Pripovijetke

Zija Dizdarević je jedan od važnijih bosanskohercegovačkih pisaca. U ovim pripovijetkama Dizdarević je opisao tragične sudbine malih ljudi, a koje je on doživio vrlo emotivno. Dizdarević je živio kratko, što je utjecalo na njegov razvoj kao pisca. Da je doživio još godina, sigurno bi pružio još mnogo izvrsnih djela. On na emotivan način opisiva život u malom mjestu, patnju običnog čovjeka, kao i čovjekovo mukotrpno odrastanje.

Glavna tema njegovih pripovjedaka jest kasaba. Kasaba predstavlja gradić, varošicu, jednu široku pozornicu otvorenu danju i noću. Ispunjena je prazninom i oličenje je ljudske psihologije. Kasaba je odraz života i življenja u Bosni i slika je života bez nade i budućnosti. On kasabu vidi kao mjesto puno sirotinje i bijede. Kasaba je opisana kao mrtva i ukleta varoš kroz koju prolaze ljudi raznih sudbina, ljudi različiti po bogatstvu, a svi nose pečat kasabe na sebi. Dizdarević opisiva kako se u toj kasabi ljudi guše, kako tu trune živa ljudska duša. Može se reći kako je ta kasaba pisca i odvela u smrt. Na dan kada se spremao prebaciti u partizane da potvrdi svoju vjernost i pripadnost narodu, on je završio u Jasenovcu. Kroz pripovijetke se provlači blagi humor, vedrina i ironija.

U priči “Jedan dan u mojoj kasabi” govori o ljudskim brigama. Pisac nam poručuje da se unaprijed zna sudbina djece rođene u Bosni, te da im je predodređen život ispunjen bijedom i neimaštinom.

Njegova priča “U bosanskoj kafani” je prava slika Bosne i načina života u njoj. Pisac nije mnogo koristio glagole i predikate, a to je samo odraz pismenosti ljudi u Bosni. S druge strane, jasna je slika o povezanosti ljudi, ne mogu jedni bez drugih, bez razgovora, susreta, dijele dobro i zlo.

Dizdarević je volio svoj zavičaj, ljude koji u njemu žive, trudio se svima pomoći, ako ne materijalno, onda barem razgovorom. On nikada nije imenovao kasabu, što je čini univerzalnom, iako se može pretpostaviti da se veže uz gradove Fojnica, Visoko, Kiseljak, Zenica, Kreševo ili neki drugi srodni gradići. Život za ljude u Bosni nije radost, već poniženje, mučenje, borba za kruh i opstanak. U njegovim pričama iskazano je antiratno osjećanje i svijest o uzaludnosti ratovanja, pogibiji, stradanju civila za nečije ideale.

U njegovim pričama su opisani kratki događaji, spominju se jedan, dva ili tri lika. Njegove priče su podređene običnom čovjeku, prostor, vrijeme, trajanje, sve je podređeno čovjeku. Njegovi izrazi su sažeti, simbolični, emocionalni i ekspresivni. Njegove priče čak podsjećaju na drame. Zija Dizdarević je postao daroviti pisac kratke priče koja ima svoju vjernost i ne udaljava se od osnovnog događaja.

Vrsta djela: pripovijetke

Mjesto radnje: kasaba

Vrijeme radnje: tridesete godine dvadesetog stoljeća

Kratak sadržaj

Jedan dan u mojoj kasabi

Grad odavno živi tužno i zaboravljeno, kao da je vlasnik odavno umro. Kasabu pisac opisiva kao staro bosansko ništa. Ramiz Sahadžija je izašao iz Ibrahimove kafane s rukama na leđima. Šeho ni danas nije imao što zaklati, tako da mu je mesnica zatvorena. Danko hoda ulicama kao izgubljen. Fetfo i Jozo su pijani (piju već treći dan), jedan drugog u nešto uvjeravaju, a niti se slušaju, niti ima smisla ono što pričaju. Ramiz je pobjegao od kuće i žene, nadajući se da će naći neki posao. Ramiz je posmatrač u ovoj priči. Ljudi sjede, piju kave, gledaju u prazan pod, sve je obavijeno ništavilom i nekim sivilom.

U bosanskoj kafani

Sjede ljudi u kafani. Kolutovi gustog i teškog dima se šire ukrug. Ešref i Suljaga razliše dvije kave iz jedne džezve. I Mešan sjedi sa njima. Dođe tako još netko u kafanu i oni tek lijeno pozdrave. Šute, mir je, netko puši cigarete, a netko duhan. Ova priča je prava slika Bosne i načina življenja u njoj. U kafani svatko misli i govori za sebe. Specifično je što su ljudi ujedinjeni u dijeljenu, primjerice što Ešref i Suljaga piju kavu iz jedne džezve. Ali i to što piju kavu iz jedne džezve za njih predstavlja veliko zadovoljstvo. U ovoj priči vidi se bliskost likova i monoton način života.

A što ja živim, de?

Salko je radio razne poslove kako bi preživio, od nanošenja vode, cijepanja drva, branja krušaka, Husagi je kosio, a Irfanu pomagao u pekari. I kada mu je sve to dosadilo, onda se zapitao: “A što ja živim, de?” Pitao se ima li pravde da toliko puno radi, a tako malo zarađiva. Činilo se kao da i nije puno nekog briga kako se on osjeća. U ovoj priči izražena je pobuna protiv vlasti i nepravde. U njegovom životu je počeo vladati pesimizam. Njegova djeca su rasla sporo i slabašno. Počeo je sve više piti, a njegov pesimizam je rastao. Njegova razmišljanja o jadnom životu su se pojačavala kako je sve više pio.

Pitanja nad kasabom

Ibrahimaga se izuo i sjedi. Avdibeg sjeo, pije kavu, znoji se i razmišlja se kako će bez novaca. U mesnici zuje ose. Latif se ne miče, Subhija briše znoj, Muro čita novine. Naziv ove priče je zanimlji, samo pitanje se odnosi na sudbinu, život, glad, neimaštinu, o tome kako doći do ručka, kako doći do novca i makar na kratko ne osjetiti glad. Pisana je ekspresionističkim stilom. Likovi su izmučeni, zajedno skupljaju novac kako bi kupili zajednički ručak, gdje bi svaki dobio po zalogaj kako bi bar nakratko zavarali glad.

Ramazanska noć

Ahmo ima pedeset i šest godina i ima reumu i osjeti svaku promjenu vremena. Ahmina brada je bijela. Bajko je postio i glad ga je mučila tijekom posta. Ahmo, Bajko, Ćamil, Han, svi poste i sviju je glad iscrpila. Čuje se kako razgovaraju i pjevaju. Ahmo se najviše plaši za svoju djecu i njihovu budućnost. Bajko je iscrpljen od šumskog rada. Ćamil ima neke svoje puste želje, Sejid se jada, Mehmed se ne veseli razamanu. Kako da se vesele svom prazniku Bajramu kada nemaju od čega živjeti, kada ih je život iscrpio.

Jesen u mojoj kasabi

Ganija stoji, oči su mu širom otvorene, gleda u jednu točku na zemlji, stoji ukočeno. Kaže kako je danas uhvaćena morska žena u Jadranskom moru, stara 700 godina i teška 120 kilograna i ima dvije ruke i dvije noge. On je zapravo došao zaraditi novac od svog cirkusa. Ali ljudi su stalno u depresiji, a jesen je simbol zla, nesreće i klevete. Nitko nije napolju, jedini se nađe neki beskućnik. Dječji pogledi izgledaju izgubljeno. Nitko nije osobito zainteresiran za morsku ženu. On je uzalud trubio i molio da netko vidi morsku ženu, ali uzalud.

Zimska slika

Prvi dio priče počinje sa rečenicom: “Tako dođe i zima u moju kasabu” , a drugi dio: “Tako zima dođe u moju kasabu i tako se čovjeku javi potreba za čovjekom”. Snijeg već odavno pada. Mir je, a ljudi bježe u svoje tople prostorije. Sjedi Bajko pored peći i misli se kako bi bilo divno mu sada netko dođe i ponudi kavu. Kao da pripovjedač sam otvara kasabu. Zima je stegla i zbližila ljude. Samoća im je pak gora od snijega, stoga su željni razgovora, da riječima pobijede strah. Sam čovjek je čovjek bez vrijednosti.

Studeni potevi Mešana Ćore

Ovo je dramatična, potresna i uvjerljiva priča o slijepom Mešanu i njegovom sinu Hamdi, koji ga za ruku vodi od Fojnice do Kiseljaka, od Visokog do Zenice i po okolnim mjestima. Mešan vodi nesiguran i bijedan život . Ne vidi na oba oka. On se nada ljudskoj dobroti, vjeruje u bolje dane do kraja svog života, nada se ljudskoj samilosti, ne želi se predati. Ali svaki njegov korak i nadom u bolje sutra, on je iznova razočaran, uviđa ljudsko nerazumijevanje, on i njegov sin su gladni. Hamdo je dječak u poderanoj odjeći, bos, oči su mu umorne od stalnog pješačenja. Ali tu se vidi prava i istinska ljubav između roditelja i djeteta. Njegov dječak, njegov sin je pun suosjećanja. Njemu je žao što njegov otac pati. Dječak je skroman i nema puno želja. Njegove želje su da otac bude dobro i da ne budu gladni.

Mujo Telal

Kod Ramiza Klisure je nestala krava. Mujo je svima govorio da je nestala krava i mislio je da će dobiti nešto novca ako prenese vijest što dalje. Svi su ga ismijavali, oči nisu izgledale kako treba, noge su mu bile kraće, čitav svoj život je odrastao u bijedi. On je teško podnosio što ga su ga svi ismijavali. Kada bi došao u trgovinu tražiti namirnice na veresiju, govorili bi mu da plati stari dug, da manje puši i slično. Zato su ga i nazvali Mujo telal jer su smatrali da on ta ismijavanja može podnijet i da mu ta ismijavanja ne smetaju. Došlo je vrijeme posta i svi su postili. A Muju su otkrili kako jede, tj. kako ne posti. To je svima bilo krivo budući da su svi postili i smatrali su da je to i njegova dužnost. Stoga su Muju pretukli, on je jadan bio sav krvav, a ostali su bili zadovoljni jer su smatrali da će ga to naučiti pameti i da mora postiti za vrijeme ramazana.

Svjedok Mujo Tica

Ovo je zapravo humoristična priča. Ovdje je korišten unutarnji razgovor, dijalog i pripovjedačev glas. Muju su pozvali na sud da svjedoči zbog Avdine smrti. On nije bio sretan zbog toga, te je udarao ženu, lupao vratima po kući, udario životinju. Njemu je bilo krivo što se baš on zatekao u kafani kada je Avdo nastradao. On se branio da nije kriv i da ne zna ništa o tome. Ali na sudu je morao sve ispričati, kako je on došao u kafanu i naručio rakiju. Objasnio je gdje je tko sjedio. Ali je sudiji počeo pričati redoslijed koji nije bitan za Avdinu smrt. Sudija je postajao sve nervozniji, jer Mujo nikako nije prelazio na ono glavno što se dogodilo, a to je kako je došlo do Avdine smrti. Na kraju je rekao kako je netko ugasio lampu i da je Avdo nastradao.

Bošnjakluk Joze Čavara

Netko je upitao Juru hoće li opet biti rata u Europi. I tako je počeo razgovor i sa Jozom. Jozo je rekao kako su mu Njemci sumnjivi i da bi oni opet mogli zaratiti. Oni su pričali o ratu i svemu lošem što rat donosi. Iskazano je antiratno osjećanje, osuđivanje ratnog nasilja, razgovarali su o uzaludnosti ratovanja za tuđe ideale. Jozina priča je mučna i potresna. Jedne noći je vojska podigla sedam stotina ljudi iz Jozinog sela gdje su ih nasilno potjerali u austrijsku vojsku. Jozo je bio svjestan da se ratuje za tuđe ideale, ali mu je bilo teško što se ubija ono bosansko i ljudsko poštenje u ljudima. Zato je Jozo glumio da je gluh i nijem. Osudili su ga na smrt jer mu nisu vjerovali ga je gluh i nijem. Odlučili su ako progovori da će ga odvesti na robiju, ako ne progovori da će ga ubiti. On nije odustao i na kraju su ga pustili kući. Ostao je dosljedan sebi i svojoj vjeri.

Brko mi je prič'o

Hamza Brko je pobjegao iz Zenice kada se već počelo ratovati. Pobjegao je u šumu jer je znao da je morao u zatvor još dva mjeseca. Jeo je biljke, smrzavao se po stijenama, bio je sam. Njegovog brata su mučili kako bi im otkrio gdje je Hamzo pobjegao. Jedne noći kada je Hamzo već bio iscrpljen, spustio se u kasabu kod brata Džemila. Džemila su tukli, leđa su mu bila puna modrica, ali on nije izdao svog brata. Hamzo se htio predati samo Avdi čuvaru jer je Avdo bio musliman kao i on. Hamzi je bilo žao njegovog brata. Avdo mu je rekao da će ga država pustiti ako im on uhvati Kekeriša. Na kraju je Hamzo uhvati Antu Kekeriša, došao mu s puškom i pod prisliom ga je Hamzo svezao.

Brkina priča o kugi

Alija Kolač je izašao na Rupnovac gdje se vojska skupljala kod Duvna. Kuga je došla u njihove krajeve, odnijele živote neke djece i još više produbila bosanski jad. Brko je počeo priču o groblju prema Crkovišću i kako to groblje zovu kugino groblje. Prvo su danima padale kiše i bile su velike poplave. Ni urod nije bio dobar, voće i povrće su jako slabo rodili. U svoj toj nevolji je bila stigla i kuga. Najviše je djece umrlo. Kada je Brko pričao o svemu tome, neki su vjerovali u to, a neki i nisu. Kako god, poplave, glad i kuga su još više produbile ljudsku patnju bosanskog naroda.

Bijeg Avdana Mujkića

Prolaze dani Avdana Mujkića. Tek netko navrati u njegov dućan, a on premješta povrće sad na jednu, sad na drugu stranu. Zna napamet svaki novac koji mu je netko platio, šta je prodao i koliko je zaradio. Kad dobro razmisli, on od dnevnog pazara ne može pokriti životne troškove i uz to platiti porez državi. Avdan je pošten i vrijedan. Želi opstati, ali kupci sve rjeđe dolaze, a on ne može platiti nove artikle. On je miran i pobožan, on je sjajan muž i njegova žena ga uvijek sluša o njegovim problemima. Dok on sjedi u kući sa svojom ženom, čuje glasove Asima Klempuša koji je pijan i shvata da je jedini izlaz iz njegove situacije pijanstvo.

Lukina odluka

Luka je bio vrijedno dijete. Radio je teške fizičke poslove poput cijepanja drva, kopanja i slično. Spavao je svugdje. Postoji izreka kada netko dobro živi, kaže kako živi kao bubreg u loju. A Luka za sebe kaže kako živi kao bubreg u đubretu. Ima neku njivu, ali nije nikada ništa posijao, a nije niti plaćao porez na tu zemlju. Salko ga je nagovarao da ide raditi u rudnik u Bakoviće. Bar je znao da će tamo imati redovan i siguran obrok. Ali Luka se plašio, jer je znao da mnogi ljudi ne izlaze živi iz jame. Na kraju je ipak odlučio otići tamo, jer je to bio jedini izlaz iz njegove teške životne situacije.

Čemernica

U ovoj se priči radi o seljacima, dakle ljudima koji su radili seoske poslove. Svi su masovno odlazili raditi u rudnike. Ovu priču priča i sam autor, ali i junak Ramo Agan. Mnogi seljaci su se zaposlili u rudnik i zaradili dosta novaca. Ali nije dugo od toga prošlo kada su došle bolesti, ljudi su prerano umirali. I ranije se živjelo teško i bez novca, a sada kada su seljaci došli do novca, živjeli su još teže jer su ih snašle strašne i teške bolesti. Budući da radnici rudari nisu imali cijenu, oni su namjerno rudnik zatrpavali kamenjem i zemljom, uništavali rudnik. Radnici su bili socijalno i zdravstveno ugroženi, štoviše ugroženi po život.

Čoškaste noći Ibrahima Ćosana

Kada su Ibrahima pustili iz kasarne bio je modar i isprebijan. Ali ni tada nisu otkrili tko je ukrao načelnikovu gusku za koju je Ibro bio u zatvoru i za koju je pretučen. Ibrahim je bio plašljiv i šutljiv. Njegov život je bio tužan. Jedne noći je Ibrahim pobudalio. Otkako je bio u zatvoru zbog načelnikove guske vidjelo se kako su mu živci skroz popustili. Umislio je kako mu je u mozak sjela neka ptičurina zbog koje se plašio da ona ne počne mahati krilima. On je počeo i sa neživim stvarima razgovarati. Svi su mislili kako je u njega ušao vrag.

Jah. I on umrije

Na jednoj je strani kasaba, a na drugoj strani Mulaefendija. Između njih je bio potočić. Kasaba diše, boluje, umire, rađa se, danju plače, a noću se smije pijancima. Čaršija se prikaziva kao živo stvorenje. Mulaefendiji su se svi obraćali koji su imali poteškoća u životu. Htjeli su da ih on zaštiti od nekih nesreća u životu. Mulaefendija je pošten i uzoran čovjek. Od toga koliko je Mulaefendija pomagao drugim ljudima, toliko nije mogao pomoći sebi. Na kraju je on preminuo i njegovi sugrađani su ga sahranili.

Pero travar

Pero je bio poznat po svojim travama. Tako je i Jovo Blažić došao kod Pere da mu izlječi oči. Počeo je prvo Pero pričati kako je on mnoge ozdravio, a Jovo samo stišće zube i trpi. Počeo je potom Pero nešto cijediti iz nekih širokih listova, praviti neke smjese, a Jovo je samo čekao i čekao. Jovo je počeo gubiti strpljenje. I naposljetku je Jovo nosio svoje zamotano oko kroz selo i hvali Perine vještine. Jovo je pričao kako su njegove smjese ljekovite i da ga oko više nikako nije zabolilo. Svima je preporučio da posjete Peru travara.

Majka

U ovoj je priči pisac opisao svoje djetinjstvo i svoju majku. Majka mu je imala mršavo lice, nosila je uvijek papuče, dimije koje su bile blijede. Njen život je prošao u četiri zida kuće, stalno je kuhala i brinula se o djeci. Sjećao se pisac kako ga je otac tukao kada ne bi otišao u džamiju, majka bi na te batine okrenula glavu i plakala, a na kraju tješila svoje dijete i govorila mu je da mu je to ipak otac i da on mora slušati oca. Sjećao se kako mu je otac imao nemilosrdan pogled. I učiteljica ga je tukla. Jeli su suh kruh i bili više gladni, nego siti. Njegova majka je bila sirotica i morala je biti ponizna pred mužem. Jednog je dana auto pregazilo Fikreta dok su se svi igrali vani. Fikret je preminuo na licu mjesta. Majka je izašla na ulicu i ugledala dijete. Došao je i otac. Majka je bila van sebe, a otac kao da nije brinuo o mrtvom sinu, već je samo rekao ženi da uđe u kuću jer je nepokrivena izašla na ulicu i da je muškarci gledaju.

Otmica

Jedna djevojka Raifa iz susjedstva ih je čuvala pisca tu noć i ispričala mu priču i rekla mu da o toj priči mora šutjeti jer je to velika tajna. On je imao samo deset godina. Djevojka je počela priču. Bio je jedan otac i imao je lijepu kćer. Kada je imala šesnaest godina momci su je već počeli primjećivati, a nju je čuvao otac kao kap vode na dlanu. Otac joj nije dao vani i stalno je bila zaključana u kući. Otac je potom napravio golemu utvrdu od kamena i u nju je zatvorio svoju kćer. Na bravu je stavio devet katanaca i zakovao je prozore. I tako je sedam godina prošlo. Počela je njegova kćer vesti rubac i na njemu je izvezla didiju Siv-zelen-Sokola. Stalno je plakala i molila Siv-zelen-Sokola da je oslobodi, a kada je više nije mogao slušati, Siv-zelen Soko se probudio. Siv-zelen-Soko je oslobodio djevojku.

Prvi nemiri

Rustem tu noć nije mogao spavati. Ustao je navečer dok su mu braća i sestre spavali. Samo ga je majka čula i upitala gdje je krenuo. Rustem se počeo brijati i nekako se više nije mogao igrati sa djecom, osjećao je kako je te dječje igre prerastao. Njegov glas i njegovo tijelo se počelo mijenjati. Ovo je pričao o prvim pubertetskim nemirima, traženju ljubavi, osjećaju nepripadnosti svijetu djece i svijetu odraslih. Priča završava tako što Rustem odlazi kod majke i govori joj da je vrijeme da ga ona oženi. On je od stida okrenuo glavu, a majka se samo tiho smijala.

Prosanjane jeseni

Pisac je obožavao jesen. Jesen je za njega imala zlatnu boju. Zlatno lišće je za njega predstavljalo zlatno more. Sjećao se kako je majka uvijek bila pored njega kada se on igrao. Danas vidi kako su jeseni sive i mučne. Onda se svake jeseni udavala jedna po jedna djevojka. Prvo Hajrija, potom Nafija, a onda i sve ostale djevojke. Jesen je za njega prije bila puna radosti. Sjećao se i kako se igrao sa Eminom i kako su jeli slatke bombone. Njemu je jesen donosila radost, a danas kao da jesen više ništa ne donosi, štoviše jesen nosi sa sobom neke stvari, uspomene i ljude.

Umiranja

Ponovno se pisac nadovezuje na jesen kao najdraže godišnje doba. Maštao je o tome da učiteljice više ne nose šipke, brao je orahe sa svojim prijateljima. Sjećao se i kako su ljudi pomalo umirali. Prvo je nestao Atif, pa je umrla Mejruša, pogurena starica sa vječno suznim očima i golemim opancima. Potom je umrla Riša-kaduna, prosjakinja. Tiha umiranja su protjecala kroz njegovo djetinjstvo. Sjećao se kako su stariji govorili da su vremena teška i kako je bolest uzela maha. Danas kada dođe jesen čuje isto tako loše vijesti, pogibija Šemovca, i tako dalje. On razmišlja o prolaznosti i o nestajanju ljudi.

Tifanova pobuna

Tifan je bio momak koji je ima sedamnaest godina. Osjetio se odraslim, a tako se i ponašao. Počinjao se suprotstavljati ocu i bježati od kuće na dan-dva. Imao je braću, ali to nisu bila njegova prava braća. Imao je samo svoju biološku majku koju nije mnogo volio dok je odrastao, ali je tek kasnije uvidio njezinu ljubav prema njemu. Čuvao je krave i pomagao majci. Njegova braća su otišla od njega i njegove majke. Sa majkom je teško živio. Stariji su ga savjetovali da stavi kuću u najam kako bi imali od čega živjeti. Njegov život je težak od samog početka, nije odgajan kako treba, osjećao se uvijek usamljeno i uvijek se držao po strani.

Likovi: Ramiz Sahadžija, Salko, Ibrahimaga, Avdibeg, Mujaga, Latif, Subhija, Pungo, Luka, Ibrahim Ćosan, Musim, Avdan Mujkić

Analiza likova

Ramiz Sahadžija – u priči je posmatrač. On bježi od kuće i žene u nadi da će pronaći neki posao. Povremeno se bavi sitnijim poslovima, poput cijepanja drva, branja krušaka i slično. Ali to su poslovi od koji se preživljava. On se ne može pomiriti sa nepravdom koja je zahvatila bosanski narod. Svi preživljavaju, svi žive u bijedi i neimaštini i žive u začaranom krugu iz kojeg ne vide izlaz. Ljudi su u dugovima, gladni su, ali on je svjestan zajedništva, da se narod i u najvećoj nevolji drži zajedno i da zadnji komad kruha dijele svi, makar svi dobili po jedan zalogaj da tek zavaraju glad.

Salko – lik koji predstavlja svakog pojedinca koji živi u Bosni, prikaziva sudbinu jadnog i običnog čovjeka, čovjeka koji toliko puno radi, a tako malo zarađiva. Salko je osoba koja je depresivna zbog svog života, jer njegovo nastojanje da ide naprijed je spriječeno tako malom zaradom koja je dostatna tek za preživljavanje. Salko je čitavog života radio, trčao po kasabi, otkidao dinar od cijepanja drva, čišćenja štala, branja voća, hranio svoju djecu koja su rasla sporo. On je bio miran, nadao se dobrom i nadao se sreći, dok nije došao do zaključka da je život zamka iz koje se ne može izaći kao pobjednik. Njegovo razmišljanje je pojačano alkoholom, u njegovom životu je počeo vladati pesimizam i pitanje koje je stalno ponavljao: “A što ja živim, de?”

Ibrahimaga, Avdibeg, Mujaga, Latif, Subhija, Pungo, Luka, Ibrahim Ćosan, Musim – Dizdarevićevi junaci čiji je život ispunjen dosadom i prolaznošću. Njihova najčešća želja jeste da se nešto dobro dogodi i pojede. Oni se u prostorijama kasabe dosađivaju, život im je ispunjen prazninom, razmišljaju o tome kako doći do ručka, kako zaraditi nešto novca. Oni su iscrpljeni od takvog načina života. Zajedno skupljaju novac kako bi kupili zajednički ručak gdje svaki pojede po zalogaj kako bi nakratko zavarali glad. Život je za njih poniženje i mučenje.

Avdan Mujkić – Avdan je lik u djelu koji drži dućan. On je miran, pobožan, vrijedan čovjek i odan muž. Svaki dan mu posao sve više i više propada, kupaca je sve manje, a ne može prihvatiti nove artikle. On shvata da sa dnevnim pazarom ne može pokriti životne troškove i platiti porez državi. Njegova žena ga svaki dan sluša o njegovim problemima i zabrinuta je za njega. Ona ne može shvatiti tu nepravdu i kako nepošteni ljudi bolje prolaze u životu od poštenih. Tako čuje glas Asima Klempuša koji je pijanac i shvata da je jedini izlaz iz njegove situacije pijanstvo i alkoholizam. On želi bar malo osjetiti što znači bezbrižnost i radost. On počinje vjerovati kako će sve njegove nevolje odnijeti alkohol.

Ibrahim Ćosan – U kasabi je živio siroti Ibrahim Ćosan. On je služio za zabavu nekim ljudima. Lutao je ulicama bez smisla i cilja. Kada je netko ukrao načelnikovu gusku, sumnja je pala na njega. Odveli su ga u zatvor i tamo su ga tukli. Tako da su mu uzeli i ono malo pameti što mu je ostalo. Pričalo se kako nije bio dobrog psihičkog zdravlja, a otkako je bio u zatvoru zbog načelnikove guske, živci su mu skroz bili popustili. Jedne je noći luđački urlao od bolova i skočio s mosta. Umislio je kako mu je u mozak sjela neka ptičurina i on se samo plašio da ta ptičurina ne počne mahati krilima. Kada je Ibrahim u potpunosti poludio, tek tada su ga ljudi počeli sažalijevati. Inače su ga svi ismijavali i podmetali mu razne stvari kako bi imali materijala za ismijavanje i zabavu.

Zija Dizdarević biografija

Zija Dizdarević je rođen 18.2.1916. godine u Vitini kod Ljubuškog. U svom rodnom gradu živio je samo četiri godine. Tada sa majkom i ocem odlazi živjeti u Fojnicu, siromašnu kasabu, koja će postati njegova glavna literarna inspiracija – nadahnuće, istinsko izvorište njegovih priča.

Završio je Mješovitu osnovnu školu u Fojnici, potom završava Nižu šerijatsku gimnaziju u Sarajevu sa vrlo dobrim i Učiteljsku školu koju završava sa odličnim uspjehom. Tada objavljuje i svoje prve radove: Halucinacija i Zapisi bolesnog čovjeka. Bio je jedan od najaktivnijih članova i ideoloških usmjerivača naprednog srednjškolskog pokreta u Sarajevu.

Zija je bio izuzetno inteligentan, pronicljiv i autoritativan. Imao je moć da povuče ljude sa sobom. Upravo zbog svog ljevičarskog djelovanja u Sarajevu nije mogao dobiti zaposlenje. Nisu mu dozvolili da odmah upiše fakultet, nego je bio primoran jednu godinu po završetku srednje škole pauzirati. U srednjoj školi je bio jedan od glavnih organizatora učeničkih štrajkova. Već su ga tada zbog organiziranja demonstracija zatvorili, mučili i zlostavljali  u istražnom zatvoru. No to nije slomilo njegov prkosni duh.

Godine 1937./1938. postaje studentom Filozofskog fakulteta u Beogradu. Bio je vrijedan i marljiv student, ali unatoč tome nije mogao dobiti studentski dom zbog policije. Preživljavao je od davanja instrukcija i sviranja violine po kafićima na raznim zabavama, kao i honorara za priče koje objavljuje u časopisu Politika.

Bolest ga nije sprječavala da se legalno i ilegalno uključi u mnogobrojna studentska tijela. Bolest tuberkuloza je s vremenom napredovala. Postao je i član Komunističke partije odmah po upisu na studij. Ziju su stavili u zatvor zbog njegovog revolucionarnog rada u Beogradu, na kraju je i pogubljen, a njegova smrt nikada nije rasvijetljena.

Dan prije odlaska u partizane je odveden u ustaški logor Jasenovac. Zna se tek da je netko došao po noći i da su ga usmrtile ustaše udarcima gvozdenog malja po glavi, prvu noć po dolasku u logor Jasenovac, u rano proljeće 1942.  Sumnjalo se da je  održavao tajne sastanke i okupljao komuniste. Likvidiran je kao opasan komunista.

Posthumano su objavljena njegova djela: Pripovijetke (Svjetlost, Sarajevo, 1948), Prosanjane jeseni (Džepna knjiga, Sarajevo, 1959), Sabrana djela (Svjetlost, Sarajevo, 1968), Blago u duvaru (Zadrugar, Sarajevo, 1983).

Autor: M.Š.