Pjesmu je čuo i zlovoljan hrčak koji je stalno gunđao zbog cvrčkova pjevanja, dok se iznad planine dižu crni oblaci. Cvrčak kaže da to nema veze jer će se ti oblaci razići i opet će granuti sunce. Vrapci uplašeno zapitaju da li je to istina, a hrčak ljutito odvrati da će doći tolika oluja da će uništiti sve žito i oni će cijelu zimu biti gladni zbog toga. Cvrčak odvrati da poslije oluje uvijek dolazi sunce. Grlica zahvali cvrčku na njegovim riječima. Ohrabrila ga je jer se bojala velike oluje zbog svojih još nejakih ptića.
Hrčak nastavi sa svojim crnim prognozama. Kaže da će oluja donijeti veliku kišu i poplavu od koje će nestati sve zalihe hrane koje su skupljali cijelo ljeto. Cvrčak kaže da im nikakve poplave ne mogu nauditi jer će i poslije najvećih kiša ševe opet letjeti uz plavo nebo. I mrav se zahvalio cvrčku. Bojao se nesreće jer su mu braća na putu, a cvrčak ga je sada ohrabrio.
Zamračila se tada planina i počelo je sijevati. Počne i kiša. Hrčak kaže kako počinje smak svijeta i kako poslije ove kiše više ništa neće ostati na životu. Cvrčak zapjeva da će ih ovaj pljusak baš lijepo osvježiti. Kada je počela kiša, samo je malo sklonio glavu i onda uživao gledajući munje. Kaže kako će se sve dobro svršiti. Kiša je za čas prošla, oblaci su se razišli, a sunce se opet razlilo po poljima. Cvrčak mu zapjeva svoju pjesmu. Čak je i vječno zlovoljni hrčak osjetio blaženstvo, ali se brzo sakrio u rupu da to netko ne bi vidio. Svi su s užitkom slušali cvrčkovu sretnu pjesmu.
Posljednji potomak velikog borca
Visoko u planini živio je posljednji potomak riseva, čuveni ris Usamljenik. Ostao je posljednji od nekad brojnog plemena. Dugo je već živio sam i prisjećao se starih vremena. Svaku večer, kada bi se na nebu pojavila prva zvijezda, otpjevao bi staru lovačku pjesmu risova, koja je značila početak noćnog lova. Ris Usamljenik bio je ponosan na svoje pretke. Rado se sjećao svojih praotaca, među kojima su bili i Šarena Smrt, te čuveni ris Strašna Smrt. Ipak, najslavniji od svih bio je Veliki Borac, koji je poginuo na ulazu u pećinu, boreći se za nju s medvjedom koji je htio da im je otme. Usamljenik je odlučio da će i on, dok je živ, jednako tako braniti njihovu špilju.
Otkako ris Usamljenik živi sam, jedini prijatelj mu je orao koji živi na stijeni iznad njega. Upravo ga je on upozorio kada je vidio strašnog medvjeda da se penje prema pećini. Ris se odmah pripremio, zahvalan što je dobio priliku braniti pećinu i možda umrijeti poput svog pretka Velikog Borca.
Čim je medvjed došao gore, počeo se hvaliti kako će mu biti dobra ta pećina za zimu. Mislio je da će ris samo tako otići, ali ris je rekao da je to dom njegovih predaka, pa tako i njegov, te da nema namjeru ostaviti je. Neka medvjed ode potražiti neku drugu špilju. Medvjed se iznenadi i naljuti zbog takvog bezobrazluka. Uspravi se na zadnje noge, a u risu počne plamtjeti krv njegovih neustrašivih predaka. Zacrveniše mu se oči i on prvim skokom razdere njušku medvjedu. Medvjed se razjari i njih dvoje započnu dugu i krvavu bitku. Čak je i orao rekao da nikada nije vidio takvu borbu. Medvjed je bio jači, ali se ris junački borio. Na kraju je medvjed, sav krvav i ranjen odustao od borbe i povukao se niz planinu.
Usamljenik klone na ulazu u pećinu. Odjednom vidi svoje pretke kako se prošetavaju oko njega. Znao je da to znači da umire. Poželi da prije smrti još jednom zapjeva pjesmu svojih predaka. Pogleda u nebo i pričeka dok se nije pokazala prva zvijezda. Čim ju je vidio, ponosno otpjeva svoju posmrtnu pjesmu. Tada se iza vrhunca podigne crveni mjesec i obasja mrtvo tijelo usamljenog risa.
Mačak otišao u hajduke
U vodenici s mlinarom Trišom živio je jedan mačak. Bio je jako lijen pa je zamolio dida trišu da mu ulovi miša. Djed je rekao da on nikada nije lovio miševe, niti neće. On je mačak i neka si sam ulovi miša. Mačak ga tada zamoli da mu ispeče pogaču, ali djed i to odbije. Mačak se naljuti i kaže da će onda otići u hajduke.
Pokupi se i krene, misleći da će mu s hajducima biti bolje. Došao je do šume i tamo sreo jazavca. Pitao ga je zna li gdje se nalaze hajduci. Jazavac kaže da su upravo njegovi najveći hajduci u čitavo kraju. Svi ih zovu štetočinama, a oni vole krasti hranu. Pozvao je mačka da večeras ide s njima u lov, pa da vide je li čemu. Navečer se mačak sjeti svog djeda Triše i pita se da li mu nedostaje.
Kada su krenuli u lov, jazavac pita mačka boji li se onog vrućeg i svijetlog sunčevog rođaka. Kada mačak shvati da ovaj priča o vatri, kaže da je se ne boji, uz nju najbolje spava. Na to je jazavac pomislio kako mora da je mačak jako hrabar. Zato ga je prvog poslao na kukuruz. Ali čim su krenuli, napadnu ih psi. Mačak pojuri i počne bježati. Umalo ga uhvati pas, ali on skrene prema kući djeda Triše. Stane lupati po vratima i moliti ga da ga pusti unutra. Djed odgovori da hajduke ne pušta u kuću. Mačak kaže da više nikad neće ni pomisliti na hajduke i da će odsad stalno loviti miševe, samo da ga pusti unutra i spasi od pasa. Djed otvori vrata, otjera psa i pusti mačka u kuću. Od tada se mačak popravio i stalno lovi miševe. Više skoro nije ostao ni jedan koji bi vam mogao potvrditi tu priču.
Hvalisavac i pjesnik
Jedna kreja odlučila je spustiti se na prostranu poljanu, među suhu sprženu travu gdje je jedna ševa splela gnijezdo. Ševa je bila posve neprimjetna među tom travom, budući da je i sama bila tako smećkaste boje. Kreja joj se odmah počela rugati. Rekla je da je ne bi ni primijetila u toj travi da nema tako dobar vid. Pomislila bi da je kamen ili busen trave. Ševa je odmah ušutka govoreći da previše buči. Oni dolje su miran narod i ne vole takvu dreku kakvu kreja pravi. Kreja nastavi vrijeđati ševu i njen narod, govoreći kako nitko ne može voljeti tako obična i neugledna stvorenja kao što je ona. Svi vole lijepe ptice, baš kao što je kreja. Šarenog i sjajnog perja, pogotovo jer kreja može oponašati zvukove svih životinja. Upita kreja šojku što to ona ima da bi netko mogao voljeti. Šojka joj kaže da ne bi razumjela jer ima prazno srce i sve što zna je kreštati. Kako bi joj pokazala, ševa se vine u nebo, toliko visoko da je izgledala kao jedna crna točka. Počela je prekrasno pjevati.
Dva dječaka šetala su oko potoka i čim su začuli ševin pjev zastali su i krenuli se natjecati tko će je prvi ugledati na nebu. Pjev je čuo i jedan stari čobanin. Sav se razdragao i rekao kako ševin pjev znači da će vrijeme biti lijepo. Napomenuo je djeci da nikada ne ruše ševino gnijezdo jer je to grijeh. Onda zakriješti i kreja, ljubomorna na šojkino pjevanje. A kada je čobanin čuje, kaže kako ga je prestrašila svojim kreštanjem po pošalje djecu da je otjeraju. Kad se ševa spustila iz visina na svoje gnijezdo i vidjela da nema kreje, pomislila je da je otišla jer joj se nije svidjelo njeno pjevanje.
Cvrčak traži sunce
Cijelo je ljeto cvrčak pjevao u niskoj travi na brijegu. Pjevao je pjesmu o mravima koji su ratovali oko prezrelog pšeničnog klasa. Nije mu bilo jasno kako netko može ratovati dok se oko njih događaju tako čudesne stvari, primjerice dok nebom plove maslačkova djeca. Miš je mislio da je ratovanje oko zrnja pšenice sasvim opravdano. Cvrčak je sve to vrijeme samo smišljao vesele pjesmice i pjevao.
Jednog jutra, cvrčak primijeti kako se sunce ne pojavljuje. Bilo mu je to jako neobično, ali nakon što se sunce nije pojavio par dana, već se bio i zabrinuo. Pomislio je da se sunce negdje zagubilo. Ode da pita nekoga što se dogodilo sa suncem. Sretne jednog mrava i upita ga, a mrav kaže da je toliko zaokupljen skupljanjem zimnice, da nije ni primijetio da nema sunca. Zatim je upitao i pčelu, a ona kaže da je prošla veliki dio svijeta, ali da nigdje nije vidjela sunce. Očito je otišlo negdje jako daleko. Cvrčak onda naiđe na ježa, pa i njega pita gdje se sklonilo sunce. Jež mu kaže da sigurno spava negdje iza velikog brijega, sada je vrijeme kada svi idu na veliko spavanje.
Cvrčak je čvrsto odlučio potražiti sunce, jer mu je bez njega sve bilo nekako sumorno i tužno. Već ujutro krenuo je u bijeli svijet. Ptičice su mu poručile da mora krenuti na jug.
Jednog predvečerja stigao je na ivicu šume. Tu se zaustavio kako bi prenoćio. Bilo je sve hladnije i cvrčak bi rado da je pored njega njegova kućica u koju bi se sklonio od studeni. Tu susretne jednu bubu, koja je također bila beskućnik. Upoznali su se i cvrčak joj kaže kako je krenuo u veliko potragu za suncem. Buba se divila njegovim smjelim planovima, ali ga upozori da za vrijeme ovako vedrih noći dolazi tiha bijela smrt zvana mraz. Od njega umire sve cvijeće i trava, otpadaju listovi, a umiru i beskućnici poput njih dvoje. Cvrčak se ražalosti što onda više neće imati priliku vidjeti svoje voljeno sunce. Zato, prije nego dođe Bijela smrt, odluči još jednom zapjevati svoje najbolje pjesme u čast suncu. Od njegovog pjevanja se sve okolno bilje prisjetilo ljeta, a buba i cvrčak zajedno su čekali mraz. Prije nego ih je mraz zagrlio, cvrčak je u svom srcu još jednom ugledao svoje sunce.
Vodeničar i njegov mačak
Mačak vodeničara djeda Triše, kojeg smo već upoznali u zgodi s njegovim odlaskom u hajduke, izađe iz vodenice, protegne se i razveseli suncu koje ga je lijepo grijalo. U to vrijeme, djed Triša je odmarao u svojoj vodenici, kada jedan miš izađe iz svoje rupe i pretrči preko djedovog lica. Djed se probudi i stade zazivati mačka pogrdnim imenima. Mačak se odazva, a ovaj mu kaže da je lijenčina i neradnik. Umjesto da lovi miševe, on dangubi, pa njemu miševi usred bijela dana trče preko lica. Mačak se pokušavao opravdati pa kaže da je bio jako zaposlen. Morao je presti mrežu za lovljenje vrabaca, konopac kojim će objesiti psa i jedne čarape koje će prodati za pečenu ševu za svog gospodara. Vodeničar se na to naljuti i kaže kako će istući mačka jer mu se ruga. Mačak se na to kaže kako i on ima neka svoja prava. Ako djed hoće da ga tuče, on će otići u bijeli svijet. Pobježe, a djed krene za njim da ga nauči pameti. Kako je mačak bio vještiji, djed se oklizne u padne na potok. Izlazeći iz potoka, djed odluči javno se odreći svog mačka. Napisao je proglas u kojem govori da se odriče mačka i da ne odgovara za njegove postupke.
Mačak je do tada već otišao do prve seoske kućice. Tamo je sreo domaćicu, lijepo se nasmiješio i umiljato pitao ima li u njenom domaćinstvu posla za jednog vrijednog mačka. Domaćica se obraduje i kaže da joj je baš dobro došao jer joj je kuća puna miševa. Mačak prihvati posao, ali zamoli domaćicu da mu da komad slanine na kaparu, da se najede prije nego krene u lov. Ona mu dade i ode do susjede. Mačak pojede svu slaninu, pa mu se prispava. Kada se domaćica vratila, vidi mačak da ona nosi i veliki kolac. Kada je pita što će joj, ona kaže da će njime ubiti mačka ako bude neradnik kao i onaj prošli. Mačak se prestraši i pobjegne. Baba na to digne cijelo selo i upozori da njime hara mačak koji uzima hranu na kaparu i onda ništa ne radi. Selo je čak pustilo pse s lanca cijeli dan i noć da lakše ulove nevaljalca. Mačak nije znao kud će. Došao je do djedove kuće, ali onda vidio njegov proglas, pa se nije usudio kucati mu na vrata. Dugo je sjedio tamo, sve dok s djed sam nije pokazao na vratima. Mačak se pokunji i umilno pita za oprost. Kaže da će biti najbolji i najmekši mačak ikad. Djed se najprije pravio ljut, ali je onda popustio i pustio mačka u kuću. Mačak kaže da je djedica doista najbolji čovjek na svijetu.
Vidra i varalice
Vidra Vidrić bila je sudija svim životinjama koje su živjele u rijeci i oko rijeke. Jednog jutra izađe u sudnicu pod starom vrbom, pa pozove životinje da se po redu požale. Prvi se javio jedan rak. Požalio se na jednu tešku nepravdu, toliko veliku da je još ni jedan rak nije doživio. Naime, on je bio vodeni berber i još se lani pogodio sa somom iz Duboke Vode da će mu redovito podšišavati i uređivati brkove, a on će mu sve to odjednom platiti čim mu naraste brada. Problem je u tome što somu već godinu dana nije narasla brada i rak se sada osjeća prevarenim. Smatra da je som jedan običan lopov i varalica. Som nije imao ništa za reći u svoju obranu, pa je zamolio sud da ga pusti kući po dokaze. Ali Vidra Vidrić je odmah shvatio da ga to som pokušava nasamariti i odmah mu izreče kaznu. Bio je prognan u Plitku Vodu. Som Brkić je odmah protestirao da će u Plitkoj Vodi umrijeti od gladi. Pitao je kada će biti pušten od tamo, a Vidrić odgovori kad na vrbi rodi grožđe. Som je znao da će do toga proći jako puno vremena pa je ponudio da odmah plati berberinu sav dug i tako se spasi od kazne. Som je odmah raku podmirio sva dugovanja.
Sljedeću žalbu podnijela je jedna bubamara. Ona se požalila da je sklopila dogovor s jednom stonogom da joj svaki dan za malu naknadu čisti cipele. Ona tada nije znala da stonoga ima stotinu nogu i da svaki dan mora čistiti toliko cipela. Da bi stvar bila gora, u posjetu stonogi došla je rodbina i sad mora i svima njima čistiti cipele, jer u suprotnom stonoga joj neće platiti ni ono što su se dogovorili. Stonoga je zaplijenila bubamarine stvari, govoreći da nikoga neće pustiti u kuću.
Vidra Vidrić se na te riječi jako naljutila i odlučila bombardirati stonoginu kuću. Pozvala je vodomara i naredila mu da baca kamenčiće na stonoginu kuću. Stonoga se brzo dozvala pameti, pa je vratila sve stvari bubamari i platila joj sve što je zaradila. Čvrsto odlučila da više nikada neće primati bubamare u službu.
Branko Ćopić biografija
Branko Ćopić rođen je u Hašani kod Bosanske Krupe 1915. godine. Još kao dijete ostao je bez oca, stoga su za njegov odgoj bili zaduženi majka i djed. Osnovnu školu završio je u Hašani, a nižu gimnaziju u Bihaću. U Banja Luci je krenuo u učiteljsku školu, ali ju je nastavio u Karlovcu, a završio u Sarajevu. U Beogradu je kasnije završio Filozofski fakultet.
U vrijeme studiranja počeo je pisati za beogradski dnevni list Politika, gdje je objavio puno svojih priča. Nakon rata, bio je urednik Pionira, a od 1951. godine svoj život je posve podredio književnom radu.
Kao književnik, pisao je romane, pripovijetke i poeziju. Svoje prve pripovijetke posvetio je svom zavičaju. U njima opisuje živote običnih ljudi, baziranih na svakodnevici života u Bosni. Te priče objedinjene su u zbirkama “Pod Grmečom” i “Borci i bjegunci”.
Njegov prvi roman “Prolom” svjedočanstvo je piščeve vizije rata. Nakon tog romana objavio je cijeli niz književnih djela koja govore o Partizanima i ratu. Pripovijetke su mu bile prožete humorom koji je obuhvatio sve, od ironije do satire. Ipak, njegova najpoznatija djela su ona posvećena djeci i djetinjstvu. Dječje priče objedinio je u zbirke pripovijetki “U carstvu medvjeda i leptirova”, “Priče ispod zmajevih krila” i “Orlovi rano lete”.
Branko Ćopić gotovo cijeli život živio je u Beogradu, sve do tragične nesreće 1984. godine kada je smrtno stradao.
Autor: V.B.
Komentariši