“Više ne čekam Tahira” treći je dio romana za mlade “Ruža”, autorice Nure Bazdulj-Hubijar. Prvi dio romana nazvan je “Ruža“, a drugi “Čekajući Tahira“. Knjiga je prvi put izdana 2008. godine. Roman govori o nesretnoj ljubavi koja na kraju ipak dobiva sretan završetak. Govori i o ratnim događajima koji su utjecali ne samo na ljubav kao glavnu okosnice romana, već i na cijeli niz drugih događanja, usko vezena za živote glavnih likova.
Književnica je jednim dijelom u priču uvela i detalje iz svog života, primjerice, glavna protagonistica, Minja, završila je medicinu, što je glavno zanimanje Nure Bazdulj-Hubijar. Glavno mjesto radnje je Travnik, grad u kojem književnica živi i danas. U romanu je predstavljena i pjesma Desanke Maksimović. Ona je bila srpska pjesnikinja koju Nura Bazdulj-Hubijar često citira u intervjuima, pa se te pjesma, koja je ukomponirana u roman, također može smatrati jednim autobiografskim elementom.
U romanu nije razrađena samo tematika ljubavi, već i utjecaj rata na svakodnevni život. Zbog toga ovaj roman možemo smatrati dostojnim podsjetnikom na neka prošla vremena. On nam može sasvim vjerodostojno približiti atmosferu rata u Bosni, strašnu situaciju u kojoj se nisu našli samo vojnici i odrasli civili, već strašnu stvarnost koju su proživljavala i djeca, mladi, oni nemoćni i često nesvjesni strašne zbilje koja ih okružuje. Ratna događanja opisana su iz perspektive mlade osobe, Minje, što nam dodatno prikazuje rat iz jedne subjektivne pozicije mladog čovjeka. Rat je prikazan kao nešto osobno, nešto što utječe i mijenja živote, što je sasvim različito od rata kojeg smo navikli gledati na vijestima, onaj koji traje nekoliko minuta i onda se zauvijek izdvoji iz naših života. Ovako prikazano ratno stanje čini da suosjećamo sa onima koji kroz njega svakodnevno prolaze. Na ovaj način možemo bolje razumjeti njegove strahote i učiniti sve da do njega više nikada ne dođe – ne samo da mi sami ne moramo prolaziti kroz njega, već da to ne moraju nitko, ni naši susjedi, ni sunarodnjaci, a jednog dana ni naši potomci.
Naslov romana “Ruža” i ruža kao motiv koji se provlači kroz roman, ima i dublje, simboličko značenje. Crvena boja ruže označava ljubav i to ne samo kao simbol ljubavi između dvoje mladih, već između ljudi različitih vjera i nacija. Kao što je književnica napisala u romanu, brojni mladi ljudi su prekinuli svoju ljubav jer roditelji nisu dopuštali brakove između Srba i Bošnjaka, takozvane ”hibridne” brakove. Bez obzira na rat i ostale društvene ili političke nepogode, ljubav ne bi smjela ispaštati.
Radnja u romanu uglavnom teče kronološkim slijedom, ali su prisutni i elementi retrospekcije.
Mjesto radnje: Travnik, Zagreb
Vrijeme radnje: 1992.-1993., kasnije 2006.godina
Vrsta djela: roman za mlade
Kratak sadržaj
U uvodnom dijelu knjige spisateljica podsjeća čitatelja na ono o čemu se govorilo u prva dva dijela njezinog romana. Spominje se Minjina veza s Dinkom, njena zaljubljenost u Tahira te njihov ponovni susret – trenutak kada je ugledala nečiju ruku kako stavlja ružu na prozorsku dasku.
Minjin otac znao je reći kako je apsolutna sreća nešto imaginarno i tajanstveno, ona ne bi postojala kada bismo je mogli dosegnuti. Te očeve riječi Minja je zaboravila one noći kada je Tahir ušao u njenu sobu s ružom u rukama. Tada je mislila da sreći nema kraja. Razmišljala je o noći kad je ponovo ugledala ruku kako stavlja ružu na prozorsku dasku i osjećaja koji ju je tada obuzeo. Jedne večeri, u njenu sobu ušao je Robi, kao uvijek dobro raspoložen u Sabininoj i Mrkinoj blizini. Vidjevši Tahirove i Minjine isprepletene ruke, pozvao ih je na zajedničko druženje. U tom trenutku, Minja je bila sigurna da vrijeme želi provesti samo s Tahirom. Vidjela je da se on nekako promijenio, postao je nekako stariji, odrasliji: “Iznad gornje usne i po bradi jasno sam vidjela dlačice zrele za brijanje. Pa on je već pravi muškarac, pomislila sam.”
Kada je u kući nastala potpuna tišina, Minja je ponovo počela gledati u pupoljak ruže u vazi. Uzela je rokovnik u kojem je Tahir zapisao istu poruku kao onog dana kada je odlazio iz Travnika: “Please, love, remember“, što je značilo “Molim te, ljubavi, sjećaj se”. Minja se nalaktila na prozor i razmišljala o Tahiru: “Je li spavao? Ili je ostatak noći provodio kao i ja, prebirući po onome što je te noći kazano i što je ostalo nedorečeno?” Ubrzo je legla u krevet i brzo zaspala.
Drugo jutro Minju je probudio brat Robi. Nije mogla vjerovati da je noć prije vidjela Tahira i pitala se je li se to zbilja dogodilo. Rekla je Robiju da će prošetati do Tahirove kuće čim doručkuje, a zatim je uslijedilo spremanje. Uzela je traperice, zelenu majicu koja je odgovarala boji njenih očiju i traper torbicu. S frizurom je bilo više problema, pa je spremanje potrajalo. Minja je izašla na ulicu i uputila se prema Tahirovoj kući. Razmišljala je gdje bi mogli prošetati skupa i kako bi mogli sjesti u La Miraž jer će ondje biti puno ljudi. Htjela je ponosno pokazati tko je ljubav njezinog života.
Na putu ju je zaustavila nepoznata djevojka. “Samo sam pomislila kako je lijepa. Oči joj velike, crne, široko otvorene, kosa također crna, sasvim kratka, lice okruglo.” Rekla je da se zove Dina. U Minjinim mislima kolale su razne neugodne misli. Djevojka je Minju zamolila da sjednu u park na samo pet minuta, na što je Minja jedva pristala. Dina je plakala, a Minja je polako gubila strpljenje. Baš kad je htjela otići, djevojka ju je zaustavila i rekla kako ona voli Tahira. Minji su i dalje glavom prolazile razne misli. Pitala se otkud ta djevojka dolazi i znala je da nije iz Travnika, jer je Travnik mali grad i uglavnom svi znaju jedni druge, makar iz viđenja. Njen tok misli prekinula je Dinina rečenica: “I on mene voli.” Minja se uznemirila. Osjećala je kao da joj se gubi tlo pod nogama. Dina joj je rekla da dolazi iz Višegrada i da su ona i Tahir skupa otkad je on stigao u Višegrad. U Travnik su došli s njenim roditeljima. Minja joj nije vjerovala, a Dina joj je pružila papirić na kojem je crnim flomasterom bila zapisana pjesma: “A ja spustih glavu na uzdrhtale dlane gledajući u sebe bolno i neumitno i bi mi kao da će cijelo biće u suzu da mi kane.” Minja je ljuto zgužvala papirić i stavila u torbicu, okrenula se i krenula svojim putem.
Minja je trčala natrag kući. Iznenada joj je postalo hladno. Brzinski je ušla u kuću i zaključala se u sobu. Uzela je debelu knjigu u kojoj je čuvala sve ruže. Prosula ih je po podu i bijesno ih počela nogama mrviti u prah. Zatim je uzela sve poruke na ružičastim papirima i zapalila ih na tacni koju je našla u sobi. Ostavila je samo one stihove koje joj je dala Dina, kako bi se svaki put mogla podsjetiti da je dobro učinila. Izvana je čula zvuk folcike i iz sveg glasa zvala mamu. U sobu je ušao Robi koji ju je našao na krevetu. Rekla mu je da je boli, a on ju je utješno grlio i govorio da će sve biti u redu.
Zazvonio je telefon. Robi se javio i rekao Minji da je poziv za nju. Na telefonu je bio Tahir. Minja je nekako uspjela skupiti hrabrosti da se javi na telefon. Minja je Tahira usporedila s ružom, s jedinstvenom ružom kao u Malom princu. Tahir ništa nije govorio i Minja je znala da je to kraj. Spustila je slušalicu.
Minjino ljeto izgledalo je kao pakao. Nigdje nije izlazila, osim u dućan kad bi je majka slala po neke stvari. Čak ju je i Robi prestao ispitivati za njeno neobično ponašanje. Jedva je čekala da počne nova školska godina, da se Robi napokon preseli u Sarajevo, a najviše od svega, htjela je da se Tahir i Dina maknu iz Travnika jer je mislila da će joj tada biti lakše. I dalje je razmišljala o tome zašto je Dina baš njoj plakala, a ne Tahiru. Zašto je uopće plakala, ako je toliko sigurna da je Tahir voli? Zaključila je da je bolje o tome ne razmišljati jer je ionako sve gotovo.
Dani su i dalje prolazili sporo. Jednog jutra Minja je sjedila u dvorištu. Do nje je došao Robi i pozvao je na roštilj s Mrkim, Sabinom. Minja je odmahivala glavom i odbijala je poći. Robi je za tjedan dana trebao napustiti Travnik i otići u Sarajevo. Osjećao se nezrelo za taj pothvat i bojao se za svoju vezu sa Sabinom. Upitao je Minju zašto ne želi s njima na roštilj. Ona je rekla da se boji da će sresti Tahira, a Robi joj je kazao kako Tahir nije više u Travniku i da je busom onog istog dana otišao u Višegrad. Minja je na kraju ipak odlučila otići na druženje.
Došao je i prvi ponedjeljak u rujnu, prvi dan škole. Minja se veselila drugom razredu iako je čula da je taj razred najteži. Znala je da će svi pričati o događajima koji su se dogodili preko ljeta. Najviše je se dojmila Majdina priča o Slabašnom. On se uvijek pravio da ima po pet djevojaka iz različitih sela i kako ni jedna ne zna za drugu. Zoka je Minju poljubio u obraz. On joj je priopćio da je prekinuo s Ajlom. Minja se iznenadila čuvši tu vijest jer su njih dvoje uvijek izgledali sretno. Zoka je rekao Minji kako mu je otac rekao da je to zbog njegovog imena. Minji ništa nije bilo jasno. Ona je bila načula majčin i očev razgovor o ratu u Hrvatskoj. Bojali da rat ne bi došao i u Bosnu. S tim mislima je Minja provela prvi dan.
Kad se Minja vratila iz škole, ušla je u kuću uzeti malo kole. Na stolu je vidjela očeve cigarete i s guštom jednu popušila. Kada god je razgovarala s Robijem, primijetila je da on nije oduševljen svojim odlaskom u drugi grad, ali nikad mu ništa nije htjela reći. Razmišljala je o onom danu kad je s Robijem, Sabinom i Mrkim išla na roštilj. Mrki ju je taj dan tražio da malo prošetaju i iznenada je poljubio. Kasnije je ona odbila biti njegovom djevojkom, ali Mrki nije pokazivao nikakvo razočaranje. To ju je iznenadilo, očekivala je da će on biti barem malo povrijeđen. Ipak, ona je sve to napravila samo kako bi vratila Tahiru. Odjednom je zazvonio telefon. Nepoznati muški glas rekao je kako je Zlatanovoj majci, majci Minjinog oca, oštećen nadgrobni spomenik. Sve je to Minja rekla majci kad se vratila s posla, a majka je čekala cijeli dan kako bi to priopćila ocu. On to na sreću nije prihvatio teško, već vrlo pomirljivo.
Došao je prvi vikend na koji je Robi došao kući. Uslijedilo je prepričavanje svih događaja. Brat joj se već činio zrelijim i višim. Njegovo odnos sa Sabinom je bio dobar i tog dana u osam su se već trebali naći. Robi ju je upitao za Tahira, ali ona nije htjela razgovarati o tome. Minja mu je ispričala o Zoki i Ajli. Tad joj je Robi uspio objasniti kakve veze imena imaju s ljubavlju. Rat je i roditelji očito zabranjuju ”hibride” – miješanje Muslimana i Srba više nije dopušteno, a Zokini roditelji su oboje Srbi, pa je time stvar još gora. Minjini roditelji žive u ”hibridnom braku”. Tad je Minji pao na pamet razlog zbog kojeg ona i Tahir više nisu zajedno.
Stigla je i sezona stalnih kiša. Profesorica fiskulture u razredu je dobila moždani udar i završila u bolnici. Osmi dan je umrla. Na sahranu je došao Minjin razred. Kada su svi vidjeli profesoričinu malu djecu, nisu se mogli suzdržati da ne zaplaču. Iako je Minja kod nje imala dvojku, svejedno joj nije bilo lako. Čak joj je bilo žao što je imala takav odnos prema profesorici. Stigao je i prosinac, pun snijega, a s njim i dogovori za slavlje Nove godine. Roditelji su odlučili večer provesti s Bešlagićima, a Robi je planirao ostati kod kuće sa svojim društvom. Drugog dana planovi su se ipak promijenili i Robi je pozvao Minju s društvom u La Miraž, ali ona je ostala doma. Popila je tri limenke piva, popušila par cigara i sjetivši se Tahira, jednu je konzervu zavitlala u zid.
Siječanj je prolazio još sporije. Minja je planirala sanjkati se, ali sad je već bila u fazi kad je mislila da je prestara za takve stvari. Odlučila je čitati. Otkrila je Kierkegaarda i zaljubila se u njegov “Dnevnik zavodnika”. U liku Codelie vidjela je sebe, a u liku Johannesa Tahira. Toliko je bila očarana da je čak neka pisma prepisala u svoj rokovnik. Stigao je i drugi mjesec. Mjesec koji u godini najbrže prođe. Minja se već veselila proljeću. Prečula je razgovor oca i Robija preko telefona. Spremao se rat, a u Sarajevu su već bile postavljene barikade. Minjin otac zvao je prijatelja Sandra u Italiju da ga zamoli da primi Robija u svoju kuću. Rat je počinjao bez ikakve sumnje, a budući da je Robi bio gotovo punoljetan, otac je htio izbjeći da ga mobiliziraju. Nakon razgovora s Robijem, otac se šakama uhvatio za glavu, a majka je jecala.
Obitelj se svakog dana čula s Robijem koji je jedva čekao doći kući. Odgovor je uvijek bio isti, samo još malo. Jedne večeri, netko je pozvonio u kasne noćne sate. Otac je otišao otvoriti vrata. Ispred je stajao nepoznati čovjek koji je molio Minjinog oca da mu pomogne. Minjin otac bio je veterinar, a nepoznati čovjek trebao je pomoć s psom koji je, po njegovim riječima, bio sve što mu je ostalo. Otac se smilovao. Majka se uznemirila jer je bilo kasno, pa je otac slagao kako je pridošlica Ante brat njegovog dobrog prijatelja iz studentskih dana. Otac je ipak otišao pomoći i vratio se sretan što je to učinio. Kasnije je Minji priznao kako psu nije bilo pomoći i kako ga je morao uspavati.
U travnju je počeo rat. Pucnjevi i tenkovi harali su Sarajevom. Bio je običan školski dan. U razred je ušla sekretarica i tražila profesoricu da izađe na minutu. Par minuta kasnije, profesorica je razred poslala kući. Djeca su to prihvatila s veseljem. Zatim su čuli vijest kako u selu blizu Travnika već ima mrtvih. Minja i Lidija su se skupa vraćale kući. Vidjele su Srpče kako hoda po ulici s puškom. Obje su se uplašile i Lidija je u strahu rekla Minji kako će ići prečicom kući. Minja je otrčala svojoj kući i uzdihana ušla kroz vrata. Ispričala je roditeljima što se dogodilo, a oni su se na njeno iznenađenje nasmijali. Rekli su joj da se on zove Mirsad i da ga zovu Srpče samo zato što govori ekavicom.
Drugi dan otac je rekao Minji da se spakira jer putuje sa čikom Senadom u Zagreb. Minja je to odbijala, ali nije imala izbora. Otac je inzistirao. Obećao joj je da će je vratiti u Travnik za dvadesetak dana. Put do Zagreba bio je dug. Išli su preko Splita jer su svi mostovi na Savi bili srušeni. Tu cestu su svi zvali Cestom spasa. U Zagrebu je Minja upoznala neke svoje vršnjake, ali nije htjela reći svoje pravo ime. Rekla je da se zove Lucija jer ju je bilo strah da će misliti da je Srpkinja. Nakon mjesec dana, Minja više nije mogla izdržati. Na vrata je zakucao Senad. Nosio je stvari koje su joj roditelji poslali. Uspjela se išuljati i sakriti u auto, pa je Senadu tek u Splitu obznanila da je s njim u autu. Ona jednostavno više nije mogla izdržati i htjela se vratiti kući. Rekla je Senadu da javi stricu da je s njim, prije nego on digne uzbunu.
Kada je Minja došla, majka se posve iznenadila. Ali, ništa više nije bilo kao prije. Nije bilo struje, vode, kole, sapuna… Na sve to Minja se morala odmah naviknuti. Uspjela je nagovoriti majku da je pusti van. Htjela je posjetiti Lidiju, Senku i Suadu. Lidija nije bila doma, već u Trogiru. Otvorila joj je njena majka. Senka također nije bila kod kuće, ona je bila u Splitu. Suada se udala i njihov razgovor nije trajao ni pet minuta. Robi je bio u Italiji i igrao je za neki nogometni klub.
Jednog dana posjetila ju je Majda. Ona joj je rekla za sve ostale, ima ih od Hrvatske do Amerike. Zoka je u Americi, Haris je u Njemačkoj, Eso u Kanadi, Branka u Novom Mestu, a Sabina je u Beču. Najviše se iznenadila kad je čula što je s Mrkim. Mrki se dobrovoljno prijavio za vojsku. Ona klupica pored koje su se skupljali, sad je mjesto uz koje se sahranjuju mrtvi.
Otkad je rat počeo, Minjina obitelj napola je gladovala. Njen je otac radio, ali nije dobivao plaću. Roditeljima su nedostajale cigarete, ali nisu ih si mogli priuštiti jer su im cijene bile prevelike. Jednog dana, srela je Slabašnog koji ju je upitao je li se propušila. Rekla je da nije i time pridobila njegovo povjerenje. On je jedini imao cigarete i znao je da se samo zbog toga svi s njim druže. Družila se s njim po sat- dva i čekala da on ode na WC kako bi mu mogla uzeti koju kutiju cigareta.
Došla je već jesen. Čula je vojnike i poželjela ih je vidjeti izbliza. Ugledala je Tahira i upitala ga je što mu je s licem. Rekla je da ne pita zbog sebe nego zbog Dine. “Zbog Dine bi meni bilo sasvim svejedno. Žalio bih zbog jedne druge djevojčice koja je jednom davno ovo lice ljubila.”
Stigla je i prva ratna zima. Minja je čula da je Mrki ranjen, pa ga je odlučila posjetiti u bolnici. Na sreću, nije bio teško ranjen. Razgovarali i Mrki joj je rekao da vidi da još uvijek voli Tahira, koliko god ona to nijekala. Kada se vraćala kući, vidjela je nepoznatog gospodina s pilom u rukama, kako razgovara s njenim tatom. Krenula je za njima. Htjeli su posjeći staru krušku ispod Minjinog prozora jer više nisu imali drva za grijanje i hranu. Minja je počela plakati i zagrlila drvo da ga ne posijeku. Otac je na kraju rekao nepoznatom čovjeku da će ga zvati neki drugi put.
Ponovo je došlo i proljeće. Minja je dobila pismo od svog prijatelja Zoke Mišića. On joj je u pismu napisao kako će se uskoro moći dopisivati i slati si međusobno slike jer je čuo za Internet. Školska nastava više se nije održavala u prostorijama gimnazije, već u drugim prostorijama. Minji je zbog toga bilo drago, jer više nije morala gledati portirnicu na koju su joj stizala Tahirova pisma. Razrednica je Minju pozvala u sobu i rekla da je na mostu čeka žena u žutoj haljini. To je bila Dinina majka Hajra, koja je raznosila Tahirova pisma. Zadnje je bila izgubila i htjela je to reći Minji jer s Tahirom nije mogla razgovarati. Tad je Minja shvatila da je Dina ukrala to peto pismo i da zbog toga ono nije došlo do nje. Otišla je na nastavu pa kući, gdje su je dočekali mama i tata. Tata je imao vrućicu.
Minja je u knjižnici posudila knjigu Dušanke Maksimović i pronašla pjesmu koju joj je Tahir pisao u pismima. Došla je i do stihova koje nije pročitala. Shvatila je da je onaj zgužvani papirić koji joj je dala Dina, zapravo bio namijenjen njoj.
Sada je 2006. godina. Svatko je imao svoju sudbinu. Minja više ne čeka Tahira. Sad su skupa, imaju djecu i vole se najviše na svijetu.
Likovi: Minja, Tahir, Robi, Dina, Mrki, Sabina, Zoka, Lidija, Suada, Magda, Senad…
Analiza likova
Minja Karić – glavni lik romana. Ima zelene oči i dugu plavu kosu. Jako je zaljubljena u Tahira, u početku ponosna na njihovu vezu, a onda joj se slomilo srce. Temperamentna je i tvrdoglava, ali jako voli svoje roditelje i brata. Budući da je još uvijek jako mlada, ne razumije što sve rat može donijeti. Zato se silom htjela vratiti u Travnik, ali zato i ostaje zatečena praznim frižiderom nakon povratka iz Zagreba. Nostalgična je , što dokazuje činjenica da se uvukla u automobil i tako vratila u Travnik. Po ovome vidimo da je i snalažljiva, ali i pristojna, jer joj je bilo stalo da jave njenim skrbnicima gdje je, kako se ne bi brinuli. Minja je tvrdoglava jer uporno odbija bratov prijedlog za izlazak. Ona puno sanjari, voli književnost i Tahirove pjesme. Romantična je jer je čuvala Tahirove ruže i pisma, a nije ni dala da se posiječe stara kruška pod njenim prozorom. Poput svog brata, ni ona ne voli rastanke. Inatljiva je jer je poljubila Mrkog, samo kako bi se osvetila Tahiru
Robi – Minjin brat, stariji od nje 2 godine. Imao je djevojku Sabinu, ali nakon njegova preseljenja, nisu uspjeli ostati skupa. Bio je uz Minju kad je tugovala za Tahirom, čak ju je i tjerao da idu skupa na roštilj, kako bi ona malo izašla iz kuće. Odlazi na školovanje u Sarajevo. Jako je nostalgičan zbog toga, ali to ne pokazuje. Jedino je Minji priznao da mu nije lako napustiti grad. Boji se samačkog života u drugom gradu, ne voli rastanke. Na kraju ostaje u Italiji, a oženio je ”hibrida”- polu Francuskinju polu Talijanku. Košarkaš je.
Tahir – ljubav Minjinog života, a on također voli i Minju. Ima crnu, lijepo počešljanu kosu. Visok je, širokih ramena, uredniji nego dok je bio dječak. Prije rata preselio se u Višegrad, što je Minji slomilo srce, ali na kraju je ipak sve došlo na svoje. Pisao je pjesme i pisma Minji. Imao je bolesnu majku koja je kasnije umrla. Uvijek je bio mrk, pomalo odbojan i jako tih dječak.
Dina – djevojka koja je zaljubljena u Tahira. Ima crne oči, kao i njena majka. Ima i crnu, kratku kosu. Lagala je Minji da su ona i Tahir zajedno, ukrala je majci pismo koje je bilo namijenjeno Minji i predstavila ga kao ono koje je njoj Tahir napisao. Ljubomorna je i bila je gruba prema Minji jer joj nije dozvolila da ode dok joj je pričala za Tahira.
Dinina majka– govori Minji što se dogodilo s pismom. Kada Minja okrivi Dinu za krađu pisma, gospođa strogo staje na stranu svoje kćeri. Poštena je i ispričala se jer je izgubila pismo.
Zlatan – Mijin otac. Brižan je, pa šalje Robija u Italiju, od straha da ga ne pošalju u vojsku. Tako šalje i Minju u Zagreb, da je makne iz područja rata. Dobar je otac, uvijek je spreman pomoći, pa tako pomaže čovjeku koji je htio spasiti svog psa. Pun je razumijevanja dok je Minja inzistirala da bude sama. Duhovit je dok priča smiješnu priču o malom ciganinu.
Jelena – Mijina majka, također je brižna, nježna, ali ne dozvoljava Minji česte izlaske, zbog straha od granatiranja. Iako prije nije bila jako povezana s majkom, nakon prekida s Tahirom odnos između mije i njene majke se poboljšao. Jelena je vrijedna, uvijek pazi na goste i na kuću. Boji se za muža dok po lošem vremenu odlazi pomoći Anti.
Mrki – Tahirov i Minjin prijatelj. Sviđala mu se Minja, pa je lagao da joj je on ostavljao pisma sa stihovima jer je htio biti s njom. Ipak, pošten je jer je sve to priznao i ispričao joj se. Ne pokazuje tugu kad mu Minja kaže da mu ne želi biti djevojka. Završio je u vojsci, a nakon rata otišao u Englesku. Tamo je diplomirao ekonomiju i završio postdiplomski studij. U Londonu živi s Koreankom, ali se nije oženio.
Zoka – Minjin prijatelj, šalje joj pisma iz strane zemlje nakon što je započeo rat. Brine za nju i dobar je prijatelj.
Nura Bazdulj Hubijar biografija
Nura Bazdulj Hubijar poznata je bosanskohercegovačka književnica.
Rođena je 20. augusta 1951. godine u Foči. Djetinjstvo provodi u Sarajevu, gdje se i školovala te završila studij medicine. Nakon studija preselila se u Travnik, gdje i danas živi i radi kao ljekar i specijalist medicinske mikrobiologije.
U književnosti se pojavila zbirkom pjesama za djecu “Ja, slavni Ja” 1988. godine. Nakon toga napisala je roman za mlade “Ruža”, objavljen 1990. godine, koji je sada uvršten u lektiru, dok su neki njeni tekstovi uvršteni u čitanke.
Nura Bazdur Hubijar suradnik je mnogih dječjih listova, pa piše za Male novine, Lastavice, Vrelo Bosne i Palčić, te za časopis Most, Odjek i Bosanska vila.
Osim navedenih, napisala je i još mnogo romana, među kojima su i “Amanet”, Baš mi je žao, “Kako sam ribu naučio da pliva”, “Šta te muči, Tamaguči”, “Kad je bio jul” i druge.
Nura Bazdulj Hubijar je za svoj književni rad dobila mnogo priznanja, među kojima su Zlatni prsten s brilijantom za Ženu godine ‘97. i to za oblast umjetnosti te književna nagrada V.B.Z.-a.
Njena djela preveden su na njemački, norveški i holandski jezik, jedan od njenih romana snimljen je kao film u tehnici za slijepe osobe, a predstava drame “Braća” premijerno je izvedena 1998. godine u Zenici.
Autor: R.B.
Komentariši