U svijetu pravde dječje

“U svijetu pravde dječje” zbirka je pjesama pjesnika za djecu i mladež Velimira Miloševića. Zbirka je podijeljena na dva dijela. Prvi dio je pod naslovom “U svijetu pravde dječja”, a drugi “Djeca su vojska najjača”. Prvi dio zbirke sastoji se od 40 Pravdinih pjesama i upravo su tako naslovljene, na primjer: “Pravdina pjesma prva”, “Druga pjesma pravdina”, “Pravdina pjesma treća”… itd. Svaka pjesma govori o nekom obliku pravde koja bi se djeci trebala dodijeliti, odnosno koju bi trebalo provoditi kako bi djeci na ovom svijetu bilo dobro. Pjesnik u više pjesama naglašava da djeca kojoj je dobro, koja su voljena i nad kojima se vrši pravda, kasnije izrastu u dobre ljude koji ovaj svijet čine ljepšim mjestom. Upravo je to razlog zašto bi se prema djeci trebali odnositi s posebnom pažnjom – jednog dana ona će voditi ovaj svijet i ako želimo da ga vode dobro, od njih moramo napraviti dobre ljude.

U ovim pjesmama autor se dotiče mnogih tema – škole, roditeljske ljubavi, važnosti zajednice, obitelji, igre i slobode. Dotiče se i nešto težih tema, pa u nekim pjesmama govori o djeci u ratnim zonama, zlostavljanoj i zanemarivanoj djeci, gladnoj i siromašnoj djeci, djeci bez škole i roditeljske ljubavi. Također govori o posvojenoj djeci, zamjenskim roditeljima, djeci koja žive s bakama i djedovima… Sve ovo važne su teme na koje često nailazimo u stvarnom svijetu, ali iz svake pjesnik prenosi pouku punu ljubavi i važnosti djetetove sreće. Svaka pjesma pisana je s posebnim zanosom, s lijepim pjesničkim slikama i zanimljivim stilskim figurama, ali ono što je najvažnije kod njih je pouka. A svaka pouka tiče se djeteta, ljubavi, slobode i sreće.

Drugi dio zbirke nešto je tematski i stilski raznovrsniji. Pjesme također govore o djeci, ali ima puno više motiva iz prirode, okoline, obitelji i slično. Iako su djeca i dalje glavni motivi u ovim pjesmama, oni nisu jedini glavni motivi. Pjesme iz drugog dijela zbirke nešto su i stilski drugačije u odnosu jedna na drugu. Neke su duže, neke kraće, stihovi nečiji su ritmičniji, a pouke nešto skrivenije. Nekim pjesmama poruka nije ni najvažniji dio, kao što je to kod pjesama u prvom dijelu zbirke, nego je puno važnija njihova ritmičnost, stilske figure i slike postavljene samo kako bi probudile ugodu i prikazale neke lijepe strane prirode.

Pjesme u ovoj zbirci vrlo su jednostavne i razumljive čak i najmlađim čitateljima, koji ih lako mogu naučiti i napamet te recitirati. Usvajajući ideje iz ovih pjesama najmlađi će učiti o ljubavi, dobroti, važnosti obitelji, zajednice i domovine te – najvažnije od svega – slobode. Djeca iz ovih pjesama mogu puno naučiti i o vlastitoj vrijednosti, što je autoru i bio jedan od glavnih motiva njihova pisanja.

Vrsta djela: zbirka pjesama

Vrijeme radnje: neodređeno

Mjesto radnje: priroda i zavičaj

Tema pjesama: prikaz vrijednosti djece

Ideja pjesama: djeca koja su voljena i koja imaju lijepo djetinjstvo odrastaju u dobre ljude

Kratak sadržaj

U svijetu pravde dječje

Pravdina pjesma prva

Od rođenja do osamnaeste godine čovjek treba biti dijete i kao takav, treba se zaljubiti u zvijezde. Ako čovjek zauvijek ostane dijete u duši, ono će postati veliki Čovjek. Od rođenja do mladosti, treba biti malo veliko dijete, jer će mu tako u duši rasti snovi. Oni će biti veliki, sretni, maštoviti… Od rođenja pa do kraja života, u čovjeku treba rasti ljepota, jer će se u njoj ogledati cijeli svijet, baš kao i na licu djeteta. Od rođenja pa do kraja života, trebamo biti ljudi koji će prelaziti put od sna pa sve do zvijezda.

Druga pjesma pravdina

Dokle god ima djece i domovine, brinut ćemo se za dječju pravdu. Upravo zato što su djetinjstva zaštićena pravdom, u njima nema krivde. Gdje žive dobri ljudi, tamo se ne krše prava djece, bez obzira na njihovu boju, rasu ili narodnost. Dječja sloboda i pravda trebaju se uvijek braniti. Sloboda znači da se ruke mogu širiti tako da djeca počnu nalikovati na leptire. Sloboda je poput ptica koja lete isto kao i osmjesi s dječjih lica. Djeca u slobodi mogu raširiti svoja krila i tako je dječja pravda još pravednija.

Pravdina pjesma treća

U svijetu gdje vlada dobrota, najveće dobro su djeca. Dobro je da je svijet dobar, jer u dobrome svijetu rastu dobri ljudi. Onda male dobričine rastu za dobro njihove zemlje. Dobrom djecom se dobra zemlja hvali kao da su zrake sunca. Poput sunca su tada dječaci i vedre djevojčice. To je sva mudrost ovoga svijeta – djeca su ukras zemlje.

Četvrta pjesma pravdina

Domovina je napisala potpis po kojem svoj djeci želi sreću i što bolji razvitak. Treba se čuti dječja želja i volja, treba se poštivati dječji san i pravednost ljudske duše. Neka sreća ostane tu, s djecom, u njihovim grudima. Svijet će biti sretan tek kada usreći dijete.

Pravdina pjesma peta

Treba  slušati roditeljsku riječ i cijeniti njihovu želju. Dječja duša je rodna gruda koju dijete voli i oplemenjuje. Dječji zakonik kaže da se država treba slagati s obitelji i svi zajedno trebaju se brinuti od jeci. Dijete raste usred obitelji i grije je kao unce. Vesela dječja lica govore da je cijela zemlja jedna obitelj!

Šesta pjesma pravdina

U sred života raste ljepota djece. Ona su malo, sanjivo cvijeće, ruže koje rastu i mirišu. U sred takvog cvijeta cijeli će svijet procvjetati.

Pravdina pjesma sedma

Svatko ima svoje ime koje bi trebalo nositi s ponosom. Tako i djeca imaju imena koja će možda jednom postati slavna. Svatko tko ima ime treba se ponositi sobom i svojim radom. Neka se zna tko je tko i tko je kakav! Svatko ima svoje ime i treba ga pisati velikim slovom, jer među ljudima svi imaju neko vrijednost. Neka se i naše ime nađe u imenu domovine!

Osma pjesma pravdina

Nitko nam ne smije oduzeti naše ime, obitelj i domovinu. Nitko nam ne smije oduzeti sjaj s lica, ni plamen koji gori u nama. Neka svi znaju tko smo i čiji smo, odakle dolazimo i tko su nam preci! Neka nam nitko ne ugasi želju niti nas odvaja od našeg zavičaja, neka nas nitko ne odvaja od zagrljaja naših roditelja. Naša zemlja treba nas zaštititi kako bismo ponosno nosili njeno ime.

Pravidna pjesma deveta

S mamom i tatom u rukama, djeca šetaju satima. Nikome ne žele dati svoju mamu i tatu, jer tek obitelj može činiti lica sretnima. Čak i kada su obitelji razdvojene, one još uvijek šetaju zagrljeni, barem u snu.

Deseta pjesma pravdina

Mama i tata žele pružiti svoju ljubav djetetu, a dijete želi biti zaštićeno, zagrljeno i nježno. Svijet bi trebao raširiti svoje ruke kako bismo se svi sreli jedni s drugima. U dalekom svijetu, sve je daleko, jedino toplo mjesto je u zavičaju. Sunce će toplo sjati dokle god su roditelji sa svojom djecom, dok vlada toplina i sreća u domu i dok se obitelj okuplja.

Pravdina pjesma jedanaesta

Dijete se rađa u svojoj rodnoj kući, u svom zavičaju i niti jedan kradljivac ne smije da ga otrgne iz tog zagrljaja. Ako se to dogodi, majka i otac će učiniti sve da ga vrate njegovoj kući. Dijete se smije, sanja, igra i raste pod korovom gdje lastavice grade svoja gnijezda i gdje lepršaju njihova krila. Nitko ne smije da uzme i ne vrati te plavetne oči! Dijete nije za lopove i nečovječne ljude, cijeli svijet će plakati ako netko djetetu ukrade pravo na igru. Cijelo čovječanstvo će ustati kako bi čuvali djecu i dječje carstvo.

Dvanaesta pjesma pravdina

Kada dijete počne razmišljati svojom glavom, zazlati se sunce na plavom nebu i čitav svijet počne se hvaliti svojim malim misliocem. Dječja riječ mnogo znači u svijetu pravde! Još je bolje kada se takve misli i uvažavaju, tada ljepota svijeta postaje još i jača. Sretan je onaj koji djeci vjeruje jer ona su iskrena. Dijete je pravo ogledalo svijeta!

Pravdina pjesma trinaesta

Djeca mogu misliti i onda reći istinu, jer dječje oči su bistre i ne smiju lagati. Samo istinu slušaju i šapuću. Djeca su pravo svjedoci i treba ih pitati kada želimo objaviti tajne. Ono što dijete misli, divno je za sve ljude.

Četrnaesta pjesma pravdina

Sve ono što čovjek ima – njegovo srce, um, znanje, misli, uvjerenja, vjera – dio su njegove slobode i slobode želja. To su prava svakog čovjeka – prava da sanjaju kako žele i žive kako žele. Sloboda misli znači i slobodu življenja. U dubini srca, vjera je hram i sjaj suše. Nikome to ne uskraćuje vlastitu sreću.

Pravdina pjesma petnaesta

Ljubav se rađa kada jedno drugome pružamo ruke i kada se držimo zajedno. Ruke su za rukovanja i ruke su za prijateljstvo. Tako se i dječje ruke sjate kao jata ptica što lete i kruže nebom. Upravo se ovako širi dječje carstvo i prijateljstvo. Kada se ruke udruže, tvore zagrljaje, a kada mašu jedna drugoj, tvore slavoluke. Kada ruka ruci daje cvijeće, ljubav odleti u zagrljaj.

Šesnaesta pjesma pravdina

Jedan cvijet moli da se ne dira u njegov svijet, ali zato svijet kaže da će čuvati dijete kao svoj cvijet. Ne dirajmo nikome suzu iz oka, pogotovo ako je radosnica, ne brišimo osmjehe s tuđih lica, ni čežnje iz srca. Pravda nalaže da trebamo čuvati čast djeteta i dopustiti im da mirno sanjaju svoje dječje snove.

Pravdina pjesma sedamnaesta

Na radiju trešti muzika, na stolu su novine, knjige se čitaju i vijesti slušaju, ali kada će odrasli naći vremena za svoju djecu? Treba i za djecu pronaći vremena. Ali roditelji misle na svoju djecu i kada čitaju knjige i novine, i kada su daleko od njih. Knjige su novi svjetovi koji se djeci trebaju tek otkriti.

Osamnaesta pjesma pravdina

Majka i otac žele da im dijete raste u sreći, da im se duša pozlati i da rastu sve veći, bolji i ljepši, jer oni su njihova ljubav i briga. Upravo u takvim obiteljima djeca rastu u ljubavi. I djeca bi trebala jako grliti svoje roditelje jer i to znači obitelj punu ljubavi. Kada nema mame i tate, ljubav dobrih ljudi grijat će dijete.

Pravdina pjesma devetnaesta

Pravda nas uči da moramo braniti dječja prava. Nitko ih ne smije mučiti, zlostavljati ni ugrožavati. Pravda bi trebala braniti djecu od zla i zlih ljudi. Tko povrijedi dijete bit će osuđen i teško kažnjen, jer dijete je nevino i nedužno. Nitko nema pravo gaziti cvijeće i tako gasiti proljeće! Svako nasilje, teror i zlo neka odu odavde i tako daruju djeci slobodu.

Dvadeseta pjesma pravdina

Kada dijete nema mamu i tatu, dođu dobri ljudi i daju mu ljubav, sreću i radost, pa čuvaju dječju nježnost. Čak i dom drugih može postati rodni dom, ako su u njemu dobrota i vedrina. Ljudi koji daju ljubav, pronalaze sreću u dječjem zagrljaju. Kod plemenitih ljudi i dijete će postati plemenito. Roditelji koji usvoje dijete, sretni su, jer su to dijete htjeli, pa njihov dom postane kuća nježnosti i dobrote.

Pravdina pjesma dvadesetprva

Neka djeca nemaju svoju mamu i tatu, ali zato imaju drugog mamu i tatu, drugu ljubav. Ona žive s dragim ljudima koja brišu njihovu tugu i čine ih sretnima. Oni su najbolji takvoj djeci i njihova ljubav im je najdraža. Iako njihova mama nije njihova, ona ih voli. Iako njihov tata nije njihov, on se brine za njih, da im bude dobro u kući, u školi i svijetu igre i snova. Sreća roditelja koji imaju posvojenu djecu ovisi o sreći te djece. Takve majke također imaju nježne ruke, baš kao i očevi.

Dvadesetdruga pjesma pravdina

U oni zemljama gdje vladaju strahote, nedužna i tužna djeca učinit će sve samo da pronađu sreću. U zemljama gdje su ratovi, nevina djeca traže spas u novim životima, u drugim zemljama. Djeca se sklanjaju u zemlje gdje vlada dobrota kako ne bi stradala. Tamo ga čuvaju dobri ljudi koji znaju što je zlo, pa primaju djecu u svoje zagrljaje, domove i zavičaje da ih zaštite.

Pravdina pjesma dvadesettreća

Pjesnik se zahvaljuje domovini što ga je vratila u život. Sada može činiti čuda, kao i sva druga djeca, jer ga ona usrećuje. Ako ima i slomljene ruke i noge, nije mu slomljena nada i on svejedno može učiniti velike stvari u životu. Pjesnikova ljubav želi stvarati nove svjetove, davati ljudima na dar svoja djela, radi i snove. Zahvaljuje se svojoj zemlji što mu je dala snagu za novim životom.

Dvadesetčetvrta pjesma pravdina

Kada su djeca zdrava i proljeća su plavija, od njihove ljepote i ona su ljepša. Poslovica kaže da je u zdravom tijelu zdrav duh i zato djeci dajmo zrelu jabuku života. Dajmo im i jagode i naranče, ljubavi i pažnje. Neka sve lijepo u svijetu bude za dobro djeteta.

Pravdina pjesma dvadesetpeta

Pjesnik se zahvaljuje svojoj zajednici što brine i njegovu zdravlju. Obećava joj da će ozdraviti, postati krepak i snažan. Dobri ljudi sve su mu draži i miliji jer mu snagu daju. Jednog će se dana uspraviti i biti mlad kao nekada, a kada stane na svoje noge, posvetit će im ostatak svojih dana.

Dvadesetšesta pjesma pravdina

Pjesnik želi da više nema sirotinje, sirote i gladne djece, nego da se dječja pravda brine za njih. Želio bi da život pravedno podijeli sve svoje dobrote, pa da više nema gladne i sirote djece, da nema neimaštine, golih i bosih nogu. Tek tako će djeca moći rasti u prave ljude. Jednog dana doći će ljepši dani, ako ih bude hranila dječja ljubav.

Pravdina pjesma dvadesetsedma

Mama, tata, djed, baka, cijela obitelj daju sve što imaju kako bi dijete bilo dobar đak. Kako bi mogao biti dobar u školi, đak prije svega mora biti dobro obučen, sretan i medeni. Tako mu u duši i u mašti mogu pjevati slavuji. Đak mora imati knjige i sveske, ali i mir i spokoj kako bi dobro naučio pjesme. Đaku treba sve što i svakom drugom djetetu – slatkog voća i medenog meda. A od dobrih ljudi sve što treba je dobrota.

Dvadesetosma pjesma pravdina

Škola je jedno veliko srce, pogotovo kad s đacima u razred ide i sunce. Ono svakog dana do škole prati đake, a onda zlatnim slovima pozlati prozore. Od sunca i znanja cijela škola blista dok đak čita sunčevu čitanku. Trebamo zahvaliti školi za sve znanje i mudrost koje nam daje.

Pravdina pjesma dvadesetdeveta

Djeca u školi uče kako je to biti čovjek, pogotovo onaj koji voli sve ljude. Među ljudima ima mjesta za svakoga od nas. Djetinjstvo nas uči sve jezike, narode i pisma. Svaki čovjek građanin je svijeta i nitko nikome ne bi smio smetati. Djeca su budućnost svijeta, oni su zora koja će jednog dana biti sunce, dok su darovita djeca kao ptice koje samo trebaju poletjeti. Kada to dijete procvjeta, cijela će planeta biti sretnija.

Trideseta pjesma pravdina

Materinji jezik uči se od majke, od njenog šaputanja i bajki koje priče. Slova dolaze iz njene duše i dijete ih uči napamet. Majčino šaputanje zlatno je znanje koje ona vadi iz dragocjenih riznica. A sve što dijete nauči dalje daruje svijetu, kao cvijet u velikom buketu. Tada to znanje postaje riznica za sve ljude.

Pravdina pjesma tridesetprva

Dijete se od učenja odmara igrom i u toj igri prođe mu cijelo ljeto. Dijete širi ruke kao da je lastavica i slobodno leti svijetom. Oko djeteta lete njegovi snovi, kao golubovi napravljeni od sanjarenja i ljubavi. Sloboda znači slobodno maštati. Sloboda je gitara i pjesma, muzika koja je dar pjesnika.

Tridesetdruga pjesma pravdina

U ovom Dječjem zakoniku i Pravdinom pravedniku dječja prava pišu se zlatnim slovima. Nitko ih ne smije iskorištavati jer jasno piše da djeca nisu tu da bi služila ljudima. U dječjem slovu pravde stoji da djeca ne smiju raditi za druge, a njihovo zdravlje i nježnost ne smiju biti ničija sluga. Djeca imaju puno poslova – da uče, sanjare i vole. To su poslovi koji obasjavaju djetinjstvo i zlato zlatne dječje škole.

Pravdina pjesma tridesettreća

Osmjeh na ljupkom licu miriše poput ljubičice. Djetinjstvo blista poput ruže. Priroda opija kao da je najljepša poezija. Ono što nije dio dječje mašte su droga i drugi opijati. Ono što dijete opija su vrtovi, bašte i polja puna cvijeća, plavi svod što sanja o ljubavi i opija zvijezdama.

Tridesetčetvrta pjesma pravdina

Tijelo djeteta je kao pupoljak koji će jednog dana procvjetati. Kada se to dogodi i dani i noći postat će ljepše, zato ne trgajte djetetove latice i ne povrjeđujte njihove nevine snove. Ne pomračujte dječje živote kao oblaci, jer dječja je duša čista poput izvorske vode. Nemojte mutiti dječje izvore.

Pravdina pjesma tridesetpeta

Ukrasti ćemo osmjeh zori kako bi naši prozori zablistali. Ukrast ćemo osmjeh od majke, kao i njene priče i bajke. A nas će ukrasti majčini snovi. Majka na čuva i brani da nas ne ukradu lopovi. Svašta ružnoga događa se u ružnom svijetu, jer opaki ljudi čine zlo, ponekad i kradu djecu i trguju njome. Rosne latice ruže bace pod noge u prašinu. Ali naša majka na čuva i brani od lopova.

Tridesetšesta pjesma pravdina

Želimo da ode svaka nepravda i krivnja jer pravda djeteta treba biti prije svake druge pravde. Svijet bi trebao ustati kako bi obranio prava djeteta od svakog zla i nedaće koje mu prijete. Od ranog djetinjstva pa sve do smrti u svakom bi čovjeku trebala blistati dobrota djeteta. Nitko ne smije djetetu oduzeti njegovo djetinjstvo, osmjeh i suze.

Pravdina pjesma tridesetsedma

Dječja prava jasna su i glasna. Nitko ne smije ponižavati djecu, ni jedna surova ruka ne smije ih mučiti. Nikakva surovost, grubost i okrutnost ne smiju povrijediti dijete. Svijet bi trebao sačuvati dječje dostojanstvo. Čak i ako dijete zgriješi, dječje pravo to će riješiti. Sadašnja djeca jednog će dana biti ljudi i zato pravda prema njima treba biti još pravednija. Tako će se sačuvati dječje dostojanstvo.

Tridesetosma pjesma pravdina

Gdje bijesne ratovi i gdje ljudi nisu braća, država ne smije biti hladna i ostavljati djecu usred svih tih stradanja. To nije nikakva zemlja. Dok naokolo pljušte meci, država bi se trebala pobrinuti o svojoj djeci. Tada čak i zrak i sunce, kruh i duša pokušavaju pomoći djeci da prežive ratne strahote. Nevina djeca su nedužna i zato nije pravedno da budu toliko tužna.

Pravdina pjesma tridesetdeveta

Za vrijeme ratnih strahota najviše stradaju djeca. U mladosti ih čuva divna dječja ljubav, a dok su mali jedinu čaroliju pronalaze u snovima. Treba njegovati dječju nježnost, ublažiti njihove nedužne patnje, darovati im djetinjstvo. Dobri ljudi rastu u dobroti, pa djecu treba čuvati od zla, zlobe i surovosti, od grubosti i povreda. Na svijetu ima dovoljno sunca i svjetla, pa djeci treba pokazati svu dobrotu koju svijet čuva.

Četrdeseta pjesma pravdina

Svako pravo bori se za pravdu, svatko pravo bori se protiv nepravde. Treba otvoriti srce kako bi i oči bolje vidjele. Treba tražiti dobro i usred zla, nikako činiti zla i ružna djela. Ne treba srljati i griješiti, jer već je dosta grijeha i nepravde na ovom svijetu. Ova pravdina pjesma nas štiti jer i nakon greške ima nade za sve nas. Sačuvajmo ljepotu duše, ljepotu u dječje srce. Zakoni nam sude i grijesi se kažnjavaju, ali samo zato da bi nas naučili da budemo dobri ljudi i da iskupljujemo greške dobrotom.

Djeca su vojska najjača

Djeca su vojska najjača

Po nebu korača sunce, a po zemlji najjača vojska od tristo pjevača. To su djeca – vojska najjača. Kod djece slabiji nadjača jačeg, kao što srce pobjeđuje vrača. Kod djece mašta je najjače oružje i zato su djeca najjača vojska. Neka bude kruha i kolača kako bi svako dijete ojačalo. Neka nema ni suza ni plača jer su djeca najjača vojska. Oni su knjiga u ruci čitača, snovi koji vode krilo letača, pjesma od tristo pjevala. Kao što zrna čine pogaču, a kamenja palaču, tako i djeca čine vojsku najjaču.

Velika mala deca

Velika mala djeca su ona koju imaju velike oči, a male ruke. Ona su veliki sanjari i veliki mali ljudi. Velika mala djeca imaju veliko srce, male želje i tihe snove. Velika mala djeca upijaju sunce i njegovu ljepotu, vole ljetnu pjesmu koja se zove ljubav. Velika mala djeca imaju velika čela, a male tajne. Čine velika djela i mogu da vole i lete.

Buduća deca

Djeca napamet nauče sunce, listajući nebo i onda dalje uče kako narasti. Pitaju se je li veće nebo ili more, je li ljepši san ili java? A onda otvore oči i shvate da je plava najljepša boja. Pitaju se koje je boje ljubav i zaključe da je plava poput neba. Plave boje je ljubav između ptice i ljubičice. Ljubav je kada se gleda u nečije plave oči, ona je plamen neba i zvijezda. Djeca se nečeg sjete i rašire ruke, trebamo čuvati djecu jer i mi smo nekada bili djeca. A kada ona postanu pametni, poznati, priznati i hrabri ljudi, napokon će poletjeti.

Dječje sobe

Dječje sobe su vrtovi, a djeca u njima cvjetovi i mali, ali čudesni svjetovi. Djeca šeću tim vrtovima, po svojim krilatim, toplim i umiljatim sobama koje su im poput dvoraca. Dječje sobe pune su svjetlosti i radosti, pune su lastavica i osmjeha, one su čarobne kutije koje nisu ničije nego dječje.

Sunce je nečiji tata

Sunce je nečiji tata s rukama punim zlata. U njedrima nosi ljubav kada gleda djecu s neba. Ima blage oči koje se sjaje kada misle na djecu. Voli ih razveseliti darovima, svakome daje po jednu sunčevu zraku. Na dar nam daje sunčane dane, jer sunce nas voli i brani. Dopušta nam da po nebu pišemo ljubavne pjesme i nitko nam to ne smije zabraniti. Sunce se klanja djeci, puno poštovanja prema njima.

Dečak i zimsko sunce

Dječak pita sunce je li mu zima i drhturi li mu srce? U njegovom domu ima vatre, toplo je, pa zove sunce da uđe i malo se ogrije. Vani je studeno, led zahvaća okno, pa zašto sunce ne priđe malo bliže? Zašto je tako visoko? Sunce sluša dječaka i dječaku od toga raste duša, htio bi mu prići. Dječak otvara prozorsko stalo jer želi zagrijati sunce, osjeti sunčeve zrake na svojim rukama. Vani je hladno ali sunce grije dječaka. Ono će sijati dokle god u dječaku ima ljubavi prema suncu.

Cvetne škole

Cvijeće je baš poput djece – neko je veliko, neko male, jedno je nježno, jedno rumeno i snježno. Cvijeće je lahorasto i pomalo djetinjasto. Cvjetni vrtovi puni su mašte, sunca, šara, leptira i bubamara. Ima tu i šarenih želja, osmjeha, veselja. Cvijeće je slično djeci i tu nema ničega neobičnog. Možemo ići svijetom od cvijeta do cvijeta, od djeteta do djeteta i nikome ne smeta što djeca vole cvijeće.

San o slobodi

Mama vodi dijete na livadu da vidi pticu grlicu, da sretne mrava i sluša kako trava treperi. Dijete voli kada ga mama vodi da šeta među cvjetnim laticama, da i ono cvjeta među cvijećem, gleda u nebo, ogleda se u kapi rose, da leti u šumi i trči prema vodi. To je sloboda koju ima dijete!

Slobodna pjesma

Ništa se ne smije dogoditi slobodnoj slobodi. Ništa se ne smije dogoditi leptiru, lastavici, vjetru, letu i suncokretu – sunčevom cvijetu. Slobodu ima i svod i svjetlo i zvijezda koja se javlja na nebu i svijetli. Sloboda je i u dječaku što širi ruke prema djevojčici koju sanja. Ljubav koja će se tada roditi treba biti slobodna i ništa se ne smije dogoditi ljepoti koja se slobodno smiješi.

Sloboda

Sloboda je kada širiš ruke kao što lastavici širi krila, kao da možeš zagrliti nebo i poletjeti do sunca. Sloboda je kao kada letiš u snu, iznad planina, mora i rijeka ili kada se sjetiš nečeg lijepog što te čeka. Sloboda je kao da čitaš pjesme iz čitanke i onda odeš u zemlju čudesa, na proplanke, u gore ili polja. Sloboda je kao kada se rađa zora u sunčevoj svili. Ljepša je tada i od neba i od sna, kao da je u nekoj bajci! Sloboda je kao kada se umivaš suncem, pa sanjaš da letiš svojim zavičajem. Sloboda je plavetnilo neba i pjesma od zvijezda koju čujemo u snovima.

Zemlja snova

Zemlja snova nalazi se ispod leptirovih krila, ona je zemlja puna snova i ptica koja noću svijetli i u koju se leti dok spavamo. U njoj se slijeva svila i sve se plavi od ljubavi. U toj zemlji blistaju radost i djetinjstvo, ali se tamo treba hodati tiho i letjeti nježno. Zemlja snova vječno je budna i otvorena kao knjiga.

Moja zemlja

Pjesnik govori da je ovo njegova zemlja, gdje je njegova i svaka travka, cvijet i ptica. Ovo je njegova zemlja, pa je njegova i svaka breza i zvijezda. Put do škole, preko livada, polja i proplanaka također su njegovi. Njegova je i zavičajna rijeka i mosti koji ide preko nje. To je njegov čitav svijet. Sva je zemlja njegove, od kuće do kuće, od sela do sela, od grada do grada. Ovo je njegova zemlja, nebo i sunce, njegovo ognjište i vatra, kruh na stolu, školsko igralište i zelena dolina. To sve nije samo njegova zemlja, nego i njegova duša.

U domu živi domovina

Domovina živi u domu i, kao dio obitelji, ruča s nama i večera. Nalazi se i u čaši vina koju pije tata i u oku dok mama spava. Domovina s djecom uči povijest, čita bajke i pamti pjesme. Krije se u njedrima djece kada vani puše bura, šeta s njima po parkovima, zaljubljuje se u breze, s ljudima dijeli njihove tajne, čežnje i tuge. Domovina živi u domu kao u nekoj priči gdje je glavna junakinja. Tako je oduvijek bilo i uvijek će biti. Domovina je velika poput ove pjesme.

Domovina se pamti

Domovina se uči kao što se uči pjesma. Nosi se u srcu kao zvijezda. Ona je poput branja cvijeća u proljeće, kao sunčan dan. Ona se pamti kao najljepše ime jer nam je majka, a mi njeni sinovi. Domovina se zato piše velikim slovom, ona se diše i zaklanja od svih nedaća. Ona je u rukama koje žele zagrliti sve ljude. Čita se kao neka čitanka u kojoj blistaju nebo i zvijezde.

Naša će kuća da poleti

Oko kuće se nalaze topole i breze, iznad nje je nebo i gromobran, pa se kuća ne boji gromova. Ima plave i svijetle prozore, čini se kao da će poletjeti. Svakog dana sunce se vrati i obasja kuću, sve ukućane redom razveseli. Sve dok je sunca, kuća se ne boji mraka.

Nacrtaj mi kuću, tata

Dijete traži da mu otac nacrta kuću i na njoj napiše “Naša kuća”. Neka iznad kuće nacrta i sunčev sat, kako bi sunce tu ostalo i nikada ne zalazilo, neka broji dane sunčeve dok prilazi kući. Neka tata nacrta krov na vrhu kuće i gromobran što čuva dom od grmljavine. A na pragu neka nacrta majku koja ga uči bajkama, a zna se da bajke djeci daju snagu. Samo to neka nacrta tata, a dijete će iznad slike napisati da je to draga slika zavičajna.

Bratska

Kad se brat okrene protiv brata, to je onda rat. Ratovi uskraćuju brata bratu, on ne zna ni za sestre ni za braću, njemu je stalo samo do sukoba. Ali na sreću, braći ne treba puno da se sjete koliko vole jedno drugo i vrlo brzo pohitaju jedno drugome u zagrljaj. Braća se tako okrenu protiv rata, a rat pobjegne i više se nikada ne vrati.

Dva su čovjek – čovečanstvo

Čovjek čovjeku uvijek treba biti upravo to – čovjek. Kada čovjek čovjekuje s čovjekom i samo nebo se veseli. Ljudi tada postanu braća i toliko su moćni da mogu rušiti carstva i zaustavljati ratove. Dva čovjeka su ljudi s jednim srcem u dva tijela. Ako su dva čovjeka složni kao braća, već i sami mogu činiti čovječanstvo.

Sunce se piše velikim slovom

Sunce bi se trebalo pisati velikim slovom, kao i riječi Kruh ili Voda. S velikim S treba se pisati i vrlo važna riječ – Sloboda. Sunce bi se trebalo pisati sa srećom, kao i riječi Proljeće ili Ptice, kao kada se trči kroz polje puno cvijeća, kao kada te diže muzika ili ljubav. Sunce se piše s velikim slovom, kao i Sreća, Ljepota i Život.

Suncokret

Pjesnik ide u svijet kako bi ubrao cvijet. Ne zna hoće li to biti božur, mak, ruža ili nar. Možda će to biti jorgovan za njegovu majku, ili žuti neven što raste pored puta. Možda ubere predvečernji plam i daruje ga ocu ili lovorov list za brata. Sestri će ubrati buket plavog cvijeća, a sebi – suncokret kojim će ukrasiti svoj dom.

Lastino gnezdo

Lastino gnijezdo savinuto je pod strehom kuće, poput neke zvijezde sklonjene od grmljavine. Čini se kao da to gnijezdo i svijetli i trepti kao da bi i samo htjelo poletjeti. U gnijezdu spava malo jato koje lastavica čuva.

Slavujeva pesma

U raspjevanom gaju najviše se čuje pjesma slavuja. Čuje se i u gori, među brezama, a kada nastupi tišina, čuje se samo kako šuma diše. Tada se čini da je šuma puna neke svile, sve dok slavuj ponovo ne zapjeva. Šuma je čarobna kao i slavujeva pjesma.

Ne gazi mrave

Trave nam šapuću da ne gazimo mrave, jer da nema mrava ne bi bilo ni trava. Tada ni zora ne bi bila plava, bila bi puna samo sivih boja. Bez mrava koji vole živjeti, nebo bi se naoblačilo, sve bi travke zanijemile. Bez mrava ne bi bilo svijeta, jer ne bi bilo njihovih marljivih ruku. I zato nemojte gaziti mrave!

Na belom konju

Pjesnik piše kako jaše na bijelom konju preko bijelih polja, jaše zmaja preko cijelog zavičaja. Konju se griva zlati, sedlo mu je sedefasto, pa njih dvojica ,kao da imaju krila, lete preko bijelog svijeta. Konju Jabučilu kao da krila plamte. Čini se da nema uzde, samo uzdanje pod plavim nebom i toplinom sunca. Čini se da pjesnik ne jaše konja nego strijelu koja leti ka zvijezdama. Čini se da jače bijeli oblak ili munju sve do doba nepovratnog.

Bubamara

Bila jednom jedna bubamara, sva šarena i jako malena. Bila je velika kao sreća i pjesniku je doletjela iz cvijeća. Jednom mu je ta bubamara sletjela na dlan, tako šarena i malena. Šeta se po dlanu kao da je to cijeli svijet, sva se zanijela u hodanju ta mala, šarena bubamara. Pjesnik ju je okrenuo prema cvijeću da tamo odleti i potraži svoju sreću, jer cvijeće je mjesto gdje žive bubamare.

Čarobna olovka

Pjesnik ima jednu olovku koja zna nacrtati veliku ružu nasred vrta. Olovka o toj ruži može napisati i pjesmu, pogotovo nakon što ruža zamiriše u vrtu, a leptiri počnu letjeti oko nje, čineći je još ljepšom. Raspjeva se ruža usred te pjesme, prospe svjetlost koja se pretvori u pticu. Odjednom iznad crteža poleti ptica, a olovka sve to lijepo nacrta. Olovka zna najljepše crtati, sve što dotakne, ona oživi.

Svako svoju zvezdu ima

Svatko ima svoju zvijezdu u očima i srcu. Svatko nosi svoju zvijezdu u osmjehu i u kosi. Tako nebo siđe jer ga djeca vole. Zvijezde slete na nebu i djeca ih beru kao da su jagode. Svatko ima svoju zvijezdu i čeka je da sleti kao da je neka tajna koju treba uloviti među dlanove.

Zvezde

Zvijezde su jedna drugoj sestre, sreću se u tom beskraju i zajedno sjaje. Jedna drugoj se smješkaju i javljaju, nebo se čini kao jedna velika ljuljačka. Što su noći duže, a visine više, zvijezda je više i čini se kao da ih vjetar njiše. A kada jedna zvijezda padne, drugoj suza kane iz oka. Zvijezda je zvijezdi znamen i uspomena, one su si međusobno plamenje i tajne.

Od zlata jabuka

Pjesnik poziva svijet da otvori svoje latice, neka prolista poput ljubičice i neba koji se tek plavi. Leptiri lete oko šarenog cvijeća dok djeca lete za njima. Sunce su udvara ružama, a s neba pada plavetnila. Pjesnik ide pokucati nebu na vrata, gdje je i velika zlatna jabuka. Poručuje djeci da poput njega sanjaju sve dok im snovi ne postanu zvjezdani.

Majčina suza

Majčina suza je poput kapljice rose, na licu koje je poput lista ljubičice. U suzi se ogledalo samo nebo i umilo joj lice. Majčina suza je poput sjenke, poput sunčeve pjege je pepeljasta, zagonetna i brižna kao brižna lastavica. Majčina suza je kao bistro jezerce u kojem se ogleda dječje lice, ona je zlatno perce iz krila ptice. Majčina suza je kao vedra zvijezda što bdije nad nama dok se smiješimo, čuva nas i gleda da nam se ništa ružno ne dogodi.

Dva leptira i dva cvijeta

Dva leptira stoje na sred svijeta i gledaju u dva cvijeta. Gledaju u cvijeće tako usred dana, kao u čudu, zatečena jer su zaljubljena.

Nežni šetač

Šetajmo nježno kroz trave i cvjetove, tiho kao kroz snove leptirove, kako ne bismo probudili usnulog mrava i prestrašili pčelu što sjedi na cvijeću. Hodajmo tiho da ne prospemo rosu s lista, čistu kao što je čista suza. Nježno hodajmo kroz trave i cvijeće kao da smo sunčana zraka i tako idemo do kraja svijeta.

Breza u vrtu škole

Breza treperi u vrtu škole i voli one koji se vole. Stali smo jednom pod tom brezom i utihnuli, pogledali smo se i osmjehnuli, pod tom brezom smo se i poljubili. A breza voli one koji se pod njom vole.

Uzmi me pod krilo, vetre

Pjesnik moli vjetar da ga uzme od krilo i odvede daleko, negdje gdje misli lete i gdje ga čeka netko poseban. Moli vjetar da mu krišom dotakne čelo, neka osjeti da je doletio baš zbog njega. Neka ga odvede negdje gdje će vidjeti gdje se vjetar krije i što radi kada puše. Želi da ga vjetar povede u nepoznate daljine, gdje mu lete misli i znaju se vratiti.

Đačka ljubav

Ljubav je došla u školu i ušla u tihi razred, kao kada stih uplovi u pjesmu o moru ili kada dođe plima val za valom. Čitav razred tako plovi po plavetnilu ljubavi. Djeca dotiču nebo rukom i beru sunce kao da je cvijet, želeći da ljubav preplavi cijeli svijet.

Djevojčice kad vole

Kada djevojčice vole događaju se čuda – topole zašume, a brda se zaljuljaju. One tiho izlaze iz snova i šapuću o cvijeću i travi. Njihov šapat ode daleko i zagrli slavuje, pa ode do onih koji žele čuti ljubav djevojčica. I više to nije šapat, nego nešto puno jače i bliže. Kada djevojčice vole, razred se proljepša i o tome pričaju trave i cvijeće oko škole.

Dečaci kada sanjare

Dječaci se zaljubljuju nespretno, smiješno, kao da su nešto izgubili i onda to neutješno traže. Izgube tren olovke, tren bilježnice, počnu pisati pjesme od topolama i brezama, pa počnu sanjariti i praviti se važni, počnu se hvaliti kako su hrabri i snažno. A onda odjednom zašute i kao da im je dosta svega, počnu se ljutiti ni zbog čega. Kada se dječaci zaljube, počnu redovito prati zube i osmjehivati se.

Čežnja

Večer je obuklo pareni plašt, pa po nebu pljušti kiša od zvijezda. Znate li što sve to znači? Završava posljednji školski sat i suton pada mekani i baršunast.

Kad dođe ljeto

Kada dođe ljeto djeca će sagraditi kuću od granja, kuću u kojoj će se voljeti i sanjati. Djeca će pobjeći od kuće i škole, u kuću u kojoj će učiti one lekcije koje će ih zanimati. Kada dođe ljeto i duži dani, u toj će kući živjeti. Bit će bezbrižni i vedri, slobodni i čili, živjet će u tom dvorcu kojeg su sami sagradili.

Velimir Milošević biografija

Velimir Milošević bosanski je pjesnik srpskog podrijetla. On je i književni kritičar, ali je posebno poznat kao pjesnik za djecu. Rođen je 1937 u Peći na Kosovu u siromašnoj obitelji. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, nižu gimnaziju u Istoku, nakon čega je u Sarajevu završio gimnaziju i jugoslavenski književnost na Filozofskom fakultetu.

Radio je kao urednik Kulturne redakcije na Radio Sarajevu, a zatim i u novopokrenutom listu Sarajevske novine. Nakon odsluženog vojnog roka, bio je referent za kulturu u Republičkom sekretarijatu za kulturu BiH, a zatim i urednik biblioteke za omladinu Pingvin. Kasnije se vratio na radio i uređivao dječje emisije.

Bio je član Društva pisaca BiH. Jedan je od pokretatelja međunarodne manifestacije Sarajevski dani poezije, koje je organiziralo Društvo 1962. godine.
Djela su mu prevođena na mnoge jezike, uključujući ruski, francuski, poljski, češki, mađarski, bugarski, turski, slovenski i druge. Osvojio je mnoge nagrade, među kojima i Godišnju nagradu Udruženja književnika, 1965. godine. nagradu Svjetlost, pjesničku nagradu Zlatna struna, nagradu za literaturu za djecu Pjesnička drugovanja i mnoge druge.

Njegova prva pjesma “Nemiri”, objavljena je 1957. godine u sarajevskom listu Riječ mladih. Nastavio je pisati za ostale listove koji su izlazili diljem cijele Jugoslavije. Pisao je poeziju i književno kritiku, ali je također prevodio djela s ruskog jezika. Pisao je i scenarije za dokumentarne filmove, a na njegove pjesme mnogi su glazbenici komponirali muziku.

Neke od njegovih zbirki poezije za djecu su “Zvjezdarnica”, “Berači rose”, “Krilata cvjećarnica”, “Veliko sanjarenje”, “Zaljubljena čitanka”, “Domovina”, “Nacrtaj mi kuću, tata”, “U svijetu pravde dječje” i druge.

Zbirke pjesama za odrasle su “Bele molitve”, “Svetkovina”, “Izlazak sunca”, “Nebeski vinogradi”, “Vodiću te na Cetinje”, “Preko srušenog mosta” i druge.

Velimir Milošević umro je 2004. godine u Sarajevu.

Autor: V.B.