“Smrt Smail-age Čengića” najveći je književni uspjeh Ivana Mažuranića, a po nekima i najveće književno ostvarenje novije hrvatske književnosti.
Analiza djela
Djelo je napisano u obliku poeme, lirsko-epske vrste. Stihovi su osmerci ili deseterci, često vezani rimom.
Poema je napisana u Karlovcu potkraj 1845. godine, a objavljena je u almanahu “Iskra” 29. studenog 1846. u Karlovcu. Radnja se temelji na istinitom događaju smrti Smail-age Čengića, predstavnika turske vlasti u Hercegovini i Crnoj Gori.
Iako je cijela poema oslikana strahovitim razaranjima i nedjelima samoga age i njegove vojske, glavna Mažuranićeva ideja bila je prikazati višestoljetna stradavanja slavenskih naroda, njihovo rodoljublje, religioznost, junaštvo i empatiju.
Sukob Smail-age s Crnogorcima i općenito kršćanima, nosi u sebi snažan kontrast kao okosnicu cijele radnje. Romantizirani lik Smail-age, krvnika i nasilnika predstavlja sve oni koji su od slavenskih naroda učinili stoljetne robove, a Crnogorci su kolektiv koji se bori za nacionalno oslobođenje, što je glavna ideja ilirizma. Poema ne prenosi samo poruke narodnih preporoda 19. stoljeća, nego i etičke probleme sukoba dobra i zla, ropstva i slobode.
Mažuranić je pisao na prijelazu iz klasicizma u romantizam, ali i na samom početku pojave protorealizma, zbog čega spjev “Smrt Smail-age Čengića” odražava kombinaciju stilističkih obilježja više razdoblja. Mističnost ugođaja, humanizacija krajolika, elementi narodnih pjesama, uplitanje pjesnika u pripovjedni tok najprepoznatljivija su romantičarska obilježja. Idilični bukolski opisi krajolika podsjećaju i na renesansne i barokne teme i djela.
Ivan Mažuranić više od svega njeguje ideju slavenstva i jedinstva svih kršćana što se svojom idejom uklapa ne samo u književnost narodnog preporoda, nego i u sveukupni kanon hrvatske književnosti. Jezične posebnosti ove poeme očituju se u turcizmima, arhaizmima, formulaičnim izrazima i grafiji, koja u vrijeme Mažuranića još nije bila standardizirana, jer je to bilo vrijeme najvećih jezičnih prijepora.
Mnoga današnja izdanja “Smrti Smail-age Čengića” prilagođena su suvremenom jezičnom standardu, tamo gdje je to bilo moguće da se ne izgubi metar u stihu.
Spjev je raspodijeljen u pet pjevanja, od kojih svako nosi određeni naslov: Agovanje, Noćnik, Četa, Harač i Kob. Najduže je “Harač”, a najkraće posljednje pjevanje, “Kob”.
Književni elementi
Književna vrsta: poema
Vrijeme radnje: vrijeme vladavine Smail-age u Hercegovini i Crnoj Gori, 19. stoljeće
Mjesto radnje: mjesto Stolac (agina kula) u Hercegovini, Cetinje, Gacko polje
Kratak sadržaj
Agovanje
Agovanje dolazi od imenice aga, i označava aginu vladavinu. Radnja počinje u kuli Smail-age u hercegovačkom mjestu Stolcu, gdje aga poziva svoje sluge da dovedu Crnogorce zarobljene na rijeci Morači. Aga zapovijeda da ih muče i pobiju kao opomenu drugima i dokaz njegove moći. Dovode i starca Duraka, savjetuje agi da zarobljenike pusti kući zbog mogućnosti crnogorske osvete.
Smail-aga dariva zarobljenike “kolčevima i konopljem”, odnosno neke ubija nabijanjem na kolac, a neke vješanjem. Aga reče zarobljenicima kako im ne bi trebalo biti teško umrijeti za Kristovu vjeru, čime se iskazuje nada i vjera Crnogoraca u suprotnosti s krvoločnim agom.
Zarobljenici su hrabro i bez ijednog glasa podnijeli smrt na vješalima, a poljana se ispunila krvlju i mrtvim tijelima. Jedino se gdjegod čulo kako netko zaziva imena Boga i Isusa. Aga stoji mrk i iznenađen jer su ljudi bez straha pošli u smrt. Njihova neustrašiva vjera i mirno pristajanje na umiranje agu su silno uplašili, ali trudio se to sakriti.
Na kraju je dao ubiti i Duraka zbog kukavičluka, unatoč vapajima starčevog sina Novice: “Durak huknu, sve zamuknu”.
Noćnik
Naslov ovog pjevanja označava “noćnika”, noćnog putnika, koji se vere uz crnogorske klance. Bio je to Novica koji se poželio osvetiti agi zbog umorstva starca Duraka. Smislio je da će to učiniti bijegom iz turskog logora, prešavši Crnogorcima. Stoga i kreće na put u noći, kako bi izbjegao da ga uhvate.
Na tom putu kroz strme klance boji se da neće uspjeti, da će ga uhvatiti medvjed ili možda kakav hajduk. Ali “vidi mu se, mrijet mu se neće, a jest nješto, što ga naprijed kreće”. Navedeni stihovi ponavljaju se na kraju nekoliko strofa u ovom pjevanju.
Ovdje nalazimo primjer slavenske antiteze, posebne vrste antiteze koja se pojavljuje južnoslavenskom pjesništvu.
Sastoji se od pitanja, negacije pitanja i odgovora: “Je li hajduk, il’ uhoda turska, / Što uhodi sviloruna krda, / Il’ volova stada vitoroga?/ Nit je hajduk, nit uhoda turska,/ Već Novica, Čengića kavazu”.
Sve do očeve nasilne smrti, Novica Cerović bio je agin stražar, no nakon tog nemilog čina, odlučio se prebjeći i stati na čelo pobune protiv age. O rame je stavio pušku, o pas dugačak, zakrivljen nož i Bogu se moli da stigne na cilj.
Stigao je na Cetinje, na dvor vladike. Stražari ga zaustavljaju i pitaju tko je. Odgovara da je “junak od Morače hladne” i da na srcu nosi tri jada: prvi je što je Smail-aga smaknuo Moračane, drugi jer je ubio njegovog oca, a treći jer je aga još živ.
Nakon što je tako iznio svoju priču, zamoli stražare da ga puste njihovom vladaru da mu pomogne izliječiti jade. Skine oružje i stražari mu otvore ulazna vrata u dvor.
Četa
Pjevanje počinje opisom male čete Crnogoraca, junaka koji su se skupili za osvetnički pohod na Smail-agu. Četa se okupila u Cetinju i krenula usred noći prema turskom logoru.
Ovo pjevanje puno je opisa čete, kao složne, hrabre vojske koja jedva čeka stići na cilj: “Vjerna uz druga drug koraca/ Nerazlučno, vjerno i tvrdo, Ko Blizanci, zvijezde jasne,/ Kad sunčani zrak ugasne”. Cijelu noć su putovali i “dan već rudjet poče”, a pred zoru su u planini sreli pastira: “Crkva mu je divno podnebesje, /Oltar časni brdo i dolina,/ Tamjan miris, što se k nebu diže”.
Starac svećenik ispratio je četu govorom o veličini njihovog pohoda, podsjećajući ih na “kršovitu, ali vami zlatnu” rodnu zemlju. Na opće iznenađenje čete, pristupio im je Novica, “al’ ne koji prije,/ Jer ne na vas, nego s vami gredem/ Turskom krvi sad omastit ruke”. Zamolio ih je da ga pokrste, kao konačni znak njegove vjernosti njima i kršćanskoj vjeri. Svećenik je Novicu polio svetom vodom pred svima, čime je Novica postao ravnopravni član čete koja je krenula u pohod protiv Smail-age.
Na kraju je svećenik četi dao oproštaj od grijeha, blagoslovio ih i otišao, a četa je krenula dalje u osvetnički naum.
Harač
Ovo je četvrto pjevanje spjeva, ujedno i najduže. Njegova radnja odvija se paralelno s polaskom čete u agin logor. “Harač” je turski porez, koji se naplaćuje po broju muških glava i ubire se od kršćanske raje. Taj porez je turskim silnicima bio glavni izvor prihoda, a često se pojam “haračenje” odnosi na prisilno i krvavo iznuđavanje poreza i drugih podavanja.
Pjevanje počinje odom Gackom polju, kao idiličnom i ugodnom krajoliku “kad u tebi glada nema”. Haračlije, agini podanici koji kupe porez uništavaju sve pred sobom ne bi li došli do vrijednosti, a budući da je narod siromašan i nema puno toga za ponuditi, i sam aga se priključio krvavom pohod. “Mili Bože, što je raja kriva? […] Što je kriva? – kriva ‘e, što je živa, / A neima što Turčinu treba:/ Žuta zlata i bijela hljeba.” Dakle, ono što haračlije traže je hrana i zlato. One koji nemaju dovoljno uzimaju kao zarobljenike i kasnije ih muče.
“Harač” donosi opise Smail-age Čengića u stilu romantizma, kao demonskog lika, ali i čovjeka koji griješi. Naime, aga je zavitlao koplje kako bi ubio kršćana, “al’ i dobra u junaka/ Dremne katkad ruka hrabra” – aga je promašio i pogodio slučajno svog vojnika u oko. Raja mu se krenula rugati, što je pojačalo Smail-agin bijes, koji je još većom silinom i krvništvom krenuo na kršćane sa svojom vojskom.
Slijede prizori maltretiranja Crnogoraca, koji su se nakon ubijanja razbježali, a Smail-aga viče: “Harač, harač, il’ još gore biče!” Raja moli agu da im da još pet, šest dana da skupe harač, ali aga ne prestaje: “Harač, harač, rajo, treba!” Raja odgovara: “Hljeba, hljeba, gospodaru!/ Ne vidjesmo davno hljeba!” Ovi stihovi najpoznatiji su stihovi u cijelom spjevu, a u ovom pjevanju postaju svojevrsni refren, kojim se naglašava strahovitost turskog haračenja i ubijanja.
Pala je noć, Turci su se povukli u “čadore” (šatore), među kojima je agin najveći i najljepši. Na ražanj su stavili ovna i okrijepili se rakijom, a nakon toga aga “planu opet kano plamen živi” i naredi slugama da nastave sa skupljanjem harača.
U međuvremenu se četa hrabrih Crnogoraca, među kojima je bio i Novica, već približila aginom logoru. Opkolili su šatore s triju stranu i osluškivali turske glasove. Aga je u svom šatoru zamolio Bauka da ga opjeva uz gusle. Usred pjesme, svuda se čula vika:”Vlasi, vlasi!”, i jedan dio čete prodre u šator. U tom metežu poginuo je Smail-aga, a Turci su nastavili s borbom. Poginule su i najbliže agine sluge, ali je poginuo i junak Novica.
Kob
Posljednje pjevanje ujedno je i najkraće. “Kob” je riječ koja znači “subina”, pa već samim naslovom Mažuranić alegorijski naviješta konačan pad Osmanskog Carstva.
Krvavi sukob Osmanlija i kršćana je završio gubitcima s obje strane, a nakon agine smrti, jedan Turčin uzeo je njegovo odijelo i opasao se sabljom i puškom. No, “krotko Ture, posjeći te neće”, on nije aga, a odijelo ne čini čovjeka. Iako je vojnik obukao aginu odjeću, ne sije strah kao aga, a njegov izgled opjevan je posljednjim stihovima, koji imaju formu pitanja i odgovora: “Čija ‘e ovo ponosita čalma?/To je čalma age Čengića,/Al’ se tužno oko glave vije.”
Tursko Carstvo više nije strah i trepet kršćanima i cijeloj Europi, koja će u narednim godinama biti potpuno oslobođena od strašne samovolje turskih vladara.
Analiza likova
Likovi: Smail-aga Čengić, Crnogorci, Durak, Novica, svećenik, Bauk, Mustapa
Smail-aga Čengić – glavni lik istoimenog epskog spjeva. Stvarna je povijesna ličnost koja je u 19. stoljeću imala vlast nad dijelovima današnje Hercegovine i Crne Gore. Njegova ličnost u poemi je ocrtana kao demonski lik u maniri romantizma. Aga je nasilan, bez milosti i žedan krvi, a više od svega željan bogatstva. Tiranin je koji vlada svojevoljno, ponašajući se kako želi prema svojim podanicima, a kršćani za njega nisu ljudi, nego životinje, koje ubija bez trunka osjećaja. U vrijeme u kojem su se nemili događaji zbivali tursko haračenje i ubijanje nisu bili stran pojam, ali često je kršćanska raja unutar Osmanskog Carstva živjela mirno, poštivajući tursku vlast i obratno. Aga je svjestan da je njegovo carstvo “bolesnik na Bosporu” koji samo što nije nestao, pa u svojoj vladavini pristupa žestokim metodama. Njime vlada strah od smrti i gubitka vlasti.
Mažuranić je njegovu uzvišenu nasilničku ličnost nekoliko puta “prizemljio” pripisavši mu javne sramote, kao što je primjerice slučaj kada je slučajno kopljem probio oko svom vojniku umjesto kršćaninu. Zasjedom hrabre čete Crnogoraca predvođene Novicom, aga i dosta njegove vojske pogiba, čime je naviješten i konačan raspad Osmanskog Carstva koji će uskoro u povijesti uslijediti.
Novica – on je pokršteni Turčin, negdašnji agin podanik, koji, nakon što mu aga pred očima ubija oca Duraka, prelazi na stranu Crnogoraca kako bi osvetio oca i stao na kraj aginom nasilju. Njega vodi želja za osvetom, ali i za uspostavom pravde i mira, zbog čega postaje predstavnik dobra u djelu. Prilikom pohoda na agin logor Novica strada, ali njegova žrtva nije bila uzaludna, jer su se uspjeli riješiti okrutnog krvnika Smail-age Čengića.
Ivan Mažuranić
Ivan Mažuranić rođen je 11. kolovoza 1814. godine u Novom Vinodolskom. Hrvatski je pjesnik, političar i jezikoslovac. Nosio je i titulu hrvatskog bana, nadimak mu je bio ban pučanin.
Potječe iz imućne obitelji. Osnovnu školu polazio je u Novom, a daljnje školovanje nastavio je u Rijeci gdje je završio gimnaziju, licej u Zagrebu i Szombathelyju te studij filozofije i prava u Zagrebu. Kada je završio studij radio je kao profesor u gimnaziji, a nakon toga je službovao kao odvjetnik od 1840. do 1848. godine u Karlovcu. Nakon revolucije, 1848. godine, potpuno se posvećuje politici.
Postaje hrvatski dvorski kancelar (1861.-1866.), a zatim i prvi ban pučanin (1873.-1880.) i jedan od glavnih Gajevih suradnika u preporodnom razdoblju. Posljednje godine života proveo je u Zagrebu, u kojem je umro 1890. godine.
Za vrijeme školovanja, Mažuranić se upoznaje s latinski, grčkim, talijanskim, mađarskim i drugim jezicima te se mnogo zanima i za književno stvaralaštvo na tim jezicima.
No njegov vlastiti književni rad nije opsežan. Kao i svi pjesnici Hrvatskog narodnog preporoda, najviše se izražavao pjesmom kao književnom vrstom. Njegovo prvo djelo nastalo je još u gimnazijskim danima kada je kao 16-godišnjak napisao pjesmu “Vinodolski dolče, da si zdravo!”.
Istaknuo se i kao jezikoslavac te je ostvario moderan hrvatski riječnik. 1842. godine izdao je s Josipom Užarevićem hrvatsko-njemački rječnik koji se sastojao od čak 40 000 riječi.
Najpoznatija djela su mu “Njemačko-ilirski slovar”, 14. i 15. pjevanje Gundulićevog Osmana, “Hervati Magjarom” i epski spjev “Smrt Smail-age Čengića”, koji ga je i proslavio.
Koliko je traga ovaj autor ostavio u Hrvatskoj govori i njegova ostavština. Naime, njegov lik nalazi se na novčanici od 100 kuna, a brojni trgovi i ulice diljem Republike Hrvatske nose njegovo ime. Jedan od njih je Trg Ivana Mažuranića u Zagrebu. Njegova kuća nakon što se povukao iz politike bila je u Jurjevskoj ulici 5, u Zagrebu.
Autor: I.D.
Komentariši