Vesna Parun jedan je od najpoznatijih i najboljih hrvatskih pjesnikinja druge polovice 20. Stoljeća. Njen raskošni pjesnički izraz, raznolikost tema o kojima je pisala i slikovit način lirskog izraza svrstao ju je među jedne od najomiljenijih i najčitanijih književnika diljem regije. Pisala je pjesme za široku publiku, pa tako i one za djecu. Uz to, pisala je i prozu, ali i drame. Ipak, ostala je najpoznatija zbog svoje poezije.
Parun je počela pisati vrlo rano i prvu pjesmu objavila je sa samo 10 godina u listu Anđeo čuvar, 1932. godine. Pjesma je napisana na otoku Visu i zove se “Pramalijeće”. Nakon toga, 1938. godine objavila je pjesmu “Zov” u časopisu Sjeme, koje je bilo glasilo muške klasične gimnazije, čiji je jedan od urednika bio i Jure Kaštelan.
Vesna Parun je 1947. godine izdala zbirku pjesama “Zore i vihori”. Pjesme u toj zbirci odraz su njene mladosti i mladenačkih razmišljanja, pa se ne smatraju njenim najboljim pjesničkim ostvarenjem. Kritičari kažu da su još uvijek nezrele i da im nedostaje staloženosti. Ipak, ne može se zanijekati njihova literalna vrijednost. Pune su audio-vizualnih slika i lijepih pjesničkih figura koje oslikavaju slike, boje, zvukove te stvaraju posebno poetske ugođaje. U gotovo svim pjesmama Parun govori o dva oprečna osjećaja – o radosti života kakva se vidi u mladosti, života punog žudnje i vitalnosti, a s druge strane, piše i o smrti i ratu, po čemu vidimo da je netom završeni Drugi svjetski rat imao veliki utjecaj na njeno stvaralaštvo.
Nakon toga Vesna Parun izdala je zbirke pjesama “Crna maslina” i “Ropstvo”. U “Crnoj maslini” ponovo prevladavaju pjesme koje govore o strasti i žudnji s jedne strane, ali i patnji i boli s druge. Ove pjesme više nemaju onu mladenačku naivnost, već se u njima osjeća dominacija upravo patnje bez kraja. Patnja se smiruje jedno u trenucima zaborava, koji su najčešće u vrijeme spavanja i snivanja. Ljubav za Parun više nije zaigrana i puna nade, odjednom je ona prokletstvo, zlo koje se neprekidno uzvisuje i pada, živi pa umire, osvijetli, pa zatamni. Iako je osjećaj ljubavi u njen pjesmama opisan s nekom turobnom sjenkom, ne znači da je te svoje osjećaje zatomljavala, baš suprotno osjećala ih je i živjela u potpunosti. Stihovi Vesne Parun tako su produkt patnje, straha i prolaznosti, ali i strasti.
Neke njene druge zbirke su “Vidrama vjerna”, “Vjetar Trakije”, “Koralj vraćen moru”, “Ti i nikad” i još mnoge druge. I u njima dominiraju pjesme koje govore o praznini i samoći, ali sve više i o pjesnikinjinoj pomirenosti s takvom sudbinom. U ovim pjesmama osjeća se i empatiji pjesnikinje prema drugim ljudima, pogotovo onima koji se osjećaju kao i ona. 1982. godine izdana je zbirka “Izabrana djela” koja sadržavaju najpoznatije pjesme iz njenih prijašnjih zbirki.
Večernja zvijezda – analiza pjesme
“Večernja zvijezda” pjesma je Vesne Parun. Ovo je jedna misaono-refleksivna pjesma koja svoju tematiku gradi na motivima iz prirode, iskazanima na pomalo ekspresionistički način. Vesna Parun se i u ovoj pjesmi, kao i mnogim drugim svojim pjesmama koristi simbolikom i metaforama kako bi izrazila željenu ideju. Zbog toga nije jednostavno tumačiti njene pjesme i one gotovo uvijek imaju i više mogućih značenja. Pjesma se sastoji od tri strofe od kojih svaka ima po četiri stiha, što je učestala forma pjesama Vesne Parun (ne isključiva, ali česta). Stihovi u pjesmi su nejednakih duljina i u njima nema rime. Ipak, ritam je ustaljen jer su stihovi sličnih duljina, iako ne istih, dok se dinamika gradi i na samom sadržaju, odnosno ekspresiji riječi.
Prva strofa postavlja vrijeme i mjesto radnje kako bi se stvorila atmosfera u pjesmi. Ona je mirna, pomalo sjetna. Iako se spominje motivi žamora, čitatelj osjeća da je to komešanje koje se pomalo smiruje i ušutkava, kao valovi pred sumrak. Sumrak je i vrijeme u koje pjesnikinja smješta svoju pjesmu:
Nisko na nebu večernja zvijezda sja.
Još žamor ljeta u dolini traje.
Noć je, a mi idemo pustim krajem
Žar prolaznosti obasjava naš put.
Vidimo da su prva dva stiha i pomalo optimistična, jer motiv večernje zvijezde i žamora ljeta uvijek znače nešto lijepo, udobno i bezbrižno. Večernja zvijezda povezuje se i s romantikom, ali i s nečim uzvišenim, nedostižnim, ali prije svega, nečim što može da čovjeku da na vrijednosti, odnosno poboljša njegov život. Ali taj optimizam postignut s nekoliko motiva blijedi sa svakim sljedećim stihom. Pjesnikinja naglo uvodi motiv noći i pustog kraja, što je potpuni kontrast prijašnjim slikama, a zatim se atmosfera potpuno mijenja u sjetnu, čak i mračnu, sa stihom koji spominje žar prolaznosti. Jedina svjetlost u našem životu je prolaznost – to je ideja koju pjesnikinja iznosi ovim riječima.
Sljedeći stih skače na potpuno drugačiju pjesničku sliku, koja na trenutak nema nikakvu povezano značenje s prijašnjom strofom, osim s motivom ljeta. Javlja se motiv mora, koje je opisano kao šutljivo – kakvo more najčešće i jest u sumrak. Ponovo se javlja i motiv samoće. U prošlom stihu bila je to pustoš zemlje, a sada je samoća beskrajnosti mora.
Kako je šutljivo more u daljini!
Beskrajnost njegova je samotna.
U oba stih pjesnikinja iskazuje veličinu mora. Neobično je što se prikazuje njegova mirna strana, jer u poeziji se najčešće spominje silovitost mora, njegovi valovi, gibanje, čak i opasnost kojom može prijetiti. Sa slike mora pjesnikinja se naglo prebacuje na sliku trave:
Tu blizu negdje u travama pognutim
glas zrikavca tužit ne prestaje.
Ponovo se javlja sjeta s motivom zrikavca koji se “tuži”. Ovo je pjesnička slika personifikacija, ostvarena samo tim jednim glagolom. Treća strofa održava motiv noći i motiv golog kraja, koji nadopunjava sliku postavljenu u prvoj strofi. Zatim slijedi stih koji je mračniji i od slika noći koje vidimo u pjesmi:
Mladost naša zalazi za planinu.
Pjesničku sliku koja pokazuje ne samo prolaznost, nego i odumiranje, što starenje donekle i jesti, dodatno naglašava početak sljedećeg stiha:
Gasne zvijezda. Planina rastuć sja.
Ovime se naglašava kako prolaznost i umiranje nije samo stvar čovjeka i čovječanstva, nego i čitavog svemira. Ako nešto tako veliko i moćno i poput zvijezde može gasnuti, tko smo mi da tražimo vječni život i ne mirimo se sa smrću. Slika nestajanja potpuna je s posljednjim stihom:
U tišini nestaje naš put.
Pjesnikinja je pomirena sa svojom prolaznošću, što se vidi upotrebom motiva tišine. Njena jedina utjeha je što na svom putu nestajanja nije sama, jer cijelo vrijeme govori u množini. Nije jasno misli li time na sebe i svog suputnika ili sebe i sve nas koji smo na putu prolaznosti.
Vesna Parun biografija
Vesna Parun rođena je 1922. godine na otoku Zlarinu kod Šibenika. Otac joj je bio općinski činovnik, porijeklom s otoka Prvića, ali mu je posao bio nestalan i često bi ostajao bez namještenja, zbog čega su se kao obitelj često selili. Majka joj je bila sa Šolte. Obitelj Parun bila je brojna, s čak četvero djece, pa je djetinjstvo Vesne Parun obilježila oskudica, glad i siromaštvo. Parun u kasnijim svojim intervjuima ističe da se baš zbog toga počela baviti poezijom jer je odmalena utjehu tražila u pjesmama, kako čitajući ih, tako i pišući. Zbog teških uvjeta života, Paun je kao dijete mnogo vremena provodila sa svojim tetkama u Splitu, Šibeniku i Biogradu na Moru.
Parun je osnovnu školu završila na otoku Visu, nakon čega je upisala gimnaziju najprije u Šibeniku, a onda u Splitu, gdje je i maturirala 1940. godine. Budući da je bila odlična u školi, već je s 14 godina počela podučavati drugu djecu i od toga zarađivati, čime se i uzdržavala. Iste godine kada je maturirala, upisala je romanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, koju je morala prekinuti zbog početka Drugog svjetskog rata.
Za vrijeme rata, Parun je živjela najprije u Splitu, a onda se 1942. vratila u Zagreb jer je otac dobio posao u općini u Sesvetama. U to vrijeme brat joj je poginuo u ratu na strani partizana. Vesna Parun već je tada počela imati problema sa zdravljem. Nakon rata upisala je studij filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 1947. godine na radnoj akciji izgradnje pruge, oboljela je od tifusa. Istovremeno je njen ljubavnik uhićen, nakon čega je otišao i oženio se drugom, zbog čega je Parun ponovo oboljela. Prekinula je studij, a 1962. se odselila u Bugarsku, gdje se udala, ali kasnije i razvela.
Nakon povratka iz Bugarske, Vesna Parun živjela je uglavnom u Zagrebu, gdje je postala priznata pjesnikinja i slobodni književnik. Živjela je u zagrebačkoj Dubravi i u starosti zahtijevala od Grada da joj da stan bliže Centru. Grad Budva u Crnoj Gori ponudio joj je smještaj u svome gradu, što je Parun odbila. Nakon što je pala i slomila kuk 2000. godine, preselila se u Stubičke Toplice, gdje je također nastavila s pisanjem. Tamo je i umrla 2010. godine, s 88 godina.
Za života je Vesna Parun dobila brojna priznanja i nagrade za svoje stvaralaštvo, među kojima su i Nagrade Matice hrvatske za zbirke pjesama, nagrade Vladimir Nazor, Tin Ujević i Grigor Vitez i Europska književna nagrada KOV.
Autor: V.B.
Komentariši