Priče

Djelo “Priče” autobiografsko je djelo pisca Daria Džamonje. U ovom djelu piše o Sarajevu, Americi, svom djetinjstvu i odrastanju, ratu u Bosni, svojim kćerkama… Pisao je o svom odnosu s majkom koja je otišla u Holandiju, nakon što se njegov otac ubio, ali i o tome kako je prve farmerice dobio kada je završio osmi razred s odličnim uspjehom. Bio je u braku koji se raspao i smatrao je da je napravio dvije najveće greške u svom životu, što je oženio tadašnju suprugu i što se razveo od nje. Džamonja je pisao i o samoći, svojim pijanstvima, općenito o životu kojim je živio. Iako je neko vrijeme živio u Americi, njegova duša nikada nije otišla iz Sarajeva.

U Sarajevo se Džamonja vratio za svoj rođendan. Povratak u Sarajevo smatrao je svojim najdražim rođendanskim poklonom. Nije bio nacionalista, mogao se družiti sa svima i nikada nije bio na ničijoj “strani”, bio je prijatelj svakome. Njegovi prijatelji za njega nisu imali imena, to su bili jednostavno njegovi prijatelji, a za druge to su bili Muslimani, Srbi i Hrvati. Kada su njega pitali kojoj nacionalnosti pripada, on je odgovorio: “Mrtvac. Pripadnik najbrojnije nacije na svijetu”. Džamonja je smatrao da je prvi put umro kada je napustio Sarajevo 1993. godine, a drugi put kada je napustio Ameriku i svoju djecu.

Kao pisac, Džamonja je bio ironičan, ali prikazivao je stvarnu sliku Bosne, te stvarnu sliku svojih osjećaja. Dok je boravio u Americi, najviše mu je nedostajalo njegovo Sarajevo. Sarajevo je grad prema kojem je osjećao veliku ljubav; osjećao je da samo tamo pripada. Neki su ga prijatelji uvjeravali da se vrati u domovinu, a neki da ostane u tuđini. Džamonji je bilo dovoljno da čuje poznati glas ili bilo kakvu informaciju o Sarajevu, pa da se u njemu probude najdublji osjećaji vezani za svoj rodni grad. Ali kada se na kraju i vratio, vidio je da Sarajevo više nema istu ljepotu kao nekada. Od tog grada ostao je pustoš i razorenost, kao posljedica mržnje, ubijanja i stradanja civila.

Džamonja nikada nije mogao shvatiti političare. Ismijavao ih je u svojim pričama, baš kao i ljude koji su prodali svoje duše za sitnije ili veće novce. Njega novac nije zanimao; nije ga zanimala ni slava, iako je za života primio nagrade koje su bile priznanja za njegovu književnost.

Unatoč tome, Džamonji je život protekao u siromaštvu. Živio je u jednosobnom stanu u Sarajevu u kojem je stanovalo više članova obitelji. Sasvim je sigurno da Džamonja u Sarajevu nikada neće biti zaboravljen. Tamo se svake godine u listopadu održava manifestacija kao uspomena i sjećanje na njega i njegova djela.

Kratak sadržaj

Fusnote

U bašti je sjedio pisac i njegov prijatelj Dara. Sjedili su u FK Sarajevo i razgovarali u predvečerje, dok je vani puhao jak vjetar. Pisac je imao sto maraka u džepu i par kutija cigareta. Pio je rakiju. Dara ga upitao može li mu uzeti cigaretu. Dara je imao tužne oči i bio je gladan. Dario mu kaže kad se ovo sve završi, da će se oduzeti, napiti. “Ovo” je značilo sve ono što se dešavalo u Sarajevu: stradanje civila, mučenja glađu, bolesti… U glavnom gradu BiH počinjao je rat.

Kasnije je pisac u Americi primio vijest da je Dara umro u Požarevcu. Pisac nikada nije saznao je li se Dara napio kada je rat završio.

Uzavreli smrad

Književnik i scenarist Abdulah Sidran poslao je pismo producentu Bakiru Tanoviću i jedno pismo Veljku Bulajiću. U njima ih je opomenuo da se ime Abdulaha Sidrana ne smije vezati za bilo kakve detalje oko filmskog ratnog spektakla. Već im je predložio da za takvu vrstu posla uzmu Nedžada Ibrišimovića, pisca iz Sarajeva, jako cijenjenog i uvaženog u Bosni i Hercegovini.

Ali prvi uvjet kojeg su sarajevske vlasti postavila slavnom režiseru, još prije početka radova na filmu, bio je taj da scenarista obavezno mora biti – Sidran. Time su uvjetovali financijsku potporu projektu “Sarajevo”. Budući da ih je Bulajić uvjerio da je Sidran već dio tima, dobio je novac u iznosu od 250 000 KM.

Savršen dan u Americi

Pisac je poslužio večeru, oprao suđe, pa sjeo u svojoj sobi, pokušavajući se ne sažalijevati. Stalno je gledao slike svoje djece, na polici pored krevete. Poželio bi vrisnuti i izbaciti svu bol iz sebe, sjesti na taksi i u gluho doba noći otići Reši, plakati cijelu noć. Ali pomirio se da je tu gdje jeste.

U očima mu se redaju slike iz njegovog djetinjstva. Živio je na raskršću kod Alipašine džamije, a trenutno se nalazi u Americi, na Floridi. Nazvao ga je Mirsad iz Sarajeva. Broj mu je dala njegova bivša žena. Uspjeli su samo kratko porazgovarati, kada je ušla Mirsadova žena Dijana. Potom se veza prekinula.

Ovisnik

Prošli petak pisac je s rođakom otišao u samoposlugu. Odabrali su najgori dan i sat – oko šest popodne, kada se ljudi vraćaju s posla, pa su zato upali u gužvu. U samoposluzi su se upoznali s jednim gospodinom, Atifom Abazovićem. Atif je imao guste obrve i naočale, te malo veći nos. Činilo im se da su se poznavali od ranije, ali ih sjećanje nije najbolje poslužilo.

Sjeli su porazgovarati. Atif im je rekao kako se bezuspješno liječi. Već pet godina nije bio u Sarajevu, a ne može se “očistiti” od Sarajeva. Previše mu nedostaje. Ponekad mu se čini kako je Sarajevo u njemu umrlo, ali samo poznati glas preko telefona ili ime u novinama podsjeti ga na njegovu ljubav prema Sarajevu.
Sutradan pisac je pričao s rođakom i upitao ga ima li Atifov kontakt, a rođak mu reče da ne zna nikakvog Atifa. Moguće je da je on to sanjao, jer taj dan nisu nigdje izlazili.

Mica Trofrtaljka

Pisac nikada, ni u najluđim snovima, nije mogao zamisliti da će jednog dana citirati Micu Trofrtaljku, kafansku pjevačicu. Sjedio je u nekom restoranu i jeo. Pitao se sljedeće: “Tko sam, što sam, gdje sam i zašto sam?”. Također se pitao što on to radi u Americi?

Taj dan primio je pismo od svoje bivše urednice Linde Rocavitch, koja je jednom bila objavila njegove tri priče. Ona bi voljela čuti se s njim. Odmah ju je pozvao jer je znao da ona živi sama i da nema djece. Razgovarali su o poslu koji on trenutno obavlja i na neki način, ona se sažalila nad njim. Također, pitala ga je piše li on još uvijek. Slagao joj je da piše neku knjigu o Americi, koja se zove “Strah bez nade”.

Druga strana medalje

Pisac osjeća da sve ovo što piše, čitaocima ima sve manje i manje smisla. Zamišlja da je u ulozi čitatelja i da se pita ima li išta dobro u toj Americi? U Americi živi toliko ljudi i nitko se ne žali osim njega. On, koji se rodio u sarajevskoj uličici, u jednosobnom stanu, bez kupatila, spavao je u istoj sobi s ocem, majkom, stricem i tetkom Anom, jeo meso samo nedjeljom, a prve farmerke obukao je kada je završio osmi razred s odličnim uspjehom. Stoga je odlučio da piše o dobrim stranama Amerike.

Na primjer, svaki Amerikanac ima pravo glasa, na što je svaki Amerikanac ponosan, a on se suzdržavao da im kaže kako se u Bosni može glasati kad god to netko poželi, koliko god puta i gdje hoćeš. Također, u Americi ga čini sretnim Eric Clapton i njegovi hitovi. Sretan je i što je Jack Nicholson opet dobio Oscara. Ali najviše je bio sretan kada bi telefonski razgovarao sa svoje dvije kćeri: Vesnom i Nevenom.

Tornado, ili Prci put s Jordanom na mokrenje

Pisac se ponovno oženio i dobio još jednu kćerku. Jedne večeri došao je tornado, pa se morao sakriti sa svojom porodicom. Taj tornado ga je podsjetio na rat u Bosni.

Jedne večeri ga je gazda Nick pozvao na piće. Nick ga je nagovarao da odu u kasino, ali pisac najprije nije želio jer nije imao novaca. Kockarnica je bila na nekom jezeru, blizu Chicaga. Pisac je shvatio da je u kockarnici i Michael Jordan sa svojim tjelohraniteljima. Pisac se dobro proveo tu noć u kockarnici i vratio se kući pijan, gdje je nastavio piti sa svojim prijateljem Brankom.

Sve što pročitate, uzmite s rezervom

Pisac ima potrebu da čitateljima kaže kako je on “heboidan tip” te da objasni što to znači. Komisija ga je u Sarajevu takvim proglasila 1972. godine. To mu je uskratilo neka prava i oslobodilo obveze da služi JNA. Tako je jednom prilikom u knjizi pročitao što znači stanje kakvom ga je komisija proglasila: “… vrsta šizofrenije, praćena dječačkim ponašanjem i u zreloj dobi života; osoba počne lagati i pretjerivati; a šansa da se oporavi je vrlo mala”.

Pisac želi poručiti čitateljima da se, dok čitaju njegove priče, sjete njegove dijagnoze i da napisano uzmu s rezervom.

Smrt je za nas bila sudbina, a za njih samo dobro obavljen posao

Pisac je sreo Tihu u Titovoj ulici. Oči su mu bile krvave, a lice podbuhlo. Taman ga je htio pitati gdje je to zaglavio sinoć, kada je Tiho sam počeo pričati da ima četrdeset godina, oženjen je i otac je jednog djeteta. Rekao je da su ubili Hamića.

Hamić je za njih bio puno više od prijatelja. Imao je malu radnju za sito-štampu (poslije je to postala menza, gdje se hranila gradska sirotinja i svi ljudi koji su izbjegli), a oni su mu redovno dolazili u posjetu. Hamić je važio za osobu koja nije mogla nešto ružno reći za nekoga i svaka osoba na ovom svijetu za njega je bila dobra osoba, a ni o njemu se nije ništa loše pričalo.

Svi su bili potreseni i preplašeni od te mogućnosti da sutra neće doživjeti novi dan, jer će ih pogoditi snajper ili neko drugo oružje.

Iz cijele frke s Clintonom

U Bosni se bliže izbori, pa su svi kandidati nervozni i uzbuđeni. Muči ih nesanica i po cijelu noć koračaju u svojim kabinetima, radnim ili spavaćim sobama. Neki kandidati su se pitali što ako budu izabrani? Ali to pitanje trebali su postaviti prije nego su se kandidirali. Pisac je smatrao da su predsjednici uglavnom pijanci, tako da je i on imao sve predispozicije da se kandidira. Neki su mu govorili da se ne treba vratiti u Sarajevo, da treba ostati u Americi, a neki ga pak uvjeravaju u suprotno.

Ako ti jave da sam pao

“Ako ti jave da sam pao na razoranim, sleđenim poljima Flandrije, nemoj biti tužna i nemoj plakati pred svijetom”, tako se pisac obraća jednoj ženi. To je jedna literarna konstrukcija jer on nije vidio Flandriju, niti je Flandrija vidjela njega. U svojim posljednjim satima, držao se junački, neustrašivo je gledao smrti u oči, sudiju je prezrivo pljunuo.

Plašio se jedino onda kada ga je ona trebala predstaviti njenim roditeljima. Trebalo joj je vremena da shvati kako on nije toliki kreten koliko izgleda. Ponekad s njim može proći ruku pod ruku kroz prometnu ulicu. Sjeća se kada su izašli na Vilsonovo šetalište i kada ga je ona na prstima poljubila.

On je samo sjeo na klupu i počeo plakati.

Pravim se tvrd i hrabar, mada mi srce tuče kao u kunića

Ponovno je došao u Indianu. Bio je u Sarajevu i svojoj ženi Dijani je rekao kako je on napravio dvije greške u životu – prva je bila ta što je nju oženio, a druga je bila ta što se rastao od nje.

Gazda Nick ga je vozio na aerodrom u Chicago. Branko i njegova žena Marija plakali su što on odlazi za Bosnu. Želio je provesti par dana s majkom u Amsterdamu. Tamo bi se isplakao, duboko udahnuo i nastavio sa životom.

Pored njega sjedio je simpatičan crnac Jake kojem je to bilo prvi put da leti u Europu.

Majka ga je čekala na terminalu. Nije znao da mu je trebala viza, jer ga nitko nije na to upozorio, stoga su mu dopustili da se vidi s majkom na samo pola sata. Potom su mu uzeli putovnicu i avionske karte.

Sarajevo je moj najdraži rođendanski poklon

Ponoć je ujedno i smjena policajaca. Pisac nije spavao već trideset i šest sati. Do Zagreba je morao letjeti još nekih 11 sati. Pokušavao je zaspati tako što je stavio torbu ispod glave, ali mu je slika njegove majke bila pred očima. U tim trenucima se prisjećao svog preminulog prijatelja Dare.

Vratio se konačno u Sarajevo. Na aerodromu ga je čekala njegova rodica Buca. Svi su mu govorili kako se Sarajevo mnogo promijenilo, ali on je u sebi još uvijek osjećao da je to njegov grada. Stigao je u Sarajevo za svoj rođendan.

Most zvan Čežnja

Dok ovo piše, pred oči mu izlazi jedna karikatura koju je davno vidio u nekim novinama: dvojica staraca stoje svak na svojoj strani ulice, a između njih jure automobile. Starci se dovikuju.

Vrbanja-most je podijelio grad i postao živa ilustracija čudovišnog, normalnim ljudima nezamislivog projekta – da se cijela Bosna podijeli po etničkim granicama, u etnički čiste cjeline.

Tisuće i tisuće Sarajlija bilo je gladno i jeli bi i biljke kako bi preživjeli. Sredinom ljeta su započele prve razmjene građana, običnih ljudi.

Postoji jedna priča o Iris, jednoj od najljepših djevojaka u Sarajevu. Bila je Srpkinja, udata za Muslimana. Muž joj je ubrzo bio uhićen, a ona je bila silovana. Sve je to slika događanja u Sarajevu za vrijeme rata.

Pivo, bombe i cipoli

Pisac je oduvijek maštao da će biti dopisnik iz inostranstva: iz Pariza, Londona, New Yorka, Rima… San mu se na neki način ostvario – javljao se iz Kruča, iz Crne Gore. Tu je pio sa svojim prijateljima. Kruče mu je vratilo uspomenu na njegovo ratno Sarajevo. Provodio se tu s prijateljima, pio, pričali su si priče iz djetinjstva, priče o stradanjima, o ratu, o izgubljenim snovima, propuštenim prilikama, politici i mnogim drugim temama.

Gorčina proteklih godina

Jutros se probudio s čudnim simptomom mamurluka. Boljela su ga leđa i tijelo mu se treslo. Onda se sjetio da ga je Goca udarila metlom po leđima svom snagom.

Bio je u Rifatovoj kafani i pio. Jedna žena došla je kod njih i postavljala mnogo pitanja – o Sarajevu, situaciju u Sarajevu, kakva je situacija između Srba i Muslimana i slično. Odjednom su se njemu pred očima stvorile slike Sarajeva, krvave ulice, ratnici koji su se skrivali po brdima.

Nadao se da će kod Rifata raditi Snježa, konobarica iz Sombora. Nudio joj je sve, osim novaca. Stoga Snježa nije ni željela biti sa njim – nije imao novaca. Pitao se je li odluka da napusti Ameriku bila ispravna.

Zapaljene zastave na jarbolu življenja

Prije par dana sjedio je s prijateljima kod Šehe, u društvu sastavljenom od Sarajlija i jednog Fočaka iz Srbinja. On je tvrdio da su rat započeli muslimani. Fočak je također rekao kako je Sarajevo jedna multinacionalna i demokratska sredina. Razgovarali su o ratu u Sarajevu, o krivim i nevinim, stradalim civilima, žalosti, bijedi i tuzi koja je obavila grad Sarajevo.

Povratak bludnog sna

Prije dvadeset godina pisac je otišao s nekom djevojkom Dankinjom u Pikolo. Pio je pivo s tom djevojkom. Prisjetio se nekih svoji propalih veza. Prisjetio se kako je svojoj kćerki pjevao. Prisjetio se kako je krenuo iz Sarajeva, kako je sve bilo puno policajaca koji su kontrolirali promet, privodili osobe osumnjičene da prodaju drogu i slično. Njegova najljepša uspomena na njegov grada je kada ga je kćerka Vesna grlila i spavala na njegovim grudima.

Gleda me kao zvijer – što i jesam

“Rijetke pahulje kao da su oklijevale da padnu na zemlju” – to je bio razlog da ne čeka autobus kada se vraćao s posla, negdje oko ponoći. Svratio je do prvog otvorenog bara, popio par piva. Imao je već četrdeset godina i pomalo sijedu bradu. Sjedio je s nekim starijim muškarcem.

Vratio se kući, slušao kasetu Indexa. Bilo je kasno, ali odlučio je sutra posjetiti svoju kćer Nevenu jer joj se bližio rođendan i htio se s njom dogovoriti oko poklona.

Vrsta djela: autobiografske priče

Mjesto radnje: Sarajevo, Amerika (Florida)

Vrijeme radnje: 1993. do 1998. godine

Analiza likova

Pisac – rođen je u Sarajevu, ali je otišao živjeti u Ameriku, na Floridu. U Sarajevu je odrastajući živio siromašno, u jednosobnom stanu s više članova obitelji. U Americi je živio sam. Slike njegove djece stavio je pored kreveta, a duša mu zbog njih plakala. Nedostajala su mu djeca. Pisac se razveo.

Stalno se prisjećao svog djetinjstva i odrastanja. Bio je ranjen za vrijeme rata, a žena mu je u to vrijeme bila s djetetom u Baškom Polju. Nisu mu tada dali izaći iz zemlje. Netko mu je sredio da ide u Split.

Kada je došao u Ameriku bilo mu je još gore, tada mu je bilo najteže. Rat ga je puno promijenio, ali znao je da je rat promijenio i one koje poznaje. Često se pitao tko je, što je, gdje se trenutno nalazi, zašto se tu nalazi i što radi u Americi. Pisac je ironičan, ali prikazuje i stvarnu sliku situacije u kojoj se nalazi, kao i stvarne slike života u Bosni.

Dara – za njega je pisac rekao da uvijek ima tužne oči. Mnogo pije, nekada u tolikim količinama da nije svjestan svog postojanja. Nekada je bio mnogo usamljen. Ali i u trenucima kada je najviše usamljen, bio je humorističan. Svi od reda bi se u nekom kafiću smijali njegovim izjavama.

Dara je bio više gladan, nego sit. Jedva je čekao da ovaj užas od rata završi. Dara je umro u Požarevcu, a pisac nikada nije uspio saznati je li se Dara napio kada je rat završio, kako je Dara jednom prilikom rekao da će učiniti.

Dario Džamonja biografija

Dario Džamonja rođen je u Sarajevu 18. 01. 1955. godine, a preminuo je 15. 10. 2001. godine, također u Sarajevu. On je cijenjen bosanskohercegovački pisac i novinar. Srednju školu nikada nije završio, jer je prerano počeo konzumirati alkohol. Njegovi roditelji su se razveli dok je bio još dijete, nakon čega mu majka otišla živjeti u Holandiju. Pored toga, doživio je još dvije velike obiteljske tragedije – samoubojstvo oca i samoubojstvo strica.

Džamonja je odrastao u jednosobnom stanu s više članova obitelji. Imao je teško djetinjstvo i živio je jako siromašno. Kada je počeo rat u Bosni, napustio je Sarajevo i otišao živjeti u Ameriku s obitelji. Nikada nije osjećao da pripada Americi. U Americi ga je mučila nostalgija. Imao je dvije kćerke, Nevenu i Vesnu.

Džamonjino djelo “Priče” autobiografsko je djelo u kojem opisuje svoje djetinjstvo, odrastanje, a potom i vrijeme u kojem je doživio srednje, zrele godine. U djelu opisuje svoj život, emocije, odrastanje, odlazak u Ameriku, život u Americi, a naposljetku i povratak rodnom Sarajevu. Iznio je detalje svog djetinjstva i odrastanje u teškom siromaštvu. Njegova psihička stabilnost je poljuljana od samih početaka kada je doživio samoubojstvo oca i odlazak majke. Kada je otišao u Ameriku, mnogi prijatelji su ga odgovarali od ideje da se vrati u Sarajevu. Iako je u Americi imao sigurnost, nikada nije prestao željeti vratiti se u Sarajevo, iako Sarajevo više nije bilo kao nekada.

Dan kada se vratio u Sarajevo je bio jedan od najljepših dana u njegovom životu. Ali vidio je koliko je Sarajevo oštećeno u svakom smislu te riječi, posljedice rata su se i osjetile i vidjele u svakom dijelu ovog grada. Unatoč tome, Sarajevo i njegove kćerke su jedino što mu je ulijevalo radost u srcu i davalo snagu za nastavak.

Dario je bio pisac i osoba koja nije poznavala razlike među ljudima. Volio je svoje prijatelje i uživao u druženjima s njima, ma koje oni nacionalnosti bili. Nikada nije mogao shvatiti težnju ljudi da se dijele i prave razlike među sobom. Nikada nije mogao shvatiti ni političare, kao ni ljude koji su svojevoljno išli ratovati da bi poginuli za tuđe ideale i ciljeve. Nije mogao shvatiti mržnju među ljudima, pohlepnost političara i čitavu situaciju koja se odvijala u Sarajevu te općenito u Bosni za vrijeme rata, ali i u poslijeratnom vremenu.

Ostala djela koja je Džamonja objavio su: “Priče iz moje ulice” (1979.), “Zdravstvena knjižica” (1985.), “Drugo izdanje” (1987.), “Priručnik” (1988.), “These days” (1989.), “Dirty laundry” (1990.), “Prljavi veš” (1991.), “Pisma iz ludnice” (2001.), “Ptica na žici” (2003.), “Priče” (2003.).

Dobitnik je sljedećih nagrada: “Veselin Masleša” za najbolju knjigu proze (1985.), “Fund Free Expression Award” (1993.), “Writes Club Madison” (1994.) – druga nagrada za non-fiction, “Madison2 (1996.) – za knjigu poezije.

Autor: M.Š.